Gdje ste vi „nakičeni“ kulturom

Nije lako pričati o prisutnosti pojmova kao što su kič i šund. Previše ga je na svim stanicama ove nam masovne kulture. Jedan od njih je samo više iskreniji i očigledniji, naš dragi šund.

Foto: Facebook

Kič je usko vezan za umjetnost, pa nam tako svakojake umjetničke discipline dolaze pod ruku. Toliko su nametljive da nam se prosto moraju dopasti. Pa tako od melodramatičnih romana Dostojevskog kao lijepe umjetnosti, imamo popularne Rozge i Karleuše, latinoameričke, turske i kojekakve sapunice, da ne zaboravim one s posebnom namjenom, Zvezde Granda. 

Savremeni čovjek neosporno koristi umjetničke proizvode ne samo radi estetskog uživanja, nego mu služe i za druge „neumjetničke“ svrhe.

Kič želi da je dopadljiv, a šund traži prave riječi za sebe!

Kič i šund su „umjetnosti“ koje dolaze od svih. Velikih i malih, poznatih i nepoznatih umjetnika. Njihov je cilj komercijalizacija, bez intelektualnog i duhovnog, samo da se očima dopadne! Kriza identiteta i neshvaćenost onoga što želimo, povelo nas je za onim da na sceni gledamo turbo pjevaljke, van-zemaljske likove s lancima i katancima, te kvazi umjetnike s epitetom novopečenih talenata. Trenutno, pojam umjetnosti nosi etiketu estetskog momenta, gdje je kultura paradiranje, a muzika scenski i stilski spektakl.

Svako doba ima svoju umjetnost. U doba klasične grčke umjetnosti glavnu ulogu nosioca duha epohe ima slikarstvo, a muzika je potisnuta. U baroku se razvija muzika, dok slikarstvo pokazuje znake dekadencije. U 19. vijeku, kao i danas, lirika se povlači da bi njeno mjesto zauzeo roman. Posmatrano kroz istoriju, umjetnost i forma su izmijenjene. Danas je na sceni propast umjetnosti kao takve. Svijet u kojem živimo previše je realan da bi prihvatili svoja osjećanja, bježimo od romantike i njenog smisla.

Nekad je muzika značila savršenu harmoniju života, tražila se kreativnost. Danas se pišu lake note, snimaju izazovna ženska tijela, a sve privatno postaje javno.

Manipulacija ljudima je vraška filozofija, daješ im ono što misle da žele.

Nova klasa ljudi nas kupuje!

Foto: Facebook

Elita ulaže u kič, a mi smo ti koji ga konzumiramo. Što se mene tiče, podjednaki smo osnivači istog. Dok je kič lagano harao melodijama i bojama, počeo je biti sve prisutniji u svakodnevnom životu ljudi. Tako modu ne donosi vrijeme, nego Lady Gaga. Znam pjevati samo ako to odobri Jelena Karleuša. „Ja imam talenat“ u emisiji u kojoj je, citiram: „Balašević neki pokušaj repa“, a Rasta je tobož Kolumbo koji je stvorio muzičku scenu. Da ne spominjem tko se sve naziva kreativnim stvaraocem.

Rijaliti program, turbo folk i žuta štampa!

Hijerarhija zvana niske strasti.

Jedan rijaliti prikazuje nečiji život kroz epizode i njene reprize. Turbo folk je postao institucija djela umjetnosti. Žuta štampa sve to lijepo oblikuje i ispljune nama laicima, animalnim stvorovima željni tuđih jada.

S druge strane, kič je u 19. vijeku značio sentimentalnost, ukus malograđanske publike, koja nije znala prepoznati istinsku vrijednost. Iz toga proizlaze sve njene loše kopije. Novokomponovana narodna muzika i njen najbliži rođak, turbo folk. S pojavom postmodernizma i pop arta, dolazi do određenih promjena. Postmodernizam je prešao na stranu masovne kulture i tu se gube klasne granice, tj. spajaju se niska i visoka kultura, a pristalica je sve više.

Čini se da je glavni razlog industrijalizacija i potrošačko društvo, kao i samo stanje u kojem se nalazi čovjek. Današnji čovjek živi konformistički, užurbano te veoma površno shvata umjetnost. Rad u kapitalizmu je monoton, a radniku treba bijeg u „laku“ zabavu. Svoje utočište on nalazi u oblicima koje mu nudi popularna muzika. Ona nudi pasivnost, ponavlja se i kao takva reprezentuje svijet kakav realno jeste.

Današnje društvo je preplavljeno uticajima medija. Umjetnička djela imaju snagu da oblikuju čitav sistem koji ih proizvodi. Sve se više govori o umjetničkoj produkciji i njenoj distribuciji. Savremenoj umjetnosti, a posebno savremenoj kulturi, u najvećoj mjeri se nameće imperativ profita. To je od presudne važnosti.

U krajnjem slučaju, naš veoma demokratičan i nimalo liberalan život, teško da prihvata bilo kakve umjetničke slobode. Da li je nešto kič, više nije važno. Uspješni ste ako ste najčitaniji, naslušaniji i najprodavaniji.

Jesmo li raskrstili s kulturom?

Nemogućnost neodržavanja umjetnosti danas nije samo u industrijalizaciji, nego i u tehnološkom načinu shvatanja vrijednosti. Umjetnik je osuđen na samoću, od njega se traži da proizvodi kič i robu koja služi za zabavu. Današnja umjetnost, koja je u kritičkom odnosu sa svijetom, otuđuje se od njega. To svakako ne znači da kultura nestaje u potpunosti. Ljudima nedostaje sofisticiranosti, hrabrosti i riječi kojima će izreći ono neizrecivo. Nije dovoljno gledati svijet kroz mnoštvo boja i oblika. Kulturu treba osluškivati, gledati, poštovati i pokušati razumjeti. Ona se ne ogleda samo kroz film, pozorište ili ples, njena postojanost održiva je kroz naš način života, ponašanja i djelovanja. Za mene je kultura stil života i vlastitog izbora. Ipak, treba znati razliku između onoga što zovemo Kulturama. Nije svaki crtež slika, kao što ni cjelokupna muzika nije harmonija. Kultura je bonton!

Jedini pravi način da se izborimo s kičem i šundom jeste jačanje kulturnih institucija i događaja. Promocije pozorišnih predstava, muzičkih i filmskih festivala, te umjetničkih galerija.

Cjelokupna umjetnost ima svoje mjesto na pozornici, prepuna novih igrača bez kulturnog obrasca.

Jesmo li raskrstili s kulturom ili ona postaje izraz snažnog i grubog duhovnog stanja!?


 Naslovna fotografija preuzeta sa facebook.com/ladygaga/

sanja.stevanovic

sanja.stevanovic

Čovjek. Uvijek. Supruga. Ruku pod ruku s jednim čovjekom. Sanjar. Kada je realnost previše realna. Umjetnik. U nadi da ću nacrtati ljepši svijet. Pisac. U trenutku kad se zagrnem drugačijim mislima.

Volimo pročitati vaše mišljenje...