„Svaka sličnost sa stvarnim likovima ili događajima je potpuno slučajna“, kratak je opis likova prvog bh. animiranog serijala za odrasle „Bruca, Braca, Bruda, Brada“ (BBBB) iza kojeg stoji popularna ekipa „Helem nejse“. Bruca, Braca, Bruda i Brada junaci su serijala smještenog u sarajevsko naselje Švrakino Selo s kojima se publika najprije upoznala kroz radiodramu emitiranu tokom radijske emisije grupe „Helem nejse“, a koja je kasnije prerasla u podcast, također prvi na ovim prostorima. Četiri gotovo potpuno različita karaktera na izrazito humorističan i dinamičan način progovaraju o gorućim društveno-političkim temama regije, u serijalu koji se žanrovski smješta u „pop-horor“. Brutalno iskreni, jedinstveni, ne moraju se ni truditi karikirati naše društvo koje ne posustaje da im bude nepresušni izvor inspiracije za do sada najzahtjevniji projekat ove vrijedne ekipe. Nakon uspješne prve sezone serijala, ekipa „Helem nejse“ nedavno je najavila izlazak nove epizode i početak druge sezone serijala, stoga smo tim povodom za „Karike“ razgovarali s njima i otkrili šta možemo očekivati u narednom periodu.
Nedim Sladić iz dana u dan veoma precizno prognozira vremenske prilike, a zahvaljujući svojoj ljubavi prema meteorologiji, talentu, trudu i radu, postao je prepoznatljivo lice na medijskoj sceni Bosne i Hercegovine. Ovaj 24-godišnjak je zvanje diplomiranog inženjera u oblasti Softverski inženjering stekao 2019. godine na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu, a zatim je primljen i na master studij u oblasti Primijenjena meteorologija i klimatologija s menadžmentom klimatskih promjenama na Univerzitetu u Readingu u Ujedinjenom Kraljevstvu. U razgovoru za „Karike.ba“ ističe da je neraskidiva ljubav prema meteorologiji kod njega prisutna još od malena, budući da je uvijek bio oduševljen meteorološkim pojavama, ali i brojevima koji su u ovoj nauci neizostavni dio. Također, u velikoj mjeri gaji i ljubav prema prirodi i okolišu te prirodnim naukama.
Fantom je etablirano ime na regionalnoj muzičkoj sceni, projekt iza kojeg kao autor i producent stoji Petar Wagner. Godinama usavršavajući svoja umijeća stvarajući muziku, tekstove i aranžmane za druge, Wagner početkom 2019. odlučuje poraditi na vlastitim pjesmama. Ubrzo nakon toga nastaju pjesame koje Wagner u svom beogradskom studiju dovršava zajedno s Lunom Škopeljom, gdje svojim analognim srcima i digitalnim prstima stvaraju neke nove zvučne kulise.
Kerim Mušanović je bosanskohercegovački akademski slikar. Diplomirao je i magistrirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, gdje danas i živi. Član je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine i bavi se 3D uličnom umjetnošću. U razgovoru za „Karike.ba“ ističe da ljubav prema slikanju gaji još od ranog djetinjstva, kada je crtao svoje omiljene likove iz crtića koji su ga uvijek fascinirali i inspirisali.

Ima veze...

