Prvi korak sam napravila napustivši svoj skromni stan koji se nalazio u Starom gradu Sarajeva, ostavivši ga potpuno praznim. Tu sam i odrasla – ne u istom stanu, ali u istom naselju. Moje srce, zauvijek dječije, svakog puta bi zaigralo pred panoramom koju sam imala na dlanu, na istom sam utkala svoje raskošne snove. Tradicionalni odgoj i raskošan život bili su nezamisliv spoj, uzevši u obzir monotonost i nepomičnost razvoja balkanskog mentaliteta. Zamislite, meni je prošlo četrdeset i neko ljeto, a ja još uvijek čujem iste priče. Očekivano je da se kodeks ponašanja u društvu i sada kada sam žena, nekada djevojka, davno djevojčica, slijepo slijedi.
Piše: Hadžera Žutić
Čovjek je čovjek u onoj mjeri u kojoj je slobodan, kada realnost života u rodnom gradu postane snažno djelovanje patrijarhalnih značajki na ženu tada nestaje i njena sloboda. Satkani snovi na panorami ispred mene blijede, a s njima blijedi i život, te se pretvara u puko životarenje. Usavršavanje vještina u svakom aspektu života se podrazumijevalo za jednu ženu. Neminovne karakteristike koje zahtijevaju besprijekornost su domaćinstvo, majčinstvo te savršen brak. Način odijevanja ili drugi oblici izražavanja svojih karakternih osobina bili su neodvojivi od ustaljenih pravila pristojnosti i dostojanstva.
Tako je izgledala očekivana slika prosječne žene, a sada slikam portret sebe bezobrazno hrabre. Odrastajući uz dva starija brata, nažalost, ja nisam bila treća sreća. Naspram dva uspješna braka, satnicom od 8 do 16 sati u državnoj firmi, kućama pod hipotekom, automobilima na kredit i naravno unucima, moje diplome, najprije suhe petice, potom desetke, master i doktorat nisu bili kompetentan materijal kako bi se moji roditelji mogli dičiti ovim postignućima. Njihova briga da li ću ostati neudata i zauvijek nespretna u kuhinji vremenom je postajala ozbiljnija. Prateći snove uz doktorsku disertaciju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, životarila sam dugo. Trenutno ne radim ništa. Napustila sam vir kolotečine života i niodakle izmišljenih dugovanja mediokritetima u koje sam i sama bila svrstavana. Preživjela sam rat, prolila suze, krv i znoj u borbi za život, ali moje borbe za opstanak u svijetu drame, u kojoj se svi pronalaze u glavnoj ulozi, su zaista bile borbe s vjetrenjačama. Svesti umjetnost na komercijalizam i materijalizam znači zgaziti svaki oblik ekscentričnih načina izražavanja.
Stavljajući u prazne kutije posljednje sitnice koje su me sjećale na nju, nekada bile neophodne, a sada već potpuno izgubile na značaju, primijetila sam odraz u ogledalu iz lijevog ćoška dnevne sobe, to je bio njen pogled upućen meni. Ona je bila savršeno skrojena u dimenzijama koje su odgovarale drugima, poput lepršave haljine od najmekše svile, ona je postojala. Ćutala i postojala, glumila i postojala, slušala i postojala, pričala je rijetko, a još rjeđe živjela. U obliku ledene skulpture kod koje na čas zastanete, iskažete kratkotrajno oduševljenje, a ona se istopi i nestane.
Na toj pozornici, ispred mnogih osuđivačkih pogleda sam na početku svake predstave postojala, bivala u centru dešavanja pod reflektorima i očajnički čeznula da zapravo ostanem u ulozi koju interpretiram. Nekada bih zatvarala oči i zamišljala kako bi izgledali idealni momenti u mom životu. U takvim trenucima nisam mogla kontrolisati porive mržnje koje sam osjećala prema sebi. Po završetku predstave počinje aplauz, bivaju nam upućivani očaravajući pogledi sa širokim osmijesima na licima gledalaca. Pomislim, divite se nekome ko ne postoji, jer ni ovog puta to nisam bila ja.
Dok je zvuk mojih potpetica odjekivao haustorom, odlučnim koracima ušetala sam podignute glave, ponosno, odlučivši ispričati morbidne načine zlostavljanja koji su ostali urezani u porama moje kože. Soba za sastanke nije bila očaravajuća, u gornjim uglovima zidova svoja skloništa su pauci pažljivo ispleli. Svjetlost je provirivala kroz minijaturni prozor u podnožju jednog od zidova, stoga je prostorija bila poprilično mračna. Dim cigareta, kao vrtlog, tražio je put prema zahrđaloj ventilaciji. Deset stolica poredanih u polukrug nalazilo se u samom središtu ogavne prostorije. Čak je i ta odaja odisala našim bolom i patnjom. Riječ sam dobila prva, na mikrofon sam progovorila drhtavim glasom. Zašutim, vratim film, kroz mene prođu trnci, počinjem se tresti. Škripanje rasklimanih stolica, u surovoj tišini, trznu me iz sjećanja. Priču započinjem razbacivanjem formalnih, nebitnih detalja. Zatim ponovno osjetim onaj isti strah, vidim nemilosrdni pogled, njegov duboki glas i dok su moji pokušaji vriska bivali prigušeni snažnim stiskom njegove šake, na svojim obrazima osjetim prvi, ali i posljednji šamar, tijelo se počinje kočiti, kao da je i sada košulja natopljena krvlju pa gluha i nepomična nastavljam pričati. Izdahnem, progutam knedlu kako ne bih vrisnula u plač, opet tišina. Pružajući mikrofon djevojci do sebe, pogledom prošvrljam ukrug, prestravljena lica se i ne vide. Stid je sada obuzeo prostoriju, tišinu ubija histerično grickanje noktiju, stupanje nogama žena koje žive u strahu. U kalupe ih svrstava činjenica pokorenih stavova, snova u koje nismo smjele vjerovati. Ja sam ih živjela, a sada pričam javno. Srami se, lažeš. Odzvanja u glavi. Ispričala sam, vrištala, kako bi odjeknulo daleko i glasno. Ja koja sam bila i sve koje su bile a i sada jesu žrtve, podignite glas. Niste krive.
Vraćam se u stan po preostale sitnice, pogledam i vidim nju u odrazu ogledala, razbijam tu savršeno skrojenu ženu, nju ubijam zauvijek. Ona koja je podlijegala plitkoumnim društvenim normama kako bi bila pronađena, a ne snađena. Ona koja je umjesto gradeći vlastiti put pribjegavala kraticama do sreće, tražila ih u privremenim osjećajima zadovoljstva. Izvini, ubijam tu buntovnicu, jer želim da gajim dijete koje se krije unutar ove olupine od krvi i mesa. Iza sebe ostavljam prazan stan, bez uspomena, na podu leš u onoj košulji natopljenoj krvlju i nazvah ga utvara. Moji tragovi nestaju kao da koračam u pijesku umjetnosti, gdje se svaka moja stopa briše. Posljednji put pogledam na panoramu ispred sebe, kojoj sam u amanet ostavila svoje snove i, dvadeset godina kasnije, to više nisu isti snovi, to više nisam ista ja. Bila sam glumica. Sada kada su moji snovi utopljeni u ograničenim društvenim normama, ne razumijem šta znači biti umjetnica.
