Šta mislite koliko je danas superheroja prošlo kraj vas? Kakvu legendu nose ljudi koje srećemo svakodnevno? Ko je srednjovječni muškarac na parkingu, nasmijana žena na pješačkom, čovjek na osmrtnici, spikerica na dnevniku? Možda baš neko od njih u sebi krije superheroja, s prošlošću nalik filmskom scenariju?
Koliko je njih neispričano, a vrijedne su spomena. I ne zbog njih samih, već zbog nas ostalih kojima će baš nečija superherojska prošlost biti podstrek za spašavanje vlastite sadašnjosti ili budućnosti. Ne moramo biti Robin Hood ili Angelina Jolie, za takve legende. Nije mit, jer svi superheroji su zapravo ljudi.
Žena s kojom dijelim trkački asfalt je rodila sa svojih 20 godina i to ne bi bilo toliko zanimljivo, da uporedo nije rađala u zemlji u kojoj se umiralo. Usput i završavala dva fakulteta. I izvještavala u gradu pod opsadom.
Kažu da je to vrijeme za fakultet, a neki kažu da je to bilo vrijeme za „ići van“. Posebno je i vrijeme za sjediti u kući s djetetom; a možda pak vrijeme za smrt, jer se valjda dešavao ‘nakav rat kod nas. Vrijeme za kakav posao? Za udaju?
Svi će imati svoj odgovor, ali ja kažem da je vrijeme da pristavite jednu, po vašem ćeifu, te s merakom upoznate jednu superherojsku priču.
Iako je ova žena samo jednom rodila, napisah da je rađala. Upravo tako, jer je više puta rađala nadu svojim poduhvatima, koji su danas možda uobičajeni, ali prije dvadesetak godina….
Novinarka Al Jazeera Balkans, Ermina Gakić-Kulenović, prošla je trnovit put do uspjeha. Kao generacija ’92., upisala je fakultet u zaraćenom vremenu naše domovine. Tada je zbog blizine upisala Žurnalistiku, a ne željenu književnost na Filozofskom fakultetu, u Sarajevu. Ubrzo se uvriježila kao vrijedna studentica, te se već na prvoj godini zaposlila u Studiju 99. Nakon prve godine fakulteta, Odsjek za književnost na Filozofskom se prebacio u bliže prostorije, što joj je bio podstrek da napusti novinarstvo, te se vrati prvobitnoj želji. Kako kaže, odmah je otišla kod tete Rade na studentsku, koja joj je odbila dati dokumente za ispis, jer je Ermina predložena za stranu stipendiju. Ermina je ipak uzela dokumente, a teta Rada ih je za stipendiste „izgubila“ na reversu. „To je prva svijetla tačka rata. Sigurno je u pitanju ogroman prekršaj, ali bio je to prekršaj u vremenu kad se činio prekršaj nad cijelom zemljom“, ističe Gakić-Kulenović, koja je na ovaj način dobila priliku redovno studirati dva fakulteta, i to ne svojom voljom ili planom.
Na trećoj godini Žurnalistike je zatrudnjela, čime je izazvala nelagodu u svom porodičnom i fakultetskom okruženju. Kako studirati dva fakulteta, raditi kao novinarka i još biti mama? Pa valjda su ju roditelji upozorili na neki red? Znate ono vrijeme za školu, vrijeme za udaju i vrijeme za djecu. Mjera, samo što vrijeme nema kalup u koji ubacite smjesu po nekom porodičnom receptu. Erminino vrijeme, nije isto što i moje, tvoje ili ičije vrijeme.
„Da se razumijemo, sigurno niko ne planira odgajati dijete koje će nasred fakulteta ostati trudno u situaciji rata, pa eto da bude spremno, ali ja sam osjećala da to mogu.“
No, bez obzira na suludost situacije, nije ni sumnjala u rođenje djeteta, a pogotovo nastavljanje fakulteta. Kako kaže, svaka se trudnoća odluči, koliko god da je neplanirana.
„I nije bilo upitno, ni kod mene, ni kod mog supruga – mi smo izabrali život. Kada se život zametne, niko nema pravo da ga dovodi u pitanje. Nikakav posao, fakultet, a pogotovo ne nekakav rat! Isto kao što ‘život’ neće prekinuti posao ili fakultet“, strastveno ističe Ermina, dodajući da stjecanje znanja nema veze s našim reproduktivnim sposobnostima, konkretno majčinstvom.
Ermina potvrđuje da joj je majčinstvo samo povećalo odgovornost i organizaciju, te ju motivisalo za napredak. Ono što je zanimljivo jeste činjenica da su istu tezu potvrdile i druge sagovornice s kojima sam razgovarala na temu majčinstva i studiranja. Drugarica s mog fakulteta Halima Ridžal, koja je trenutno u sedmom mjesecu trudnoće, a ujedno i mama trogodišnje djevojčice, kaže kako s dvostrukom ulogom – i majke i studentice – stiže i postiže mnogo više nego kao samo studentica. Dakle, momenat postizanja ciljeva je vrlo dostupan i „vanredna stanja“ rata ili trudnoće ih ne mogu zaustaviti. Jedino, poslužiti kao izgovor.
