Elma Omersoftić, psihoterapeutkinja: Kada igramo igre, izbjegavamo stvarnu intimnost i bliskost s drugim ljudima

U drugom tekstu serijala Razgovori sa psihoterapeutima, Ognjen Pjano razgovara s Elmom Omersoftić, psihologinjom i psihoterapeutkinjom o transakcionoj analizi – savremenoj teoriji ličnosti i psihoterapijskom pravcu, koji u svijetu a i kod nas nudi već dugogodišnja i ozbiljna istraživanja o razvoju ličnosti, međuljudskoj komunikaciji kao izvoru zaliječenja ali i patnje, o životnom skriptu kao nesvjesnom zapisu formiranom u ranim godinama života koji nas tako snažno „vodi“ u sadašnjosti, često i protiv naše volje.

Elma Omersoftić je magistrica psiholoških nauka i certifikovana transakciona analitičarka – psihoterapeutkinja te supervizorica. Kada je u pitanju transakciona analiza, Elma je pionirka u ovom pravcu na prostoru Bosne i Hercegovine. Psihoterapiju je počela samostalno raditi od 2009. godine, da bi 2013. godine dobila diplomu certifikovane psihoterapeutkinje u Oslu, na kongresu Evropske asocijacije za Transakcionu analizu. Radi kao psiholog u osnovnoj školi, a njena svakodnevna praksa uključuje individualni i grupni psihoterapijski rad s djecom od 5 do 15 godina, individualni i grupni psihoterapijski i savjetodavni rad s roditeljima i nastavnicima, rad na izboru zanimanja učenika, te posebni rad s djecom i porodicama žrtvama nasilja uz izradu individualnih planova brige za dijete i porodicu u saradnji s Centrom za mentalno zdravlje i Službom za socijalnu zaštitu – Općina Stari Grad Sarajevo. Svoje znanje, vještine i bogato iskustvo u praksi psihoterapeutkinje prenosila je i u individualnom i grupnom psihoterapijskom radu s mladim edukantima i edukanticama koji su se odlučili za Transakcionu analizu kao psihoterapijski pravac, te ih motivisala za ozbiljan i posvećen rad u jednom od najdelikatnijih poziva u životu – poziva psihoterapeuta.

Elma Omersoftić, privatna arhiva

 

  1. Volio bih da nas na početku razgovora upoznate s transakcionom analizom. Šta je transakciona analiza i na kojim teorijskim temeljima počiva?

Transakciona analiza je prije svega psihoterapijska oblast, a također je i teorija ličnosti kao i teorija komunikacije. Kada se osoba javi na psihoterapiju kod psihoterapeuta koji je educiran iz TA, može očekivati da će tokom seansi dolaziti do spoznaja o svom ličnom razvoju kao i o načinima komunikacije s drugim ljudima koji mogu biti u osnovi problema u funkcionisanju.

  1. U jednom od svojih intervjua o psihoterapiji referišete se na savremene teorije o istoj koje daju primat ljekovitosti odnosa terapeut-klijent, a ne nekoj posebnoj tehnici ili metodi. Možete li nam to objasniti?

Kao i svaka druga teorija i praksa, tako se i Transakciona analiza razvija i usavremenjuje, a suvremeni pogled na TA je integrativna relacijska TA koja se prvenstveno bazira na odnosu između terapeuta i klijenta, na važnosti potreba koje klijent može ispoljavati u odnosu kao i o intenzivnom samoopažanju terapeuta kako bi kroz uviđanje vlastitog kontratransfera uspio bolje shvatiti klijentovo stanje.

Također, vrlo važno u savremenoj TA jeste „rezoniranje“ s klijentom, odnosno praćenje klijenta na njegovim „valnim dužinama“. Npr. ukoliko je klijent izrazito povučen i tih, terapeut treba biti u stanju svoju verbalnu i neverbalnu komunikaciju uskladiti s klijentovom.

