Semir Muhić, dvadesetpetogodišnji aktivista i koordinator Omladinske banke Živinice, trenutno iščekuje odbranu diplomskog rada; apsolvent je Tržišnih komunikacija. Sebe opisuje kao osobu koja uvijek „uradi ono što zamisli, bez obzira koliko posla ima i koji je to period realizacije“, zato i ne iznenađuje da Semir, osim svog studiranja i šestogodišnjeg angažmana u Omladinskoj banci, radi i u oblasti marketinga za jednu IT kompaniju, ali i da je u Crvenom križu predsjednik mladih Crvenog križa Tuzlanskog kantona i instruktor, odnosno predavač za program prve pomoći u Crvenom križu grada Živinice. Prijatelji za Semira kažu da je super prijatelj, saradnik i kolega „čiji perfekcionizam mora biti ispoštovan da bi se uspješno obavio određeni posao“, a Semiru, i kada se opušta uz knjigu, film ili neki zanimljiv sadržaj na internetu, sinu ideje koje njegov dan čine zanimljivijim i produktivnijim i za svoje okruženje, ali i za sebe. Semirovi prijatelji i djevojka s kojima provodi većinu slobodnog vremena često volontiraju i imaju iste ambicije i interesovanja, a ne izostaje ni onih dana kada se samo igra PlayStation ili prebacuje iz virtualnog u stvarni svijet i rekreira igrajući fudbala, ili odlazi na planinarenje i kampovanje u prirodi.
Zlatna Karika Sumeja Mešić: „Pisma mlade dame“ su putokaz ka izgradnji ličnosti Zlatna Karika Sumeja Mešić: U svemu lošem tražim i nešto dobro Zlatna Karika Sumeja Mešić: Zaista je bitno živjeti, a ne samo biti živ 1. Ime i prezime? Zovem se Sumeja Mešić. 2. Gdje živiš? Živim u Sarajevu. 3. Zanimanje? Trenutno sam učenica drugog razreda Gimnazije „Dobrinja“, društvenog izbornog područja. 4. Koliko godina imaš? Imam 16 godina. 5. Kako provodiš svoje slobodno vrijeme? Slobodno vrijeme posvećujem uglavnom pisanju, pjevanju, društvenim mrežama odnosno objavljivanju poezije i sastava koji su psihološki. 6. Odakle ljubav prema pisanju? Ljubav prema pisanju rodila se kada sam imala trinaest godina. Shvatila sam da imam talent za pisanje i željela sam da vidim da li ja mogu uspjeti u tom svijetu, da li se mogu pronaći u pisanju i slično. Na kraju je ta zanimacija prerasla u zaista veliku ljubav. 7. Šta te posebno inspirira i motivira u pisanju? U pisanju me najviše motivira današnjica. Osoba sam koja zaista traži u svemu lošem i nešto dobro i želim da svi gledamo na život tako. Želim da znanje koje imam, i taj neki pozitivan način života, prenesem i na druge osobe, naročito na mlađe generacije jer nam je pozitivan način života itekako potreban. 8. Nedavno je iz štampe izašla tvoja prva knjiga „Pisma mlade dame“, o čemu je riječ? „Pisma mlade dame“ je moj prvijenac, putokaz svima nama k izgradnji ličnosti, ka samopouzdanju i samopoštovanju. Putokaz k onom pravom putu, putu gdje su vodiči pokajanje, ljubav, poštovanje i sreća. 9. Po čemu se razlikuju tvoji psihološki tekstovi od ostalih? Što se tiče mojih psiholoških tekstova, pišem ih iskreno iz iskustva i iz onoga što sam ja naučila za svojih šesnaest godina. Nekako smatram da, ukoliko mogu sebi pomoći i ukoliko sam sebi pomogla i ojačala svoje biće, mogu i drugima pomoći i uliti im nadu za život i življenje, jer zaista je bitno živjeti, a ne samo biti živ. 10. Kakve su reakcije čitalaca na tvoj prvijenac? Što se tiče reakcija čitalaca, pozitivne su. Kako kažu, oduševljeni su mojim načinom razmišljanja, mojim pisanjem, i porukom koju šaljem kroz svoj prvijenac, i mnogo mi je drago što uspijevam poslati tu pozitivnu energiju koja je veoma bitna. 11. Kako zainteresovani mogu da nabave tvoju knjigu? Za sada, knjiga se može naručiti kod mene, na društvenim mrežama Facebooku i Instagramu, ali u planu su knjižare i biblioteke u kojima će se moći pronaći moja knjiga. 