Bosna i Hercegovina je mala zemlja velikih ljudi. Poručila bih mladima da svu svoju energiju usmjere u usavršavanje svojih znanja, vještina i kompetencija. Obrazovanje je jedina investicija koja nikad ne propada.
Nikola Lero, UNESCO-v Mladi Šampion za Mir: "Bojim se da su društvene mreže više poput šurikena – tradicionalnog japanskog oružja u obliku zvjezdice koje ima mnogo oštrica, može da stane u svačiju ruku, i najčešće se koristi da poremeti pažnju ciljanog objekta, ako se sjećate iz nindža filmova. Šta to znači? To znači da, iako to nažalost mnogi ne shvataju, da možda jedan naizgled običan post, jedna obična objava može povrijediti, „ogrebati“ ili teško naškoditi nekome, a da toga oni nisu ni svjesni. Nažalost, ima i onih koji su ovoga u BiH svjesni, pa koriste društvene mreže da poremete ili iskrive istinu malo na svoju stranu, kreirajući razdor povjerenja između različitih grupa kod nas, pogotovo mladih. A što će nam to. Stoga, naša odgovornost je dvojaka. Prvo, da shvatimo da u okeanu objava, mi se možemo okrenuti na struju koja je pozitivna, koja nas približava jedne drugima. I drugo, možda još važnije u trenutnoj situaciji u BIH, da prepoznamo kada je taj šuriken bačen na nas, kada je neko možda sponzorisao objavu koja razdire, širi mržnju ili iskrivljuje istinu. Tu leži naša velika odgovornost. I moja, na kraju krajeva."
Zlatna Karika Zerina Suljić: Možeš nešto žarko željeti, ali ako ti to trenutno nije na raspolaganju, moraš biti u stanju to privremeno ostaviti. Prilagodi svoje ciljeve i želje mogućnostima. Ako se nešto zbog vanjskih faktora čini nemogućim, traži dalje. Odaberi nešto što je dostižno u tom trenutku i na tom mjestu. Odbaci ono na što nemaš utjecaja. To su vanjske mogućnosti i faktori. Ustrajavanje u nerealnoj želji znak je nezrelosti. Otvori se za nove opcije. Ko traži, taj i nađe.
O bosanskohercegovačkom turizmu nikada se nije više pričalo kao krajem 2022. godine, kada je popularni putopisac i travel blogger Robert Dacešin u Španiji osvojio nagradu za najbolji turistički video na svijetu „Zašto Bosna i Hercegovina može biti broj 1 turistička destinacija na svijetu?“.
Tea Jagodić: Ne cijeni se ovdje umjetnost niti s godinama vidim da se situacija mijenja. Da se cijeni kao u normalnom svijetu, mogli bismo doći do toga da se možda čak i živi samo od toga. Tome doprinosi što mi generalno ne znamo šta je umjetnost tačno i šta sve spada pod nju, i tim putem se servira svašta – i što jeste i što je daleko od toga. Svi mi radimo nešto sa strane da upotpunimo budžete mada ja imam sreću što sve čime se bavim je kreativa, a i na osnovu ovih nekomercijalnih radova dobivam sjajne, bitne i kreativne projekte – od knjiga, preko muzičkih vizuala do filmskih i pozorišnih plakata.
Ima veze...
Romkinje su diskriminirane višestruko – zato što su žene, što pripadaju romskoj populaciji, a još i više ako žive s invaliditetom ili u ruralnim područjima. Diskriminacija je često očita, otvorena, rijetko kad prikrivena, bilo da dolazi od neromske populacije – u institucijama, školi, bilo da je među svojima. Čak i Romkinje liderice u svojim zajednicama bivaju diskriminirane od svojih kolega Roma.
U mjesecu u kojem se obilježava Međunarodni dan žena, Ženska romska mreža „Uspjeh“ započela je kampanju „Nulta tolerancija“ želeći poslati jasnu poruku da nasilje, maloljetnički brakovi i rasna diskriminacija nisu romska tradicija, i kao takvi ne smiju biti tolerirani u društvu!
Za magazin „Karike“ smo tim povodom razgovarali s Indirom Bajramović, romskom aktivistkinjom i ekonomistkinjom, koja više od 20 godina radi na poboljšanju položaja Romkinja u Bosni i Hercegovini.