Trudnoća – vanredno stanje ili sasvim prirodan proces?
Ne mogu da se ne zapitam otkad je to trudnoća postala vanredno stanje. Jeste ‘drugo stanje’, ali samo zbog različitih metaboličkih procesa i funkcionalnosti organizma. No, otkad je trudnoća postala vanredno stanje za sticanje znanja, uspješno obavljanje posla, bavljenje hobijima, bavljenje nečim ili ničim?
Majčinstvo je toliko prirodna stvar da je suludo pomisliti da će narušiti harmonični, ustaljeni red u zemlji u kojoj svakako nema reda ili još gore, u zemlji u vremenu ratnog stanja.
Ovakav hod po liniji iskusila je sama Ermina, čiji su roditelji brzoodbacili vlastite vizije i prihvatili situaciju, ali ne i drugo okruženje. „Na faksu me niko nije gledao s odobravanjem, čak ni moji kolege i kolegice. Doduše, imala sam potporu jedne drugarice, koja je isto bila trudna, hah“, otkriva Kulenović-Gakić, dodajući da je bila jako izolirana u tom periodu, i od druženja i od materijala za učenje.
Vrhunac trudnicofobičnosti desio se pred kraj njene trudnoće, u novembru. Hladna zima i osmomjesečna trudnoća nisu spriječili Erminu da izađe na ispit, ali profesorica jeste.
Ispit je bio u amfiteatru, a profesorica se zaustavila do nje, rekavši: „Kolegice, vi nećete polagati sada, već kada odlučite da li ćete rađati djecu ili studirati“, potkrijepljujući to navodnim zakonom. Navodi da se grozno osjećala, ali da je znala da će se vratiti i upisati desetku.
I rodila i položila
– „Gdje ste vi pošli?“
– „Pa na ispit, doktore. Rekli su mi da je termin 25og, a danas je tek 24.“
„Sine moj, nemaš vremena za ispit. Ti ćeš se poroditi do podne“, kroz smijeh, prepričava nam Ermina dijalog koji je vodila u bolnici gdje je navratila prije ispita, jer su je „zaboljeli bubrezi“.
Zvona zvone u podne, Smirna se rodila, a obzirom da nije bilo vode, bebu su očistili ledom. Osam dana poslije, položila je ispit od 24og, a odmah u januaru i ispit s kojeg je odstranjena. Dva mjeseca poslije je počela i raditi. „Noću sam učila za ispite pod uljanim lampama. Zvali su me ‘Ermina rakun’, jer sam imala naočale, koje su ostavljale dva bijela kruga u ogaračenom licu.“
„Ali, nije me ta uljana lampa održala budnom.“ I majka i novinarka i studentica i supruga i građanka grada pod opsadom, kaže da je svako imao svoj razlog da ostane budan, da bude živ.
„Ja sam sve činila da svoj život učinim normalnim. Neko se išao boriti puškom, ja nisam. Ja sam se borila da stvaram normalnost – da čitam knjige i radim“, dodajući da je najteža stvar bila nemogućnost da nahrani vlastito dijete. „Mijenjam neke cigarete za novac na pijaci, a onda od Malte do Bistrika tragam za kutijom od 300 g, koja košta 50 KM. Jedina stvar na koju nisam mogla uticati jeste tih 300 g hrane.“
Fakultet joj je bio olakšanje, a s fakultet(om)ima je završio i rat. Tada je sve dobilo smisao. „Beskrajno sam mnogo toga naučila, a četiri godine izvještavanja u ratnom stanju, bez ijednog demanta, je ono što mi je sasvim dovoljno. Možda se zato danas čudim što se uopće ljudi toliko brinu u životu.
Možemo riješiti većinu prepreka, tako što ćemo sebi odgovoriti na određena pitanja. Sve što nam se da kao šansa u životu bismo trebali prihvatiti. Ne gledaj ko će ti pomoći, već idi! Pa gdje stigneš. Radi ono što misliš da trebaš, ali pazi na tuđu slobodu. Sve je bilo protiv mene, ali ja sam iskoristila svoje pravo na život. I nastojala sam da nikoga ne povrijedim bez obzira na sve“, zaključila je naša sagovornica Ermina.
Stoga ja, kao autorica ovog teksta, uzimam puno pravo da zaključim da je vrijeme zaista relativno. Kada naredni put budete prelazili cestu ili stajali u redu ispred šaltera, upoznajte nekog superheroja/ku do vas koji će vam to potvrditi – baš kao što je Ermina meni.
Svaki rat se završi. Fakultet isprinta diplomu. Ljudi koji ti govore da ne možeš dojiti dijete dok kucaš seminarski za dvadeset bodova iz druge parcijale već sutra nađu novu žrtvu kojoj će kukati da nešto ne može. Roditelji se poselame s vlastitim vizijama djeteta. Profesori ti kad-tad dođu u studio i izmišljaju da se ne sjećaju onog novembra kad su te odstranili s ispita. Godine koje si nekad imao, ostaju iza tebe. Sve je prolazno i totalno bezvrijedno potčinjavanja. Jedina je istina da život treba potčiniti sebi i živjeti ga.
