Šta žene žele za 8. mart, ali i svaki drugi dan

U našem društvu se još uvijek, nažalost, najglasnije o potrebama i željama žena govori samo na jedan dan, 8. mart. Tada im nudimo karanfil ili šerpu, više kao izgovor da već jednom ušute i prestanu nas sve smarati svojim potrebama, očekivanjima, stavovima. Društvo još uvijek nije odgovorilo na sve izazove s kojima se žene bore svakodnevno. Ključno je za početak omogućiti svim ženama, ali baš svim, i to iz najrazličitijih sfera djelovanja i identiteta, da govore o svojim potrebama. Zato smo pitali naše novinarke šta žele i očekuju od današnjeg društva. Pitanje isto važi i za sve naše drage čitateljice da listu želja/potreba dopune u komentarima na tekst.

Očekivanja društva

Nerma Džaferović, dopisnica Karika iz Gradačca, najviše od društva očekuje razumijevanje za različite potrebe različitih žena.

Još od dana našeg rođenja izloženi smo očekivanjima društva. Tek što otvorimo okice i ugledamo svjetlo dana, na nježnu rukicu nam stave narukvicu, plavu za dječake, a rozu za djevojčice. Zašto da nam boja određuje spol? Zato što će od djevojčice u plavoj majici, ne daj Bože, pomisliti da je dječak.

Još od malih nogu bivamo okružene lutkama, barbikama i posuđem. Zašto? Zato što nas uče kako da postajemo žene koje se uklapaju u kalup „nježnijeg“ spola. Uče nas kako se brine za bebu, kako se ona presvlači te u čemu skuhati ručak. A možda su mene zanimali autići i kako se pune plastične puške, a ne čemu služe šerpa i tava. I možda sam baš mrzila rozu boju, a plava mi je bila omiljena.

Tek što prerastete lutkice, upišu vas na balet, trening odbojke i likovnu sekciju. Jer je to za djevojčice. Balerine su krhke, a to djevojke i jesu, odbojka je za žene, i gay si ako si posvećen umjetnosti. Ako treniraš fudbal, odmah si „muškobanjasta“ i to moraš nadoknaditi drugim stvarima koje rade žene, kako bi bila potpuna.

„Trčiš kao curica, udaraš kao curica, slab si kao curica.“

Fakultet moraš upisati i završiti do 25. nakon čega se udaješ i rađaš djecu. Zašto? Jer to tako treba.

„Vidi onu, u tridesetima, nema djecu, putuje svijetom, sram je bilo!“

Kalupi, etikete i predrasude

Velik problem ima i s etiketiranjem žena. Taman kada pomislite da možete malo biti i svoje, ljudi vas etiketiraju kao „štreberku“, „domaćicu“, „sponzorušu“, „drolju“…

Ako prolazim s odličnim uspjehom ili imam desetke na fakultetu, to ne znači da nemam društveni život i da mi je knjiga svetinja. A ako ponekad pročitate koju knjigu, to vas također ne čini najpametnijom osobom na svijetu koja ima širok vokabular riječi.

Niste ništa manje elegantne i profinjene ako uživate izaći van u patikama, ako se u trenerci osjećate najbolje i ako ne idete frizeru barem dva puta mjesečno. Isto tako, niste dame samo jer nosite štikle, haljine, imate nalakirane nokte i uvijek ste uredno našminkane. Jer damu čini stav, ponašanje i kultura, a ne skupe krpice.

To što volite izaći u klub s drugaricama, obući dekoltiranu majicu, kratku haljinu, ne čini vas droljama i manje pametnima od djevojaka koje ostanu kući i gledaju „Notebook“ uz šolju čaja.

Ja lično mnogo učim, ali to ne znači da subotom ne mogu izaći van i popiti koju čašu tekile više. To također ne znači da odmah ujutro neću čitati Dostojevskog, kasnije slušati Šobića, a već naredni dan otići na techno party i plesati kao da me niko ne gleda. Nedjeljom ću ribati podove u širokoj muškoj majici, gledati fudbal i piti pivo, a naredni dan ću otići na manikuru i u šoping. A ponekad obučem i usku haljinu jer se ponosim trudom koji sam uložila u teretani. Zašto? Zato što to mogu i zato što je upravo sve to ono što čini mene.