U Bosni i Hercegovini gotovo 30 godina nakon rata na nekim mjestima postoje „dvije škole pod jednim krovom“ i separacija zbog nacionalne pripadnosti, bez obzira što generacije koje danas idu u školu nisu ni rođene u ratu. „Nastavnici njih sa sprata u prvoj smjeni puste pet minuta ranije, da se ne sreću sa nama.“- ispričala je jedna od učesnica ovogodišnjeg, drugog po redu Festivala Mira koji se prošli vikend održao u Vitezu, u organizaciji Centra za postkonfliktna istraživanja i okupio preko 40 mladih ljudi iz svih dijelova Bosne i Hercegovine.
Ime Susan Sontag sam prvi put čula u novembru prošle godine, nakon što sam odgledala dokumentarni film „Don't cry for me, Sarajevo“. U mnogim situacijama i sama sam se osjećala poput nje – suočena s užasnom stvarnošću, bježala sam u sigurnost svoga uma skrivajući godinama svoje identitete, potrebe koje nisu odgovarale kalupima koji su stavljeni pred mene. Sontag je bila neko ko mi je dao do znanja da sam posebna, da vrijedim i da su moje emocije „najprirodnija stvar na svijetu“.
Termin „radnik“ se sve manje koristi. Uskoro će ostati prisutan samo u nekim pjesmama minulih vremena, koje su bodrile radnički polet i slavile rad. Vrijeme tranzicije donijelo je neizvjesnost, imovina koju su stvorile radničke ruke oduzeta je od radnika, a mnoge hraniteljice su ugašene ili je broj radnika drastično smanjen. O pojmu „radnik“, ulozi radničkih sindikata danas i okovima kapitalizma razgovarali smo s Katarinom Peović, saborskom zastupnicom Radničke fronte u Hrvatskoj.
Neakademsko ponašanje profesora/ica na našim univerzitetima nije rijetkost, a studenti/ce zbog straha i nepovjerenja u sistem koji bi riješio njihov problem jako rijetko govore o tome. Kroz godine studija na visokoškolskim institucijama, veliki broj studenata/studentica svjedočili su netransparentnom ocjenjivanju, izvođenju nastave koje nije u skladu s kodeksima institucije, vrijeđanju, seksizmu, mitu, korupciji i mnogim drugim problemima, no gotovo niko se ne usudi da o tome progovori glasno, jer svoje visoko školovanje moraju dovršiti, a svaka konfrontacija bi potencijalno mogla od njih napraviti metu.
Iako se sa svakim novim tragičnim slučajem upozorava na poraznu statistiku nasilja nad ženama, isto tako sa svakim novim društvo u BiH iznova pogriješi – najčešće u klasificiranju djela koje se dogodilo. Ukoliko je muškarac ubio ženu, bez obzira da li je ili nije presudio sebi kasnije, što je sve češći slučaj, mediji u BiH to nazivaju tragedijom – a ne femicidom. Ukoliko je žena žrtva nasilja pretučena, nasilnika pravdamo njegovom „ljubomorom“.
Dok se čeka na izmjene Krivičnog zakona koji će početi nazivati stvari pravim imenom i natjerati institucije da počnu raditi svoj posao, zahvaljujući aktivizmu žena širom države, čini se da jedinu pomoć i utočište ženama koje su preživjele nasilje pružaju sigurne kuće.
Povodom Međunarodnog dana nasilja nad ženama kontaktirali smo Sigurnu kuću u Sarajevu s ciljem da otkrijemo da li su i mlade djevojke, a ne samo odrasle žene, njihove korisnice i zbog čega.
Sve ovo ja
Andrea Gojković rođena je 2003. godine u Doboju. Pisanjem se bavi od osnovne škole. Završila je Gimnaziju „Jovan Dučić“, kao i Osnovnu muzičku školu „Isidor Bajić“ u Doboju. Po završetku gimnazije, svoje obrazovanje nastavlja na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci.
U januaru prošle godine sam doživjela vrhunac svog „izgaranja“ kojem su najviše doprinijeli završni ispitni rok i izrazito toksična veza. Mjesečnicu nikako nisam dobila dva mjeseca, pojavile su se ciste na jajnicima, osjećala sam se izrazito slabo s visokom temperaturom, bez koncentracije i motivacije. To je ujedno bio i prvi put kada sam doživjela svoj prvi panični napad, iznenadno i u pola noći. Čitala sam i ranije o paničnim napadima i kako se razlikuju od onih anksioznih, ali na ovo nisam bila spremna. Prvo znojenje dlanova pa ubrzano kucanje srca, bol u grudima, neprestano drhtanje, gubitak daha i nemogućnost disanja. U tom trenutku zaboraviš na sve vježbe disanja i one koje ti pomažu da se smiriš, i samo želiš ili da prestane ili da te nema. Čak i kada je to sve prestalo, u narednih nekoliko dana najmanja sitnica je bila potrebna da bude okidač za ponovljeni teror organizma.