12. Članica si kluba afirmisanih mladih umjetnika te Asocijacije srednjoškolaca Bosne i Hercegovine. Koliko je važan taj aktivizam kod mladih i kako ga podići na viši nivo? Smatram da je veoma važno da mi mladi radimo na našim uspjesima i na tome da drugi pričaju o nama, jer iako ima nekih negativnih situacija što se tiče mladih, koje inače kruže društvenim mrežama, ima nas mnogo koji zaista idu k uspjehu i pozitivnim promjenama, međutim, o nama se mnogo nije pričalo. Moje kolege i ja se zaista trudimo da šaljemo pozitivnu sliku ljudima u Bosni i Hercegovini, pa i širom Balkana, i uspjevamo u tome, a vjerujem da će tako i ostati. 13. Koji su tvoji planovi u budućnosti? Nakon završene srednje škole planiram upisati Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, odsjek psihologije. Svakako da planiram nastaviti pisati knjige. Za sada radim na dvije nove zbirke, a jedna od njih je s grupom autora širom Bosne i Hercegovine. 14. Da li pratiš naš magazin i kako ti se sviđa? Pratim vaš magazin odavno i zaista mi je drago što postoji ovaj divan magazin, čast mi je što imam priliku govoriti i pisati za vaš magazin, za magazin koji mnogo govori o mladima i o svemu što postižemo, ali i o raznim pravima. 15. Poruka mladima za kraj… Samo idite prema uspjehu, sreći i življenju. Bitno je da se trudite ostvariti svoje snove i to možete ukoliko dovoljno želite i vjerujete u sebe. Trudite se, bit ćete veziri svojih snova, vjerujem u to!
Brdski biciklizam je izuzetno zahtjevan sport, kako fizički tako i tehnički. Voze se iznimno zahtjevni tehnički tereni s velikim nagibom uzbrdo, a nizbrdo je potrebno posjedovati znanje za tehničke elemente poput skokova, dropova, korijenja itd. Iz tog razloga je bitno da se na treningu posvetimo vježbanju tih tehničkih elemenata. Treninzi su raznoliki jer je svaka staza drugačija, tako da moramo biti spremni na sve vrste terena, nagiba i različite promjene tempa. Treninzi traju od 4-6 sati i uključuju i treninge snage, intervalne treninge, treninge brzine i izdržljivosti.
Kada bi me neko pitao na koga sam ponosna, za mene bi to bila mlada osoba koja ne sjedi skrštenih ruku, nego želi svoju zajednicu učiniti boljom - aktivira se i doprinosi. Imam tu sreću da sam u lonac.pro zajednici stalno okružena takvim mladim ljudima - inspiriraju me i vraćaju osmijeh na lice. Jedna od njih je dvadesetjednogodišnja aktivistica, Belma Ramić, osjećajna, vrijedna i kreativna studentica treće godine Fakulteta elektrotehnike. Belma voli čitati i pisati, a njeni prijatelji i poznanici opisuju je kao dobru prijateljicu koja rado pomaže. Upoznala sam Belmu i njeno veliko srce, pa s pravom kažem da je i ja mogu tako opisati – kao volonterku i aktivisticu velikog srca. 
Ponosna sam na to što radim ono što volim, te na znanje i poruku koju prenosim. Život je previše kratak da biste svaki dan osam sati provodili u grču, radeći posao koji ne volite ili u iščekivanju vikenda u kojem dobijete tek nešto malo slobode. Ponosna sam na „CodeBeauty“ zajednicu i na rezultate svih ljudi koji me prate. Pored znanja iz programiranja, ljudima prenosim i ideju da posao ne mora biti nešto što se radi na silu, bez uživanja, a kroz moje društvene mreže ljudi sve više uviđaju da im posao može biti i veliki izvor sreće u životu. Ponosna sam i na rezultate postignute za manje od tri godine. Čast mi je da danas surađujem s najvećim svjetskim kompanijama iz IT sektora, no također je velika odgovornost raditi s firmama koje imaju multibilionske budžete i rade na realizaciji ideja koje će mijenjati našu budućnost.