Zato Nerma Džaferović ženama za Osmi mart poručuje sljedeće: Budite sve što poželite, radite sve što želite, dokle god vas to ispunjava i čini sretnima, i dokle god nikome ne štetite. Ne dopuštajte nikome da vam kaže da udarate kao curica, da niste sposobne i da je to nešto što žene ne smiju raditi. Sasvim potpune i zadovoljne cjeline možete biti i bez muškarca, a dovoljno pametne možete biti i bez fakulteta. Budite zadovoljne sobom, jer ne želite da se kao penzionisane bake kajete jer niste nosile plavu boju, trenirale fudbal ili češće nosile široku odjeću.

 

Što kraća haljina to duži jezik

Druga naša dopisnica Edna Mulić iz Brčkog, također, ima problema s tim što je svaki postupak žene pod lupom javnosti, mnogo većom nego što je to slučaj s muškarcima.

Sjećam se svog bivšeg momka koji je strogo bio protiv iznošenja ženskih atributa i golog tijela. Tek kada sam skratila haljinu, produžila sam jezik. Zašto je to uopšte važno? Naravno, haljina ne mora biti strogo kratka da bi jezik bio dug, ali ukoliko je bilo koji odabir ženina dobra volja onda on mora da bude ispoštovan. Valjda svaka žena zna šta je najbolje za nju. Dužina haljine ne mora da predstavlja ženu samo kao seksualni objekat. A i ako to žena svjesno dozvoli, nije li i to njen lični odabir?

Žena je da rađa, kuha, pere, čisti, završi školu, familiji i porodici osvjetla obraz, da bude domaćica, spusti glavu nad muškarcem u kući – jer zna se ko je glava ove kuće…

Zapravo, nije okej i negdje smo zakazali. Žena može, a i ne mora završiti školu – može da se odluči da će pisati poeziju i ispijati alkohol sve dok ne ostvari uspjeh, makar on došao nakon smrti. Žena može propasti i odlučiti da neće biti svijetla tačka svoje porodice, može se odlučiti baš na ono na šta svaki čovjek ima pravo – VLASTITI IZBOR. Može ostati sama do kraja života jer nikada nije bila dovoljno spremna započeti porodični život. I, na kraju toga, nije ni važno da li je to okej ili nije jer je to njeno pravo. Žena može zato što hoće, a ne zato što mora

Počisti ovo, ti si žensko

Možda sam baš do tog momenta željela skloniti smeće zato što se svi ljepše osjećamo kada se nalazimo u urednom prostoru, ali baš sada kada se podrazumijeva da ja baš to moram i kada dobijam zapovijed – neću!

Čistim, sklanjam i uređujem zato što hoću i mogu, a ne zato što moram.

Kada bih ja bila nesposobna da bacim papir u smeće, vjerovatno ga ne bih više ni koristila.

Žena je da se poštuje, ljubav prema njoj je izbor

Baš kao i sve ostalo – ne moraš svaku ženu da voliš, ali bi sasvim dovoljno bilo da je poštuješ. Ljubav prema nekome ili nečemu je izbor – poštovanje je oličenje razumnog, inteligentnog i zrelog bića. I nemoj da se zanosiš da si toliko bitan i da je ženi potrebna tvoja ljubav, naklonost ili podrška da bi preživjela. Možemo i bez toga, i to pokazujemo još od davne 1907.

Ženi i svakom čovjeku koji želi iskoristiti slobodu života potrebna je jedna jedina stvar – da je pustiš na miru

Pogotovo kad nemaš ništa pametno za reći. Ako ne možeš pomoći, ne znaš, ne umiješ, pusti ženu da plače, vrišti, pije, pada, ustaje, smije se, niže uspjehe i broji poraze. Nosi jer želi i voli, a ne zato što je tako najbolje i najprihvatljivije. Ako si ti rođen bez krila, nemoj nas sprječavati da rastemo.

Autorke: Edna Mulić i Nerma Džaferović

Foto: Unsplash.com

Najčitaniji tekstovi

Hajde da pričamo o zaradi: Koliko mjesečno?
Oči u oči sa COVID-19: Volonteri Crvenog križa i oni kojima je pomoć najpotrebnija
Dnevnik izolacije: Korona virus, sedmica prva
Nove nade banjalučke rep scene
Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
Igra transformacije: Pravnica, vodena vila ili grčka boginja?
Kako zaraditi na internetu?
Ko je bio 2Pac Shakur - legendarni reper, kriminalac ili vođa potlačenog naroda?
More Stories
PITANJE: Zašto su uvijek žene te koje rade u kladionicama?