Rodila sam se u oktobru 1990. godine. U svijetu je tog oktobra došlo do građanskog rata u Ruandi, internet je bio nepoznanica jos uvijek za većinu svijeta, koristio se pejdžer, kultna serija „Beverly Hills“ je upravo napravila svoj debi, grupa „Queen“ je još uvijek bila na okupu, SSSR je bio pred raspadom, a u BiH se rodila jedna ženska osoba više – ja.
Dok sam bila mnogo mlađa nego što sam sad, obožavala sam tu činjenicu da sam žena i život u svojoj „nježnoj“ ženskoj koži. Voljela sam sve što sam bila i što sam postajala, što sam učila i otkrivala o sebi, zahvaljujući svojim roditeljima, koji me nisu sputavali na putu samorealizacije moje ličnosti, i što me nisu odgajali kao žensko dijete, nego kao svoje dijete. Kako vrijeme prolazi, kako sazrijevam, ne gledam više život kroz ružičaste naočale, bar ne u tolikoj mjeri kao prije; ne mogu reći nikako, ali nerijetko se dese neke flash situacije, gdje ne uživam toliko u činjenici da sam žena u BiH. Koliko god biološki bilo prelijepo biti „ona“, sociološki i nije baš.
Počevši od obdaništa i osnovne škole, pa kroz daljnji život, svi se nađemo u situaciji da se moramo suočiti s određenim osudama društva. Od malena nas uče da je plava boja za dječake, a roza za djevojčice, dječacima se kupuju autići, a djevojčicama lutke. Da li je tako i s poslovima? Ako se odlučimo za suprotno, hoćemo li biti još jedni od onih u redu za osudu društva? Bilo da je to zbog izgleda, seksualne orijentacije, rase ili zanimanja kojim se bavimo.
Neću reći ništa novo ako kažem da u medijskom prostoru manjka kritike i kreativnosti; pa čak i ako je riječ o informativnoj formi, moguće je biti kreativan. Volim kada se istražuje pozadina, uzrok nečega. Na kritiku, kreativnost i istraživanje ću se fokusirati. Naravno, puno je mladih ljudi koji žele pisati, žele ući u svijet novinarstva; ako nekoga naučim da razmišlja kao novinar, to će za mene biti veliki uspjeh. Tu je i kultura i popularna kultura koja je uvijek na margini. Mladim umjetnicima/ama ću dati prostora, oni/e to zaslužuju, jer možda jedino oni/e neće ostati jednoga dana na deponiji vremena.
U aprilu 2018. godine izabran sam za glavnog i odgovornog urednika omladinskog magazina Karike. Imao sam iskustvo pisanja tekstova uglavnom za Školegijum, magazin za pravedno obrazovanje, ali i neke druge portale i medije kakav je bio novinar.me. Radio sam i kao nastavnik BHS jezika i književnosti na zamjenama u osnovnim i srednjim školama Kantona Sarajevo. Poučen iskustvom nastavnika želja mi je bila da na Karikama sa mladima iz cijele Bosne i Hercegovine kreiram siguran i zaštićen medijski prostor unutar kojeg ćemo razgovarati o temama o kojima se škola i roditelji još uvijek stide razgovarati s mladima. Redakciju i dopisnike/ce sam vidio kao još jedan razred kojem ću biti razrednik i kojeg ću voditi ka otvorenijem i konstruktivnijem dijaloga na brojne teme koje se tiču života mladih u BiH ovih dana.
Load more
Najpopularniji tekstovi
Ovog vikenda se u Banjoj Luci, uz neizostavne zvučne čimbenike svih vikend-provoda u ovom gradu, poput muzike, kuckanja čaša, flaša i ispuhivanja dima cigareta, kao i povremenog ćaskanja, mogao čuti i iskonski anticivilizacijski poklič razjarene rulje, čija se ništavna egzistencija jednako glasno i besramno poput njihovih primatskih grla samodeklarirala relevantnom na ulicama grada.
„Ubi, ubi, ubi pedera“, nizalo se u ritmu njihovog uspaljenog marša lišenog svake misli, samosvijesti i pismenosti (jer kad smo zaboravili da je imperativ od „ubiti“ – „ubij(te/mo)“, kao i da je množina od „peder“ – „pederi“, a kad „pederi“ provučemo kroz akuzativ (koga, šta) dobijemo riječ „pedere“, te bi točna fraza u kojoj pozivamo na ubojstvo onih koji nam ništa nisu skrivili glasila „ubij pedere“ ukoliko se obraćamo jednoj osobi ili „ubijte pedere“ ukoliko grupi uspaljenih klinaca naređujemo da postanu krvoločni nasilnici ili „ubijmo pedere“ ukoliko se imperativ odnosi na nas, razjarenu rulju koju društvo nije naučilo ni osnovama gramatike i pravopisa, a kamoli kako razmišljati nečim drugim osim pesnicama i međunožjem.
