Blockchain tehnologija je jedna od tehnologija digitalne transformacije koja je našoj zemlji neophodna. Na blockchain nam je najjednostavnije da gledamo kao na bazu podataka, gdje podaci umjesto da budu pohranjeni na centralnom serveru kojem pristupaju svi korisnici, blockchain zapisi se pohranjuju na računarima korisnika širom svijeta. To čini blockchain distribuiranom bazom podataka s peer-to-peer arhitekturom. „Distribuirano“ znači da su podaci pohranjeni na više lokacija, a peer-to-peer znači da ne postoji centralno tijelo koje drži glavnu kopiju podataka već svaki računar koji se nalazi na mreži djeluje u isto vrijeme i kao server i kao korisnik.
Sonja je za „Karike“ podijelila neke od najznačajnijih organizacijskih uspjeha: „Jedan od organizacijskih ciljeva na koje smo najviše ponosni jeste okupljanje tima posvećenih profesionalaca koji su uspjeli da kreiraju prepoznatljive programe usklađene sa stvarnim potrebama i očekivanjima ciljnih grupa i zajednice uopšte. Naša organizacija je postigla značajan uspjeh u stvaranju inovativnih i relevantnih programa koji direktno odgovaraju na potrebe mladih i zajednica u kojima djelujemo. Ponosni smo na to što smo uspjeli prilagoditi naše aktivnosti kako bismo najefikasnije podržali i osnažili mlade ljude, što su priznale i prepoznale i sve nadležne institucije. Takođe, posebno smo ponosni na to što je Perpetuum mobile postao resursni centar za sve organizacije koje žele proaktivno doprinijeti boljitku svojih zajednica i društva uopšte. Kroz naše programe, inicijative i resurse, podržavamo i osnažujemo druge organizacije da razvijaju i implementiraju programe koji će odgovoriti na potrebe njihovih ciljnih grupa i zajednice. Smatramo da je ovo jedinstveni aspekt našeg rada koji nas čini ne samo organizacijom koja pruža usluge, već i partnerom u stvaranju pozitivnih promjena u društvu.“
Moja prva profesionalna uloga van akademije je bila u filmu „Nisam je stigao voljeti“ Ane Fernandez de Paco. Tada sam tek završila drugu godinu akademije i proces je bio drugačiji od svega što sam do tada radila. Film je, na kraju, imao premijeru na Kanskom festivalu. Prvu pozorišnu profesionalnu ulogu sam dobila u Narodnom pozorištu Tuzla kada sam bila završna godina, igrala sam Đurđiju u predstavi „Mirišu li jorgovani u New Yorku“ reditelja Alena Šimića. Takođe lud i nesvakidašnji proces. Oba puta sam bila uplašena, zbunjena i nesnađena do kraja, ali i hrabra da se izborim s tim. Zapravo, sad kad vratim film, nikad nisam bila toliko uplašena kao u ta dva procesa. Ali oba su imala veliki uticaj na moj rad i pristup radu kasnije.
Želim vam poručiti da vjerujete u sebe i svoje snove. Slijedite svoje strasti, budite hrabri i ne bojte se preuzeti rizike. Uspjeh dolazi kroz upornost i rad, pa nikada ne odustajte od svojih ciljeva. Takođe, budite ljubazni prema drugima i podržavajte jedni druge. Svako od vas ima nevjerovatne talente i sposobnosti koje može podijeliti sa svijetom. Sjetite se da ste jedinstveni i da imate moć da napravite pozitivne promjene u svom životu. Vjerujem u vas i želim vam svu sreću u vašim budućim poduhvatima!
Fabrika novih talenata je nastala uslijed moje želje da na neki način implementiram ono što sam naučio na Fakultetu za sport i tjelesni odgoj. Škole sporta za djecu postoje od ranije u nekim oblicima, a naša je ideja da djeca kroz igru zavole sport i tako steknu lijepe emocije i navike.
Ima veze...
„Nakon studija zbog kojeg sam se vratila u Veliku Kladušu otvorila sam svoj salon za masažu 2019. godine. Nažalost, zbog pandemije koronavirusa 2022. godine sam bila primorana zatvoriti biznis. Malo mi otežava to što se po gradu ne mogu kretati sama bez pratnje, pa za svakodnevne stvari kao što su otići u prodavnicu, izvaditi neki dokument i nešto takvo moram da idem s ocem. Ali, bez obzira, nađem način da obavim šta trebam. Nazovem taksi, odveze me na određenu adresu i ja završim šta je potrebno. Olakšava mi situaciju to što su moja porodica i moja najbolja prijateljica meni najveća podrška. Bez njih bi mi bilo puno teže ići kroz život“, iskrena je Delila koja zrači pozitivnom energijom.