Ima veze...

Iako se sa svakim novim tragičnim slučajem upozorava na poraznu statistiku nasilja nad ženama, isto tako sa svakim novim društvo u BiH iznova pogriješi – najčešće u klasificiranju djela koje se dogodilo. Ukoliko je muškarac ubio ženu, bez obzira da li je ili nije presudio sebi kasnije, što je sve češći slučaj, mediji u BiH to nazivaju tragedijom – a ne femicidom. Ukoliko je žena žrtva nasilja pretučena, nasilnika pravdamo njegovom „ljubomorom“. Dok se čeka na izmjene Krivičnog zakona koji će početi nazivati stvari pravim imenom i natjerati institucije da počnu raditi svoj posao, zahvaljujući aktivizmu žena širom države, čini se da jedinu pomoć i utočište ženama koje su preživjele nasilje pružaju sigurne kuće. Povodom Međunarodnog dana nasilja nad ženama kontaktirali smo Sigurnu kuću u Sarajevu s ciljem da otkrijemo da li su i mlade djevojke, a ne samo odrasle žene, njihove korisnice i zbog čega.
Na rijekama Bosne i Hercegovine izgrađena je 121 mala hidroelektrana i u planu su još 352. Ostvarenje ovog plana značio bi gubitak slobodnih rijeka, pitke vode i uništenje čitavog ekosistema. Borba za očuvanje prirode stoga postaje pitanje života i smrti kojeg smo, nažalost, vrlo rijetko svjesni. Jedan od promotera važnosti zaštite životne sredine jeste i umjetnik Darko Rundek – muzičar, nekadašnji frontmen novotalasne grupe Haustor, ekološki aktivista i borac za podizanje svijesti o zaštiti životne sredine. Jedan je od najistaknutijih učesnika projekta Umjetnici za spas rijeka Balkana koje su 2020. pokrenuli Riverwatch i Centar za životnu sredinu, a s Canetom i grupom „Patribrejkers“ u Banjaluci je učestvovao u koncertu namijenjenom podizanju svijesti o zagađenju rijeka. Sa Rundekom smo razgovarali o tome koliko umjetnost može da promijeni savremeno stanje, kakva je tu uloga društvenih mreža i koliko su Aboridžini bliži prirodi nego tzv. „visoke“ civilizacije.
Krajem prošle godine, za „Karike“ sam pisala o tome zašto Bosna i Hercegovina ne pokloni tinejdžerima za 18. rođendan 800 KM, tragom vijesti da će Španija pokloniti mladima posebne kulturne propusnice od 400 eura, kako bi ih mogli trošiti na knjige, predstave, kino ili koncerte. Način je to na koji su španske vlasti odlučile pomoći revitalizaciji vlastite kulturne industrije koja je, kao i druge, bila pogođena pandemijom koronavirusa, ali nastojati i vratiti mlade u kulturne institucije koje su slabije posjećivali zbog otežane finansijske situacije i manjka interesa za kulturni sadržaj. Na pitanje zašto ovakva ideja još uvijek nije moguća u BiH, skupštinski zastupnici Kantona Sarajevo i Tuzlanskog kantona rekli su da je ipak moguća.
Laura Papo Bohoreta, pravim imenom Luna, kćerka Jude i Estere Levi, rođena je u Sarajevu 1891. godine. Kao prvorođena, dobila je nadimak Bohoreta kojeg su dobijala sva prvorođena sefardska ženska djeca. Od 1900. do 1908. živjela je u Istanbulu gdje je završila francusko-jevrejsku školu Alliance Israeliti. Također, u Parizu je pohađala šestomjesečni kurs francuskog jezika. U Sarajevu se 1911. udala za Danijela Papu s kojim je imala dva sina. Na samom početku rata 1941. oba su joj sina odvedena u logor Jasenovac gdje su i stradali. Tugujući za sinovima, razboljela se i umrla u sarajevskoj bolnici 12. juna 1942. Sahranjena je tajno na starom Jevrejskom groblju u Sarajevu. Nažalost, do danas joj nije podignut spomenik.