Ne karikiramo
„Radio Piton“ je roman koji zaslužuje čitanje. Prvih nekoliko poglavlja su maestralni, kasnije se stvar donekle mijenja, ali to nikako ne znači da treba odustajati. U više od jednog slučaja na javnim mjestima gdje bih se zadesio čitajući ga imao sam napade smijeha, kao da nije bilo dovoljno što sam sjedim i čitam već se pride i smijem ko budala na brašno. Duhovitost demonstrirana u ovom romanu je zaista nešto nesvakidašnje i najradije bih citirao bar trećinu romana, jer ništa drugo ne može adekvatno da prenese to bogatstvo. Samedin Kadić je dobar pisac, s više nego izraženim potencijalom da bude vrhunski, u to nema sumnje. Da li će se to desiti zavisi od milion faktora, od kojih je svakako jedan i primjena onog savjeta da dobrog pisca ne odlikuje samo ono što napiše, već posebno ono što izbriše.
Dok smo u posljednje vrijeme imali/e priliku da gledamo kako Evropa skreće udesno, ne bi nas trebalo iznenaditi da i ženska prava, kao i prava drugih marginaliziranih skupina, sve više i dublje padaju u ralje antiliberalizma, šovinizma i vjerskog fanatizma kako u Evropi, tako i u svijetu. Poljska je izmijenila svoje zakonodavstvo o abortusu što je dovelo do skoro potpune zabrane abortusa, a potom je prošle godine i Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država poništio presudu „Roe v. Wade“ iz 1973. godine i vratio državama moć da ograničavaju i odlučuju o pravu na abortus. Odmah nakon toga nekoliko saveznih država je u potpunosti zabranilo abortus ili ograničilo pravo na njega. Posebno je uznemirujući nedavni nacrt zakona u Južnoj Karolini koji predlaže smrtnu kaznu za žene koje počine abortus, a njegovo usvajanje bi zasigurno za sobom povuklo donošenje istog i u drugim saveznim državama. Pored toga, već mjesecima svjedočimo masovnim protestima žena u Iranu zbog ubistva Mahse Amini zato što nije nosila veo na „ispravan“ način. Ženama u Afganistanu je nedavno zabranjen pristup visokom obrazovanju, obavljanje određenih vrsta poslova, kao i pristup javnim površinama poput parkova. Nije trebalo proći puno vremena da patrijarhalna krvoločna ruka ponovo dohvati i labava prava žena na Balkanu, koja ionako svakog dana vise o tankom koncu. U Zagrebu su se, naime, pojavili „klečavci“, koji pod izgovorom religijskih dogmi traže unazađivanje prava žena, istih onih prava za koja smo se desetljećima borile.
Devojke, da li ste nekada doživele da idete ulicom i da vam s neke građevine ili iz nekog auta neko svirne ili vam dobaci: „Joj, mala, jes’ dobra!“ Je l’ vam lepo kad to doživite ili vas to „strašno nervira“ i „seksualno uznemirava“?
Što je bre ružno to? Jesi li ti normalna? Da nema tih na baušteli, niko ti nikada ne bi rekao da si dobra riba! Čoveče, svi ćute, niko te ne primećuje na ulici!
Ovako je zvučala interakcija Goce Tržan s publikom u emisiji „Ako progovorim“. Konkretna tema epizode je bila „Zašto se žene sređuju?“. Citirani iskaz je popraćen uvodom u kojem se negira pojam toksične muškosti i posprdno pominje borba za „raznorazna ljudska prava na sve i svašta“. Štaviše, sporni monolog je uklonjen sa snimka emisije na YouTube kanalu K1, no postao je viralan na društvenim mrežama i izazvao mnoštvo negativnih reakcija. Iako je bilo određenih objava koje upućuju na glavne probleme ovakvog razmišljanja, većina reakcija se svela na vrijeđanje voditeljice i prepričavanje njene izjave.
Ovaj ispad otvara više pitanja. Zašto je ovakav stav (ne izjava, već stav) problematičan? Šta je toksična muškost? Zašto je problem što je ovo izrekla upravo Goca Tržan? Kakav je stav medija po ovom pitanju?
Load more
