Rod ne treba odlučivati ko smo mi

Počevši od obdaništa i osnovne škole, pa kroz daljnji život, svi se nađemo u situaciji da se moramo suočiti s određenim osudama društva. Od malena nas uče da je plava boja za dječake, a roza za djevojčice, dječacima se kupuju autići, a djevojčicama lutke. Da li je tako i s poslovima? Ako se odlučimo za suprotno, hoćemo li biti još jedni od onih u redu za osudu društva? Bilo da je to zbog izgleda, seksualne orijentacije, rase ili zanimanja kojim se bavimo.

Piše: Alem Herak

Gracioznost pokreta, šarm igre, lakoća i tiho kretanje na vrhovima prstiju, sve su ovo riječi s kojima možemo opisati jednu od najljepših scenskih umjetnosti – balet. Iako iziskuje mnogo rada, odricanja i predanosti, možda više nego bilo koja druga profesija, balet je u društvu važio za žensko zanimanje. U današnje vrijeme, kada su ljudi spremni da procijene druge na temelju informacija koje imaju, odnosno u zavisnosti od onoga čemu su naučeni, na meti tih osuda su i baletski igrači. Ivan Leonidović rođen je u Novom Sadu, gdje je završio srednju baletsku školu. Nakon završetka srednje škole, upisuje koreografiju na Ruskoj akademiji teatralnih umjetnosti GITIS u Moskvi. Za vrijeme studija igrao je u mnogobrojnim moskovskim pozorištima. Danas svoju karijeru nastavlja u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Balet za njega predstavlja način života. Odlučio je podijeliti svoje iskustvo za magazin „Karike“.

„To su bili niži razredi osnovne škole gdje su djeca imala urođene stereotipe roditelja da je balet za djevojčice, a fudbal za dječake, što je apsolutni apsurd. Nije bilo prijatno, ali u dubini duše znao sam šta želim i sebi sam bio na prvom mjestu, jer me tada nije interesovalo mišljenje mojih vršnjaka, a pogotovo sada. Svi ti ljudi koji su me zadirkivali tada, s velikim oduševljenjem, divljenjem i poštovanjem mi se javljaju na ulici. Stoga, želim da apelujem na sve ljude, da dođu i upoznaju baletske igrače, jer mi smo isto ljudi, koji piju, jedu, druže se i vesele. Naravno, specifični smo jer nas profesija oblikuje, kao i u svakom drugom poslu.“

Ivan Leonidović, privatni arhiv

Svaki pokret imao duboki smisao

Kao i u životu, tako i u baletu, savršenstvo je nedostižno i pokušavamo svaki dan da budemo bolja verzija sebe. S jedne strane, za baletske igrače možemo reći da predstavljaju predivnu vrstu umjetnosti, koja u nama budi posebne emocije, dok s druge strane su robovi svoje umjetnosti koja iziskuje mnogo odricanja i požrtvovanosti. Na baletskim igračima je ogroman izazov da u publici probude spektar emocija svojim plesom. Svaki pokret nosi duboki smisao, ali percepija kod ljudi može da bude različita.

„Balet je nedostižna stvar i doći do vrha je spor proces koji se ne može dosegnuti za života. Stepenice su jako duge i spore. Svako od nas mora da radi na sebi i poslije posla, odnosno proba i klasa. To su dodatne vježbe koje poboljšavaju mobilnost i pokretljivost određenog dijela tijela. Generalno, najnapornije je spremanje premijere, što je težak proces iz razloga jer radimo do iznemoglosti i ne postoji riječ ne, jer je bitan cilj. Tako nam se stvara hroničan umor s kojim moramo da se borimo, koji može da dovede i do povrede. U takvim trenucima doziramo sve, ali tako da ne gubimo formu; tijelo samo kaže kad i koliko možemo da radimo, stoga je potrebno da ga slušamo da ne bi došlo do povreda“, kazao nam je Ivan.

Ivan Leonidović, privatni arhiv

Patrijarhat je odredio tačne uloge

Pored zadataka s kojima se moraju nositi, tu je i patrijarhalno društvo koje im na neki način podmeće nogu na putu k uspjehu. Živimo u društvu gdje važi „pravilo“ da muškarac treba da se bavi fudbalom, košarkom, boksom, te sličnim sportovima. Ne želimo svi da se uklapamo u društvene šablone, kako bi neko drugi bio zadovoljan nama. Trebamo živjeti svoj život onako kako mi želimo, a ne kako nam je nametnuto od strane okoline. Za magazin „Karike“ odlučio je govoriti i prvi baletan Bosne i Hercegovine, Admir Kalkan. Njegov put u baletu je počeo još u Osnovnoj muzičkoj školi „Mladen Pozajić“, gdje je završio odsjek za flautu i klasični balet. Nakon završene osnovne škole, upisuje srednju muzičku školu koju završava godinu unaprijed, kako bi svoju karijeru mogao nastaviti kao stalni uposlenik Narodnog pozorišta Sarajevo. U međuvremenu je završio i Fakultet sporta i tjelesnog odgoja. Pleše u svakoj od predstava koje su na repertoaru sarajevskog pozorišta.

„Očevi su ti koji se u većini slučajeva protive da njihova djeca idu npr. na balet. Ta pojava mislim da nije dobra, ne samo u ovom slučaju, nego i u svim sličnim ovom. Mislim da se nekada dešava da iz ovog razloga muškarci ne postanu najbolja verzija sebe i ne iskoriste svoj puni potencijal jer se moraju uklapati u šablone patrijarhalnog načina razmišljanja. Roditelji tako nesvjesno često rade protiv svoje djece“, istaknuo je Admir.

Pogrešni izbori mogu nas učiniti nesretnima

Admir je još jedan od onih koji su se našli suočeni s osudama društva. Iako ova predivna disciplina zahtijeva mnogo truda i rada ispod površine koja nije svima vidljiva, tu su i oni koji na sve to gledaju površno. Rijetki su oni koji kao Admir ne odustaju od svojih snova.

„Jedan primjer osude pojedinca koji mi se desio je taj da je jedan momak imao toliki otklon prema tome čime se ja bavim da nije htio da bude u društvu u kojem sam ja i to je otvoreno iskazivao nakon saznanja da sam ja po profesiji baletski igrač. Prije tog saznanja sasvim se normalno ponašao.“

Zbog mišljenja sredine u kojoj živimo pravimo pogrešne izbore. Zašto moramo da mislimo o tome da radimo nešto zarad tuđeg interesovanja, a ne zarad svoga? Jer bismo u suprotnom bili osuđivani, stoga i imamo pogrešne izbore i samim time uskraćujemo svoju sreću.

Ivan Leonidović, privatni arhiv

Najčitaniji tekstovi

Zašto sve manje studenata upisuje fakultete u BIH - loš kvalitet, demografska kriza ili neperspektivne karijere?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Zlatna Karika Saldina Nurak: Programiranje nije struka za slabiće
Darko Rundek za „Karike“: „Rijeke znače slobodu i opstanak svih nas“
Call centri: ZA ili PROTIV?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Ne sudi knjizi po guzici
Odlaze li mladi jer žele ili jer nemaju drugog izbora?
Ivana Džamić: Ponekad mislim da nijedan virus ne može da bude toliki neprijatelj kao što čovek može prema čoveku
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
More Stories
A zašto ON plače?