„Ako pođemo od definicija, za 'lažne vijesti' općenito znamo reći da su to namjerno stvoreni medijski sadržaji koji nemaju uporište u istini, nastali su kako bi se ostvarila politička ili materijalna korist, lakše se i brže šire od samih (pravih) vijesti i donose štetu svima, a pogotovo građanima koji imaju pravo na istinitu, preciznu, pouzdanu, vjerodostojnu informaciju. Objašnjavajući fenomen 'lažnih vijesti', a kako bi izbjegli termin 'fake news' (koji se koristi i da se na ružan način opiše mišljenje druge strane, uglavnom neistomišljenika, ili za prozivanje medija), pojedini teoretičari ukazuju kako je bolje koristiti izraz 'informacijski poremećaj'.“
Čitajući o utjecaju posljedica konzumerizma i svakodnevnih navika na naše zdravlje, a potom i na planetu na kojoj živimo, naše potrošačke i druge navike počele su da se mijenjaju. Nijedna od tih promjena nije bila drastična da je mogu primijetiti ljudi koji se s nama druže; sve su došle tako spontano nakon otkrovenja i postale dio naših života kao da oduvijek tako radimo. Stoga sam odlučila da vam predstavim sve što smo promijenili u našem životu da živimo što više u skladu s prirodom.

Sve ovo ja

U januaru prošle godine sam doživjela vrhunac svog „izgaranja“ kojem su najviše doprinijeli završni ispitni rok i izrazito toksična veza. Mjesečnicu nikako nisam dobila dva mjeseca, pojavile su se ciste na jajnicima, osjećala sam se izrazito slabo s visokom temperaturom, bez koncentracije i motivacije. To je ujedno bio i prvi put kada sam doživjela svoj prvi panični napad, iznenadno i u pola noći. Čitala sam i ranije o paničnim napadima i kako se razlikuju od onih anksioznih, ali na ovo nisam bila spremna. Prvo znojenje dlanova pa ubrzano kucanje srca, bol u grudima, neprestano drhtanje, gubitak daha i nemogućnost disanja. U tom trenutku zaboraviš na sve vježbe disanja i one koje ti pomažu da se smiriš, i samo želiš ili da prestane ili da te nema. Čak i kada je to sve prestalo, u narednih nekoliko dana najmanja sitnica je bila potrebna da bude okidač za ponovljeni teror organizma.
Rodila sam se u oktobru 1990. godine. U svijetu je tog oktobra došlo do građanskog rata u Ruandi, internet je bio nepoznanica jos uvijek za većinu svijeta, koristio se pejdžer, kultna serija „Beverly Hills“ je upravo napravila svoj debi, grupa „Queen“ je još uvijek bila na okupu, SSSR je bio pred raspadom, a u BiH se rodila jedna ženska osoba više – ja. Dok sam bila mnogo mlađa nego što sam sad, obožavala sam tu činjenicu da sam žena i život u svojoj „nježnoj“ ženskoj koži. Voljela sam sve što sam bila i što sam postajala, što sam učila i otkrivala o sebi, zahvaljujući svojim roditeljima, koji me nisu sputavali na putu samorealizacije moje ličnosti, i što me nisu odgajali kao žensko dijete, nego kao svoje dijete. Kako vrijeme prolazi, kako sazrijevam, ne gledam više život kroz ružičaste naočale, bar ne u tolikoj mjeri kao prije; ne mogu reći nikako, ali nerijetko se dese neke flash situacije, gdje ne uživam toliko u činjenici da sam žena u BiH. Koliko god biološki bilo prelijepo biti „ona“, sociološki i nije baš.
Počevši od obdaništa i osnovne škole, pa kroz daljnji život, svi se nađemo u situaciji da se moramo suočiti s određenim osudama društva. Od malena nas uče da je plava boja za dječake, a roza za djevojčice, dječacima se kupuju autići, a djevojčicama lutke. Da li je tako i s poslovima? Ako se odlučimo za suprotno, hoćemo li biti još jedni od onih u redu za osudu društva? Bilo da je to zbog izgleda, seksualne orijentacije, rase ili zanimanja kojim se bavimo.