Dan prije nestanka, K. je u poštanskom sandučetu našao pismo. Na crnoj koverti nije bilo poštanske markice, kao ni adrese pošiljaoca. K.-ova adresa je bila ispisana mliječno bijelom bojom. Od svega toga ga je prenerazio poznati rukopis. „Ko me zajebava? Polomiću mu kosti!“ Zadihan i preznojen, utrčao је u stan. Popio je čašicu rakije. Nekoliko kapi se prosulo na kovertu. Otvorio ju je. Pismo je bilo crno, slova ispisana istom mliječno bijelom bojom i istim rukopisom. Drhtavim rukama ga je držao i čitao kroz suze.
Djevojčino ime bilo je Lucia. Njena, moglo bi se reći prijateljica, mada ni slučajno ne bi bilo greška reći veoma bliska osoba, ukočeno je stajala položenih ruku na naslon kolica. Čvrstina i ispravljenost njenog položaja prikrivala je brzinu i uznemirenost otkucaja njenog srca. Imala je kratku svjetliju kosu nespretno ošišanih krajeva. Uski pramenovi padali su joj preko lica lijepeći se za sljepoočnice i vrhove tankih usana. Njene smeđe oči bile su vlažne te su se caklile gotovo isto kao i talasi ispod njih. Noel, kako se zvala ova djevojka, nosila je široku suknju i tanki crni šuškavac čije je rukave zavrnula do nadlaktica. Mislile su u tišini. Prije godinu dana, baš u ovom periodu jeseni, desila se nezgoda. Da, ništa drugo do jedne nezgode.
Nakon dva dana konstantnog pisanja samo je nestao. Nisam znao šta se dešava, niti da li sam ja uradio ili rekao nešto pogrešno. Očekivao sam bilo kakvu poruku, međutim, poruke nije bilo. Mogu ti reći da sam se osjećao pravo posrano. I tako, da izviniš, posran, pisao sam s drugaricom koja mi je predložila da izađemo naveče u klub. Ni manje ni više nego gej klub. To je bio 21. avgust. Pozvao sam jednog poznanika s nama i tako smo svi zajedno otišli u provod ili sprovod, kako za koga. Slijed događaja o kojem ću ti sada pisati i nije baš najidealniji. Ništa filmski se nije desilo u tom klubu, osim što sam se, greškom ili ne, poljubio s tim poznanikom. Tada mi se to činilo kao dobar izbor. Odlučili smo nastaviti neki vid odnosa u nadi da će se neki plamen ipak upaliti. Sada se sigurno pitaš šta se dešavalo u međuvremenu s košulja boyem kojem nisam znao ni ime. Nakon onog nefilmskog poljupca u klubu razmišljao sam da ga samo obrišem s mreža i nikada mu ne kažem šta se zapravo desilo.
Život se nekako uvijek činio sumoran i siv. Kako su godine prolazile, prestao sam očekivati sreću, prestao sam se nadati nekom svjetlu. Uvijek su mi govorili kako bi djetinjstvo trebalo biti najsretniji period u životu jedne osobe. Bili su tako u krivu. Ne mogu da podnesem tu izreku, prezirem je. Nekad, život nema taj sretan period. Pa tako, mogu reći da do neke određene tačke u svom životu nisam poznavao sreću i radost. Sve dotad je bila jedna tamna praznina; riječima neopisivo, tmurno i ružno. Uvijek drugačiji, uvijek posljednji. Iako je univerzalno prihvaćeno da su ljudi društvena bića, ja sam rano u svom životu odbio tu filozofiju i ugodno se prilagodio suprotnome. Razmišljao sam, zašto čovjeku treba društvo? Zašto moramo biti prisiljeni da budemo društvena bića? Kako je to uopšte moguće? Društvo i ljudi mi nisu donijeli ništa u život osim patnje i mržnje. Odrastao sam s prijetećim osjećajem da me moje okruženje polako, postepeno jede i uništava. U nekim trenucima sam se osjećao kao tumor ovog svijeta, sporo ga parazitirajući, a u drugu ruku, osjećao sam se kao da je svijet koji me okružuje jedan odvratni, crni tumor, koji mi prodire i probija u dušu, moje tijelo, život, ocrnjavajući me svojom bolešću.
Bila je to iznenađujuće topla večer za studeni. Sokakom se prosuli mirisi kestena pomiješani s mirisom drva koja plamte u ognjištima kuća zbijenih tik jedna uz drugu. Kraj večere značio je početak oduška, bar što se dječaka tiče. Iz avlija su istrčavali i slijevali se poput potoka niz uske uličice koje vode prema Neretvi. Mjesec koji se nadvio iznad Huma izgledao je kao da grli grad, posebno onu malu židovsku mahalu. Malo iznad Starog mosta, u pravcu Tare, kao bedemi, stajale su kuće židovskih obitelji. Male, uske, a pune priča. S druge strane drvenih prozora ogledao se život, ne jedan, nego njih mnogo, a svaki od njih krio je barem jednu tajnu. Život nije život, ako u svoje grudi ne urežeš barem jednu tajnu.
Kratka priča Hanadi Smajić pristigla na naš kvir umjetnički konkurs Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta. Opet sam je sanjala sinoć i više nisam sigurna da li me progoni ona ili moja sjećanja na nju, ostavljena negdje u međuprostoru mog bića, pa tako odlučim skočiti ovo jutro iz kreveta i, još bunovna i neumivena, posložiti to u seharu i ovaj put tu seharu zaključati.