  1. Nadovezujući se na prethodno pitanje i na zapažanje da je psihoterapijski odnos to što pomaže i reparira tegobe, svakako treba zapaziti i to da je za takvo nešto potrebno razviti snažna osjećanja povjerenja i bliskosti s terapeutom. Potrebno je doći do uvida i osjećanja svog ranjivog mjesta, a zatim ga i podijeliti s drugom stranom. Kako vjerovati psihoterapeutu?

Upravo kroz rezoniranje s klijentima stvara se atmosfera povjerenja, gdje klijenti imaju osjećaj da ih psihoterapeut pomno sluša i prati, da ih razumije, da ih neće osuđivati, ali i da ono što je rečeno u okviru psihoterapije ostaje samo između klijenta i psihoterapeuta.

Ono što TA promoviše jeste jasnoća i otvorenost u psihoterapiji, što podrazumijeva da terapeut na samom početku psihoterapije postavi okvire djelovanja psihoterapije i, između ostalog, obavijesti klijenta o načelu povjerljivosti. Verbalizacija povjerljivosti predstavlja određeni „zavjet“ psihoterapeuta na čuvanje ličnih podataka o klijentu. Osim toga, sama ličnost psihoterapeuta može da utiče na osjećaj povjerenja kod klijenta.

  1. Ne pretendujući na univerzalnost individualnosti, pitao bih vas šta je to što utemeljuje motivaciju osobe da se bavi psihoterapijom? Iz kog mjesta u sebi sluša, razumije i saosjeća psihoterapeut?

Rekla bih da uspješan psihoterapeut treba imati veliku dozu empatije prije svega, a onda i visoku sposobnost za samoopažanje vlastitih psihičkih procesa, kao i visoku svjesnost o vlastitim slabostima i snagama.

Psihoterapeut klijenta prati iz svog stanja Odraslog, Njegujućeg roditelja ali i vlastitog Djeteta. Nerijetko psihoterapeut postaje svjestan da bol koju klijent dijeli s njim zapravo je ista ona bol koju je psihoterapeut jednom iskusio. Nije nužno da psihoterapeut doživi istu traumu kroz koju je klijent prošao, ali je važno da prepoznaje mjesta svoje bespomoćnosti i kroz svjesnost o vlastitim emocijama tokom psihoterapije daje klijentu dozvolu za pokazivanje i doživljavanje emocija.

  1. Vratio bih se na pitanje povjerenja koje se gradi između osobe koja ulazi u psihoterapijski proces i terapeuta, kao nešto što nećemo olako podrazumijevati. Unutar višegodišnje edukacije budući psihoterapeuti svakako uče granice rada, etiku i vrijednosti koje su neophodne za bavljenje ovom profesijom. Ali, šta reći osobi koja želi ući u psihoterapiju, šta je to što terapeuta čini profesionalnim, etičnim, dobrim, vrijednim povjerenja?

Teško je klijentima koji dolaze sa svojim temama da odmah na prvu procijene psihoterapeutovu profesionalnost i etičnost, mislim da se to kroz psihoterapijski odnos počinje osjećati. Ali neke od glavnih osobina koje klijenti cijene jeste da psihoterapeut cijeni njihovo vrijeme, u smislu da u toku psihoterapije se fokusira na ono s čim klijent dolazi, da je otvoren, zainteresovan i da je prihvatajući, odnosno da ne osuđuje.

  1. Da li i zašto se ljudi boje psihoterapije? Prvenstveno mislim na osobe koje imaju određene uvide o svojim psihičkim tegobama i znanje da bi im psihoterapija mogla pomoći. Zašto čuvamo simptome?

O tome zašto čuvamo simptome bi se mogao napisati cijeli članak, ali ukratko, simptomi nam mogu služiti da održimo stare mehanizme funkcionisanja za koje smo kao djeca dobijali pozitivnu ili negativnu pažnju.

Ljudi se često boje da bi ih psihoterapija promijenila, a promjene donose određene rizike. I naposljetku, psihoterapija nije uvijek ugodna, u smislu da se moramo suočiti sa svojim bolnim sjećanjima i prihvatiti da niti mi, niti naši roditelji nisu idealne osobe, a to je proces odrastanja koji najviše boli.