Neću reći ništa novo ako kažem da u medijskom prostoru manjka kritike i kreativnosti; pa čak i ako je riječ o informativnoj formi, moguće je biti kreativan. Volim kada se istražuje pozadina, uzrok nečega. Na kritiku, kreativnost i istraživanje ću se fokusirati. Naravno, puno je mladih ljudi koji žele pisati, žele ući u svijet novinarstva; ako nekoga naučim da razmišlja kao novinar, to će za mene biti veliki uspjeh. Tu je i kultura i popularna kultura koja je uvijek na margini. Mladim umjetnicima/ama ću dati prostora, oni/e to zaslužuju, jer možda jedino oni/e neće ostati jednoga dana na deponiji vremena.
U aprilu 2018. godine izabran sam za glavnog i odgovornog urednika omladinskog magazina Karike. Imao sam iskustvo pisanja tekstova uglavnom za Školegijum, magazin za pravedno obrazovanje, ali i neke druge portale i medije kakav je bio novinar.me. Radio sam i kao nastavnik BHS jezika i književnosti na zamjenama u osnovnim i srednjim školama Kantona Sarajevo. Poučen iskustvom nastavnika želja mi je bila da na Karikama sa mladima iz cijele Bosne i Hercegovine kreiram siguran i zaštićen medijski prostor unutar kojeg ćemo razgovarati o temama o kojima se škola i roditelji još uvijek stide razgovarati s mladima. Redakciju i dopisnike/ce sam vidio kao još jedan razred kojem ću biti razrednik i kojeg ću voditi ka otvorenijem i konstruktivnijem dijaloga na brojne teme koje se tiču života mladih u BiH ovih dana.
Ono o čemu se ne može govoriti posljednji je objavljeni roman Elvedina Nezirovića iz 2021. U podnaslovu autor obavještava da je to novo poglavlje Boje zemlje, njegovog ranije objavljenog djela. Roman je napisan kao autobiografija budući da je za Nezirovića pisanje iscjeliteljski posao: ono liječi, privija rane i olakšava dušu, ali je i način da se društvu otvoreno kaže sve što ga sljeduje. Roman je podijeljen u dva dijela – prvi dio tiče se prijeratnog i ratnog djetinjstva, a drugi opisuje situaciju u poslijeratnoj Bosni. Između ta dva dijela stoje i dva Elvedina – Elvedin kao dijete i Elvedin kao odrastao čovjek koji i piše knjigu. Iako nas životni tok vodi od dječijeg k odraslom dobu, Elvedin svoju knjigu piše retrospektivno budući da su teme o kojima nije dotad mogao govoriti još iz dalekog djetinjstva. One su ujedno njegove bolne tačke koje želi pročistiti i napokon ih pustiti da zacijele.
Load more

Ne karikiramo

Prije dvije sedmice jedna mlada osoba oduzela je sebi život zbog ismijavanja na društvenim mrežama. U posljednje vrijeme svjedočimo velikom broju suicida, čak i mladih ljudi, što je vrlo alarmantno za društvo, no tim temama se ne posvećujemo dovoljno i na pravi način. Mediji nas uglavnom kroz rubrike crne hronike izvještavaju pomalo senzacionalistički, izostavljajući komentar struke kada su ove teme u pitanju. Sa psihološkinjom Irenom Đumić Jurić Marjanović smo govorili o cyberbullyingu, edukaciji, odgovornosti društva kada je u pitanju nasilje na društvenim mrežama, tome kako pomoći osobama koje imaju suicidalne tendencije, ali i mlađim generacijama koje mnogo otvorenije govore o mentalnom zdravlju u odnosu na one prethodne. Naša sagovornica se 20 godina bavi psihoterapijom i drugim oblicima psihosocijalne podrške mladima i odraslima, što uključuje i seminare, edukacije, radionice o različitim važnim temama za naše mentalno zdravlje.
Load more

Najčitaniji tekstovi

Zašto sve manje studenata upisuje fakultete u BIH - loš kvalitet, demografska kriza ili neperspektivne karijere?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Zlatna Karika Saldina Nurak: Programiranje nije struka za slabiće
Darko Rundek za „Karike“: „Rijeke znače slobodu i opstanak svih nas“
Call centri: ZA ili PROTIV?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Ne sudi knjizi po guzici
Odlaze li mladi jer žele ili jer nemaju drugog izbora?
Ivana Džamić: Ponekad mislim da nijedan virus ne može da bude toliki neprijatelj kao što čovek može prema čoveku
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane