Ovo je priča čiji početak i kraj ne želim smjestiti ni u jedan vremenski ni prostorni okvir. Ona je duhovna, a vjerujem da se ništa duhovno ne treba potčinjavati onome što su kreirali ljudi. Za Boga ne postoji granica. Zašto onda da i svoju ljubav prema Njemu ograničavamo onim što nas sputava u njenom iskazivanju? Ovo je priča o mom duhovnom putovanju, pravu i izboru da onako kako sam živjela s hidžabom, danas živim bez njega.
Završila sam srednju školu čija se pravila temelje na šerijatu, Božijem zakonu, pohađajući nastavu u učionicama za djevojke, učeći od profesora muslimana i od profesorica koje su morale, kao i sve učenice, nositi hidžab tokom boravka u prostorijama škole. Naš raspored bio je prilagođen namazima, a obilježavali smo sve islamske praznike. Od svog djetinjstva bila sam stidna i povučena, pa mi je ovakav tip škole odgovarao. Upijala sam sve ono što su mi pružali bez ikakve dvojbe. Tako sam u četvrtom razredu odlučila nositi hidžab i izvan škole jer sam bila uvjerena da će me on zaštititi od svega lošeg na svijetu. Šta je ono od čega me zaista treba zaštititi, tada nisam znala jer nisam imala ni priliku ni potrebu upoznati. To se podrazumijevalo da znamo. Vjerovala sam da mi je Bog za moje dobro naredio da stavim maramu na glavu kako bih sačuvala svoju ljepotu, te tako ostala čedna i nevina samo za jednog muškarca za kojeg ću se udati. Kada sam svojoj porodici to saopćila, oni su se usprotivili. Mislili su da sam još mlada i nedovoljno zrela da bih donosila odluke za cijeli život. Koliko su se oni odupirali, ja sam bila upornija dok na kraju nisam i pobijedila. Iskoristila sam putovanje u Iran da svoju odluku sprovedem u djelo. Nisam imala ni onih osamnaest godina za koje su mi roditelji rekli da ih sačekam.
Gdje je logika?
Nije bitno da li imaš osamnaest ili četrdeset ako si sretan. Ali je sigurno da s godinama dolazi iskustvo kojeg, rekla bih, nikada nije dovoljno za važne životne odluke. A s godinama se mijenjaju i one. Tokom fakultetskog obrazovanja moja zatvorenost polahko je počela nestajati, postala sam komunikativnija i kritičnija, pa sam sve više razmišljala o okolini, o ljudima, o religiji, o politici, o sebi. Što sam više razmišljala, više sam bila zbunjena i razočarana. To se primjećivalo i u mome ponašanju i odijevanju – postala sam slobodnija, mada sam svoja razmišljanja većinom držala za sebe jer sam se bojala kako bi drugi reagovali na njih.
Voljela sam Boga, ali mnogi Njegovi zakoni za mene nisu imali opravdanja. Nekadašnja ubjeđenja o savršenstvu moje religije počela su se smanjivati jer nisam imala odgovore na pitanja poput: Gdje je u islamu sloboda izbora ako će Bog da kazni one koji ne vjeruju u Njega? Gdje su ženska prava ako žena klanja iza muškarca? Zašto je dozvoljeno ubijati druge pod Njegovom zastavom?
A gdje sam ja?
Pitanja su išla unedogled i kada je riječ o hidžabu: Zašto je Bog stvorio moje tijelo ako treba biti pokriveno da ga niko ne gleda? Zar ne mogu pričati s muškarcem a da u njemu ne izazovem strast? Zašto i oni ne trebaju pokriti svoje tijelo da u ženama ne izazovu strast? Gubeći se u njima, pokušavala sam pronaći smislen odgovor. Tako sam sve više gubila sebe, nisam znala ko sam. Moja borba za slobodu počivala je i na pitanju da li mi je marama potrebna da bih vjerovala u Boga. Noseći je zbog navike i dužnosti jer sam bila „pokrivena“, osjećala sam se licemjerno. Ljudima sam se predstavljala kao muslimanka, vjernica koja ispunjava tu Božiju naredbu, a u stvari sam lagala i sebe i Boga i druge pokušavajući se natjerati na nešto što trebam raditi.
Nova godina – nova ja
Prije šest godina, prvi januar bio je dan kada sam odlučila da maramu nikada više neću skinuti s glave. Ove godine, prvi januar za mene je značio novi život bez nje. Izašla sam u šetnju s majkom i sestrom koje su mi rekle da sam sama odgovorna za sve ono što činim jer samo ja živim svoj život.
To me je ohrabrilo i učvrstilo u mojoj odluci, ali ne zadugo jer sam uskoro počela osjećati krivnju – stići će me Božija kazna jer sam prestala ispunjavati vjersku dužnost. Neprestano sam bila pod pritiskom da sam zbog toga zaslužila sve loše što bi mi se desilo. To je bilo i očekivano jer sam maramu nosila vjerujući da će mi Bog dati uspjeh u nekim drugim poljima. Smatrala sam je jednom vrstom žrtve za uspjeh. Sada, kada više ništa ne žrtvujem u Božije ime, nemam pravo ni da mi Bog da nešto dobro.
A ko sam nova ja?
Kada sam izašla prvi put na ulicu bez marame, to niko nije primijetio. Niko, osim mene. A nakon nekoliko dana, ljudi su me počeli pitali šta mi se desilo, iako većina nije jer je smatrala da je to moja privatna stvar, što mi je značilo. Međutim, u meni samoj nastavljali su se stari, a dolazili novi nemiri – bila sam si kao najgora muslimanka na cijelom svijetu. Ono što je sigurno bilo drugačije jeste da sam se osjećala rasterećenije zbog odjeće koju više nisam morala nositi, mogla sam odjenuti majicu i pantalone, svezati kosu u rep, a ne brinuti se da li je marama na svom mjestu, jesu li mi hlače uske i je li moja tunika dovoljno duga. Fizička sloboda nije donijela psihičku i toga sam sve više postajala svjesnija.
Konačno mir
Onda sam odlučila posjetiti psihologa kako bi me posavjetovao šta da radim i gdje da pronađem svoj mir. Razgovori su mi pomogli da shvatim da nijedan fizički izgled ne uvjetuje moju unutrašnjost jer kako god izgledala, od sebe ne mogu pobjeći. Svi problemi polaze od mene, pa ih tamo i trebam riješiti. Ono što sam bila sigurna sve vrijeme jeste da nisam prestala vjerovati u Boga. Potom sam shvatila da za osjećaj nije potrebna logika jer su oni na suprotnim stranama. Religija je skup zakona, a vjera se ne podvrgava nijednom. Tako sam se nakon samo tri mjeseca bez marame uvjerila da mi Bog nije zabranio da Ga volim iako ne ispunjavam sve ono što je naredio jer moja ljubav ne zavisi od odjeće koju (ne) nosim. Svoj sam mir konačno pronašla u činjenici da uspjeh zavisi od truda, i vjeri koja ne treba biti obilježena nikakvim materijalnim znakom da bi bila iskrena i vidljiva Bogu. Zar je potrebno da je vide i drugi, ako to ikako i mogu, jer izgled uvijek može prevariti.
Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine ‘Karike’ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“