  1. Konstatovati loš društveni standard i finansijsku situaciju građana BiH predstavlja opšte mjesto, ali ne mogu a da Vas ne pitam da li je psihoterapija privilegija za one ljude koji je mogu priuštiti?

U BiH postoji mreža podrške kada je u pitanju mentalno zdravlje, i ovdje mislim na centre za mentalno zdravlje pri domovima zdravlja, gdje svaka osoba može dobiti podršku psihologa besplatno. Također, psiholozi koji rade u tim ustanovama se kontinuirano educiraju i nerijetko imaju obuku iz različitih psihoterapijskih pravaca. Međutim, ukoliko osoba, kao kad je fizičko zdravlje u pitanju, želi uslugu privatnih psihoterapijskih praksi, teško je da sebi može priuštiti kontinuiranu podršku. Mislim da je rješenje, nakon što se donese zakon o psihoterapiji, da država snosi određene troškove liječenja i u privatnoj praksi, kada je u pitanju mentalno zdravlje, kao što je to praksa u mnogim razvijenim evropskim državama.

  1. Psiholozi i psihoterapeuti neumorno rade na razbijanju mitova o tome da oni imaju čarobne formule za uspješan ljubavni, profesionalni, seksualni život. Ipak, šta reći osobama koje se odlučuju za psihoterapiju a koje se neminovno pitaju: ,,Kada će mi biti bolje?“

Najčešće brige koje more ljude koji se javljaju npr. s anksioznošću, paničnim napadima, opsesivnim mislima jeste kada će neugodno stanje i misli prestati i da li će se ponovno javiti. Uloga psihoterapije jeste da klijentu olakša simptome, ali u smislu da se simptomi smanjuju, no tek nakon dužeg procesa rada i uvida u uzroke simptoma. Osim toga, uloga psihoterapeuta je da zajedno s klijentom istraži značenje simptoma te da normalizuje iste i da nauči klijenta da se nosi s određenim stanjima. Važno je da je klijent svjestan da u psihoterapiji omjer odgovornosti za ishod terapije iznosi 50:50, što zahtijeva klijentovu motivaciju i aktivnu ulogu u procesu.

  1. Od transakcionih analitičara često čujemo govor o psihološkim igrama koje odigravamo u našim partnerskim, prijateljskim i porodičnim odnosima. Šta su to igre, kako nastaju i zašto ih igramo? Možete li nam navesti neke od modela igara?

Koncept Igara potiče od Erika Berna, utemeljitelja Transakcione analize. Ljudi igraju igre u različitim kontekstima – poslovnim, partnerskim, prijateljskim. Igre možemo igrati sa sestrama, braćom, prijateljicom, djecom, partnerom, kolegama a uvijek nesvjesno i u cilju da izbjegnemo reći autentično šta osjećamo, šta mislimo i šta želimo. Naime, kada se ponašamo autentično povećava se rizik da ćemo biti napušteni i iz tog razloga igramo igre koje smo naučili igrati u djetinjstvu s roditeljima. Na primjer, ako je u djetinjstvu ljutnja bila strogo zabranjena, mi smo razvili mehanizme da možda dobivamo ono što želimo iz pozicije Žrtve – to jeste putem bespomoćnosti, prepuštenosti, pasivnosti. U odnosima koje kasnije sklapamo, težit ćemo da ponavljamo isti obrazac ponašanja. Još jedan primjer jeste kada smo u djetinjstvu jedino bili priznati od roditelja kada smo igrali ulogu Spasioca mlađoj sestri ili bratu, zbog čega ćemo kasnije nesvjesno tražiti odnose s partnerom u kojima ćemo nastaviti biti Spasilac.

Kako bismo svakodnevnu komunikaciju i odnose mogli razlikovati od igara važno je imati na umu da svako od nas može u određenom periodu života biti u nekoj od ovih uloga, ali igre su nešto što se dešava kontinuirano poput obrasca ponašanja, i to često s istim osobama. Osim toga, nakon što se igra završi osjećamo izrazitu iscrpljenost i gubitak energije, za razliku od zdravog konflikta na primjer.

