Zar je zaista važno za kim mi srce žudi, kome se nadam i ko mi dan uljepša? S kim mi leptirići u stomaku zaigraju i um mi se pomuti? Zar je važno da li je ta osoba iste spolnosti kao i ja ili smo potpuna suprotnost? Trebam li svog prijatelja izbjegavati ako njegovo srce želi mladića koji stoji iza ćorsokaka? Njegovu sreću zar mu trebam uskratiti i govoriti da to nije prikladno? Ismijavati ga u društvu i nazivati pogrdnim imenima, ukoliko želi ponekad na svoje svilene trepavice staviti maskaru? Da li je uopšte toliko važan fizički izgled ako se s dušom ne slaže? Možda je on muške građe, naizgled silovit, oštrih crta lica, ali je u duši baš kao i ja. Nježan, čist, poput pupoljka tek procvjetale ruže. Željan ženskih pričica, u koje se savršeno uklapa, smijeha s nama djevojkama i posmatranja zgodnih dečkića. Srce mi je puno kada ga vidim da je srećan. Pa mu lice ukrasim malom količinom rumenila i nokte mu nalakiram da imamo slične. A on sav srećan, gleda me i ne vjeruje, jer u podsvijesti zna da na ulicu takav ne smije izaći. Kući majci ne smije takav doći. A zašto? Nismo mogli birati u kakvom tijelu ćemo se roditi, u kojoj sredini živjeti, koje seksualnosti biti. Pa zašto onda sad ljude osuđivati? Maltretiranje, udaranje, psovanje LGBTIQ populacije nije pravi izbor, jer koliko želimo da nas ljudi cijene i poštuju, toliko i mi trebamo poštovati tuđi odabir. I ne možemo uticati na to. Sav bijes što ćeš iskaliti na meni, jer sam s nekom djevojkom u bliskim odnosima, vjeruj nećeš ništa postići time. Jer ja ću opet, i pretučena, o njoj razmišljati.

Budući da potječem iz muslimanske porodice, učen sam od malih nogu da je džamija mjesto sigurnosti, gdje je neprimjereno ponašanje strogo zabranjeno. Naš mekteb, gdje smo učili o islamu, je bio u sklopu džamije. Svakog vikenda sam išao u mekteb. Tamo sam se osjećao lijepo i ispunjeno. Obično se ide do početka srednje škole. U momentu kada se odigrala priča koju ću vam ispričati, imao sam nekih 12 godina.

Radnja filma prati mladog Andrewa Neimana (Miles Teller), talentovanog autsajdera koji pohađa muzičku školu Shaffer u New Yorku. Na samom početku filma, njegovo sviranje bubnjeva otkriva jedan od profesora-dirigenata – Terence Fletcher (J. K. Simmons) – i poziva ga u svoj jazz bend. Od tog trenutka, film će prikazivati brojne izazove i patnje kroz koje Andrew prolazi, naročito zbog vrlo okrutnog Fletchera. Film je snimljen na evropski način, s vrlo malo kadriranja i kretanja kamere. Dominantne boje su zelena i zlatna, osjetno označavajući tegoban ili uspješan period. U ovom ostvarenju ne nedostaje emocija, te će gledateljstvo uživati u brojnim ispadima, svađama i frustracijama gotovo svih likova. Očigledno je da je Andrew najbitniji u Whiplashu, dok se Fletcher već od samog početka može okarakterisati kao negativac. Njegovi brutalni zahtjevi asertivnog Andrewa nimalo ne obeshrabruju, što itekako podsjeća na odnos između sportskog trenera i igrača. Malo je vjerovatno da bi bilo koji dirigent zaista brojao tempo svojim bubnjarima, no Fletcher to ipak radi. U tom smislu, on je prikazan mnogo više kao strogi trener koji od svojih igrača traži izvrsnu tačnost i fizičku spremnost.