Sve ovo ja

„Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov.“ (M. S. – „Derviš i smrt“)
U opisu posla novinarke turističkog magazina i portala nalazi se i vođenje društvenih mreža. Dok se nisam ozbiljno prihvatila tog zadatka, podcjenjivala sam moć društvene mreže Instagram. U nekim trenucima osjećala sam kao da ta aplikacija upravlja našim životima. Otkrit ću vam zašto sam to pomišljala.
Buđenje, doručak, kafa, dnevne aktivnosti, piće-dva, društvene mreže, spavanje? Uz rekreaciju ili partnera, dan za danom liči na prošli? Ili je kod vas drugačije? Bilo da ste studenti, mladi zaposleni ili u potrazi za nečim od toga, vjerujem da ste se ponekad osjetili „uhvaćenima u kolotečini”. Znate li da ona ima vrata? Valja nekad i izaći kroz ta vrata i iznenaditi sebe i druge. Dok za svako NE postoji hiljadu izgovora, vjerujem da iza svakog DA postoji barem isto toliko načina. Za mnogo toga novac nije potreban, više je potrebna hrabrost da se udahne svjež vazduh punim plućima i izađe iz svoje „komfortzone“. Ipak, čini mi se da rijetko izlazimo. Da ne generalizujem, reći ću u svoje ime da sve donedavno nisam uradila gotovo ništa novo u svom životu. A onda sam se jedan vikend uz par sitnica i mašte zabavila preskačući imaginarne granice, kao nekada u djetinjstvu vijaču.
Visoko godišnje posjeti više stotina turista iz cijelog svijeta, pa ako ste jedan od njih onda već znate zašto trebate ponovo doći, a ako niste, u nastavku vam donosim razloge zbog kojih ćete sigurno poželjeti posjetiti ovaj grad. Mislim da ne postoji nijedan stanovnik Bosne i Hercegovine koji nije čuo razne priče o piramidama u Visokom. Postojale piramide ili ne, jedno je sigurno, imamo odličan turistički potencijal. Iz kojeg god pravca da ulazite u grad, nemoguće je da ne primijetite ono zbog čega ste stigli. Brdo Visočica na čijem se vrhu nalaze ostaci kraljevskog grada Visoko plijeni pažnju i zaista već odmah svojim oblikom podsjeća na piramidu. Ona je poznata kao piramida Sunca, ali po navodima Semira Osmanagića postoje još tri.
Vjerujem da smo svi nekada, naročito kao klinci, maštali o budućnosti. Ne samo da smo maštali, nego smo i zacrtavali ciljeve na karti maglovitih prilika. Ali one nam tada nisu bile u magli, naprotiv. Suncem obasjane, jasno vidljive ideje, bile su ucrtane u mapi po kojoj je preostalo samo hodati do uspjeha. A onda se desilo? Ništa. Jedno veliko ništa ili nekoliko malenih svašta, koji su nam udarili kontre posred čela i one zacrtane mape, jer život je imao neki svoj plan.
Imao sam nekih četiri-pet kada sam shvatio da sa svojim ocem, ma koliko ga volio, kako to samo dijete zna, nemam mnogo zajedničkih osobina. Osim lika, za koji su ljudi uvijek govorili da ga dijelimo, ni moja rana interesovanja i hobiji, a kasnije ni razmišljanja i svjetonazori se nisu poklapali s onima koje je on imao. Ipak, iako sam to jako rano naučio i naizgled prihvatio, svaki put sam iznova upadao u istu zamku – pokušavao sam mu približiti svoje stavove i omekšati njegove rigidne poglede na neke osnovne stvari, oko kojih, mislio sam, svi moramo biti složni. Sva moja nastojanja da to učinim završavala su uvijek na potpuno isti način. Nerazumijevanjem, koje bi dovelo do povišenih tonova i koje bi ubrzo preraslo u pravu svađu i salve uvreda prema meni. Nakon toga, obećao bih sebi da više neću pokušavati i da ću svoja uvjerenja, želje i strasti držati samo za sebe. Ali, svaki put bih se iznova prevario, zaboravio i proces se ponavljao. Sedmicama, mjesecima, godinama. A, za to vrijeme, razlike među nama su samo postajale veće, a nas dvojica sve udaljeniji, iako zbog agresivnosti moje bolesti fizički nikad bliži, jer sam postao poluovisan o njemu. Valjda je to bilo i posve očekivano, kao i u bilo kojem odnosu u kojem se problemi ne iskomuniciraju na vrijeme, nego, umjesto toga, nemilosrdno guraju pod tepih.
Load more

Najpopularniji tekstovi

Oduvijek sam bila takoreći romantična duša. U ćošku učionice pisala bih pjesme o svojim simpatijama i pokušavala pridobiti njihovo prijateljstvo pomažući im da urade zadaću. Sve je bilo idealno u tom mom svijetu, dok me jednu večer tadašnja najbolja drugarica nije pozvala u grad. Naravno, priključilo se još nekoliko djevojaka iz iste škole, ali sve smo bile ista generacija, početak drugog razreda srednje škole. Ta večer će mi ostati urezana dobro u sjećanje jer tada sam po prvi put pomislila da nešto sa mnom nije u redu.

Ne karikiramo

U današnjem javnom diskursu sve se više priča o ovim problemima. Književnost za ovim ne zaostaje, može se reći čak i da prednjači. Sjajan primjer pozitivnog načina problematizacije ove teme dale su nam dvije književnice iz Bosne i Hercegovine, koje pripadaju mlađoj generaciji i koje su u svojim djelima pisale o rodno zasnovanom nasilju. U pitanju su Mihaela Šumić i Lana Bastašić.
Ukoliko ste kao i ja pretplatnici jedne od najvećih streaming platformi Netflixa, sigurno ste u izborniku primijetili naslove „Maid“ i „Dirty John“. Ako pripadate skupini koja se voli informirati prije samog gledanja, pa ste kojim slučajem na Google tražilicu ukucali ova dva naziva, među prvim rezultatima našli ste naslove tipa „Mini serija koju morate pogledati“ i „Krimi serija temeljena na istinitom događaju koju ne možete propustiti“.
Load more

Najčitaniji tekstovi

Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Call centri: ZA ili PROTIV?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Biti dijelom istorije i dio Bh. povorke ponosa jedno je od mojih najvažnijih iskustava
Kviz o ljudskim pravima (1)
Vraćaju se „Bruca, Braca, Bruda, Brada“ – Bit će veliki izazov preživjeti još jednu „apokalipsu papaka“
Šta morate znati pri kupovini računara/laptopa?