I s ovim nedostatkom, Sezona berbe se može smatrati dobrim romanom koji prati dvije ljubavne priče, jednu tragično vezanu za rat i smrt i drugu čija budućnost ostaje neizvjesna. Ako možda nije postigla isti literarni uspjeh koji je dostigla sa zbirkom Svetkovina i romanom U kasno ljeto, Magdalena Blažević je dokazala da ljubavni roman nije stereotipna trećerazredna melodrama. Osim autorkinog neprevaziđenog stila, mora se reći da je jedna od njegovih velikih prednosti što će mnoge čitaoce uputiti na Nevidljive gradove Itala Kalvina, knjigu koja je autorki služila kao inspiracija i koju zajedno sa Sezonom berbe preporučujemo.
Jedan zaboravljeni čovjek je rekao da mediji trebaju da informišu, edukuju i zabave. Winston S. je te noći procijenio da je informacija koju je dobio jako bitna, a da bi što brže stigla do građanina potrebno je dodati jednu sitnicu, krupnim slovima. Šokantno! Otvorio je program za pisanje, ali nije mogao dodirnuti tipke, prsti su mu se grčili, dok su se na ekranu laptopa, kao u Kjubrikovom Shiningu, nizale jedne te iste riječi „Freedom soon will come, Freedom soon will come, Freedom soon will come…“.
Svaki put s ciljem potpunog uništavanja infrastrukture Hamasa, Izrael je pokretao ove vojne pohode te se svaki put, nakon završetka istog, Hamas brzo oporavljao regrutiranjem novog broja boraca i korištenjem ogromne podzemne infrastrukture za uvoz oružja, municije i sl. S istim ciljem je pokrenuta i trenutna operacija Izraela koja se, bez obzira na njen intenzitet koji nije viđen ni u jednoj od prethodnih, pokazuje kao neuspješna upravo kao i sve prethodne te postaje izvjesno da Izrael ni ovaj put neće ostvariti svoje zacrtane ciljeve.
Umjesto da slijedi multikulturalni model o slobodi religija i uvjerenja, BiH uprkos 20-godišnjem postojanju Zakona još uvijek nije odredila svoj put. Da li zaista imamo intersekcijsku diskriminaciju, gdje su, prema riječima aktivistkinja, jedina pogođena grupa muslimanke?
Kako bismo doprinijeli zdravom razvoju mladih u Bosni i Hercegovini, kontaktirali smo Amira Hasanovića, MA prevencije ovisnosti i nasilja, diplomiranog socijalnog radnika koji obnaša funkciju izvršnog direktora u Udruženju za prevenciju ovisnosti NARKO NE, s ciljem osvještavanja o značaju prevencije ovisnosti i predstavljanja same organizacijske vizije – „Zdravo društvo u kojem se djeca i mladi uspješno nose s izazovima odrastanja, te aktivno uključuju i doprinose razvoju kvaliteta života u zajednicama“. Za „Karike“, Hasanović navodi sljedeće činjenice o razvoju i radu organizacije.
Sve ovo ja
Poruka je jednostavna – da iskoriste vrijeme od svoje 18 do 30 godine i nauče nešto praktično. Iz iskustva znam kako taj period može biti nepovratno izgubljen. To može biti bilo šta, da nauče svirati gitaru, napraviti drvenu stolicu, jedan strani jezik… – tako će otvoriti mogućnosti i brže će upoznati sebe kroz proces učenja.
Hamza Jelić, student master programa u Firenci, trenutno je zaljubljen u svoje akademske izazove u Università degli Studi di Firenze (UniFi), a opredijelio se za smjer Institutional advertising, multimedia communication and event creation (Informativno oglašavanje, komunikacija i kreiranje događaja). „Svaki dan je nova avantura, prepuna iznenađenja i mogućnosti za lični i profesionalni rast“, tako Hamza opisuje dane koje provodi na master studiju.
Radnja filma prati mladog Andrewa Neimana (Miles Teller), talentovanog autsajdera koji pohađa muzičku školu Shaffer u New Yorku. Na samom početku filma, njegovo sviranje bubnjeva otkriva jedan od profesora-dirigenata – Terence Fletcher (J. K. Simmons) – i poziva ga u svoj jazz bend. Od tog trenutka, film će prikazivati brojne izazove i patnje kroz koje Andrew prolazi, naročito zbog vrlo okrutnog Fletchera.
Film je snimljen na evropski način, s vrlo malo kadriranja i kretanja kamere. Dominantne boje su zelena i zlatna, osjetno označavajući tegoban ili uspješan period. U ovom ostvarenju ne nedostaje emocija, te će gledateljstvo uživati u brojnim ispadima, svađama i frustracijama gotovo svih likova. Očigledno je da je Andrew najbitniji u Whiplashu, dok se Fletcher već od samog početka može okarakterisati kao negativac. Njegovi brutalni zahtjevi asertivnog Andrewa nimalo ne obeshrabruju, što itekako podsjeća na odnos između sportskog trenera i igrača. Malo je vjerovatno da bi bilo koji dirigent zaista brojao tempo svojim bubnjarima, no Fletcher to ipak radi. U tom smislu, on je prikazan mnogo više kao strogi trener koji od svojih igrača traži izvrsnu tačnost i fizičku spremnost.
U susret Novoj godini, mladi iz različitih zajednica naše države su ostavili svoje novogodišnje želje. Ova generacija mladih ima jedinstvene perspektive i težnje, preplavljene idejama o promjenama, rastu i zajedničkom prosperitetu. Kroz raznolike aspekte njihovog života, od ličnog rasta do društvenog angažmana, konture ambicija mladih oblikuju sliku budućnosti koja je prožeta nadom i entuzijazmom. Dok se susrećemo s pragom Nove godine, pročitajte želje mladih za Novu 2024. godinu:
Sve je bliži kraj godine i sve je aktuelnije pitanje kako i gdje dočekati Novu godinu. Da li otići na proslavu na otvorenom ili u neki poznat lokal? Da li uopšte izlaziti iz zone komfora i napuštati topli dom? Ako još uvijek ne znate gdje provesti najluđu noć, pripremili smo vam par prijedloga ukoliko se odlučite za doček Nove godine u nekom od bh. gradova, ali i gradova regiona.
Na toj pozornici, ispred mnogih osuđivačkih pogleda sam na početku svake predstave postojala, bivala u centru dešavanja pod reflektorima i očajnički čeznula da zapravo ostanem u ulozi koju interpretiram. Nekada bih zatvarala oči i zamišljala kako bi izgledali idealni momenti u mom životu. U takvim trenucima nisam mogla kontrolisati porive mržnje koje sam osjećala prema sebi. Po završetku predstave počinje aplauz, bivaju nam upućivani očaravajući pogledi sa širokim osmijesima na licima gledalaca. Pomislim, divite se nekome ko ne postoji, jer ni ovog puta to nisam bila ja.
Load more
Najpopularniji tekstovi
Dragi i drage,
hvala vam na zajedničkom iskustvu promišljanja o mentalnom zdravlju, vašoj hrabrosti da ispričate svoju priču, kao i želji za poboljšanjem kvaliteta života i savladavanjem svih teškoća i tegoba o kojima smo razgovarali, a koje nisu bile prijatne i lake za ispričati, osjećati i nositi u sebi.
Četiri godine su iza rubrike „Pitaj psihologa“, oko 100 vaših pitanja i mojih odgovora s drugim tekstovima gdje smo razgovarali s posvećenim i divnim stručnjacima iz oblasti mentalnog zdravlja (psihoterapeuti i psihoterapeutkinje, psiholozi i psihološkinje, psihijatri i psihijatrice).
Zajednički smo izgradili ovaj online prostor razumijevanja, empatije, nježnosti, topline i brige o sebi i drugima – strpljivo, obostrano. Nadam se da će baza naših prepiski poslužiti kao podsticaj za kontinuiranim bavljenjem i ohrabrivanjem rada kada je mentalno zdravlje u pitanju.
Iskreno vaš,
Ognjen Pjano, psiholog
Ne karikiramo
No, šta god bilo, kad podvučemo crtu na kraju dana, činjenica je da ova knjiga zaista donosi jedan drugačiji pogled na dunavsku kulturu i istoriju, kao i jedan univerzum referenci koje će nam pomoći pri boljem otkrivanju novih svjetova. Ovu knjigu, dakle, treba shvatiti prije svega kao jednu konceptualno zaokruženu kolekciju eseja o kulturi, a ne kao putopis. Kad je tako posmatramo onda nećemo imati očekivanja koja naslov „Dunav“ može da izazove. To što se sporo valja kao voda o kojoj govori i nije tolika mana ako bolje podesimo naša očekivanja pa ne očekujemo od nje da bude ono što nije.
Još od pedesetih godina prošlog veka, kada je matematičar Alan Tjuring postavio eksperiment i pitanje „Da li mašine mogu da misle?“, veštačka inteligencija (VI) je u određenim vremenskim intervalima bila u usponu, retko u padu, ali je u nekim godinama i stagnirala. Danas uglavnom govorimo o tri tipa VI: slaboj, jakoj i super inteligenciji. Slaba VI podrazumeva mašine koje mogu da daju odgovor u određenim situacijama, ali ne mogu da misle same za sebe. Jaka VI uključuje mašine koje mogu da razmišljaju i ponašaju se kao čovek, i ovakva VI još uvek nije razvijena. Super VI će prikazati inteligenciju koja prevazilazi ljudske mogućnosti.
Estetski doživljaj koji film (možda) pruža nije dovoljan razlog da se ovo ostvarenje proglasi nevjerovatnim. Isto vrijedi i za kostimografiju, šminku i muziku. Villeneuve nije dobar režiser i očigledno je zagrizao mnogo veći komad nego što može progutati. Film nije samo niz lijepih vizuala i muzike koja očarava. Pokazati i ispričati, kao dva glavna principa filmske umjetnosti, ovdje nisu ni uzeta u obzir. Dune: Part Two je očigledno napravljen za suvremene posjetioce kina koji od onog što će gledati očekuju samo marvelovske prazne scene koje ne prikazuju nikakvu radnju i nikakve likove.
Load more