U partnerskom odnosu možemo biti godinama u igri i oba partnera mogu izmijenjati sve tri uloge, a da toga nisu ni svjesni. Na primjer, neko od partnera počinje dan s kritikama, drugi partner se osjeća loše i počinje se pravdati, međutim, u igri, kritike traju dovoljno dugo da izazovu bijes drugog partnera koji sada prelazi u ulogu Progonioca, a prvi partner prelazi u ulogu Žrtve, počinje se osjećati loše i izvinjava se bezuspješno.

Igre treba izbjegavati! A zašto? Kao i u simbiotskim odnosima, u odnosima u kojima koristimo igre, ne možemo se psihološki razvijati i rasti. Smanjujemo mogućnost da povećamo životno iskustvo i proširimo svoje vidike. Pored toga, igre nam uzimaju mnogo energije a onemogućavaju da jasno kažemo šta želimo i mislimo i kako se osjećamo. Kada igramo igre, izbjegavamo stvarnu intimnost i bliskost s drugim ljudima, odnosno, ne dajemo priliku da jedni druge upoznamo u stvarnom svjetlu. I u konačnici, igre mogu da budu opasne po naš ili tuđi život, ukoliko se npr. u igrama koristi nasilje.

  1. Kako izbjeći psihološko igranje igara?

Prvi korak je zamisliti se nad svojim odnosima. Da li postoje druženja nakon kojih se uvijek osjećate isrpljeno i nikad ne znate objasniti zašto? Vjerovatno ste igrali igru a niste bili svjesni toga. Dakle, osvještavanje igre je prvi korak. Drugi korak je prekidanje igre, a treći korak je postavljanje pitanja sebi šta je to neizgovoreno u tom odnosu, odnosno šta se to bojimo priznati. Ukoliko i to osvijestite, a ne osjećate se spremnima to podijeliti s osobom u odnosu, možete potražiti pomoć psihoterapeuta kako biste se osnažili za takvu odluku i kako biste istražili uzroke igranja igara.

  1. Takođe, još jedan zanimljiv koncept transakcione analize jeste životni skript koji asocira na neki zapis osjećanja, misli i uvjerenja, te koji predodređuje naše izbore, odluke. Šta je to životni skript, kako ga formiramo, da li je nametnut, da li smo ga (ne)svjesni i imamo li mogućnost izbora?

Skript kao skup osjećanja, misli, uvjerenja, ponašanja kao i tjelesnih reakcija jeste nesvjestan proces, koji usvajamo u ranom djetinjstvu u zavisnosti od roditeljskih poruka koje dobijemo kao i konteksta u kojem odrastamo (npr. koje smo dijete po redu, da li smo doživjeli neku razvojnu traumu i sl.), i koji nas vodi k akcijama koje se često završe na isti način i koje nam ne omogućavaju rast odnosno sagledanje drugih perspektiva i rješavanje životnih izazova i kriza. Transakcioni analitičari u psihoterapiji pomažu klijentima da uvide svoj skript, da ga postanu svjesni i da nauče i druge obrasce reagovanja u datim okolnostima. Često su odraz skripta ponavljajuće situacije u životu nakon kojih se osjećamo bezvrijedno, nekompetentno, bespomoćno.

  1. Preporučite nam nešto za čitanje 

„Žene koje trče s vukovima“, „Terapija novom odlukom“, „Ja sam ok, ti si ok“.

*Naslovna fotografija – Elma Omersoftić, privatna arhiva

Najčitaniji tekstovi

Novo lice lokalne politike: Aldin Šalaka – pješački prelaz za osobe sa invaliditetom
To nisam ja, to je moj mobitel – Kako se probuditi i zaspati bez plavog svjetla ekrana
Željko Simeunić: Oštećenje vida kao kamen spoticanja na putu obrazovanja
Želim da mojom zemljom i dalje teku divlje rijeke
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Uslovi rada u trafikama: Znala sam se vratiti s kraja ulice kako bih otišla u toalet!
More Stories
Emina Hebib: Djevojka koja je prepoznala ljubav prema pčelama