Tmurno nedeljno jutro od težine sluti na još jednu sedmičnu turu izležavanja. Baš me briga, položio sam najteži ispit. Zaslužujem da umirem u svojoj lijenosti, bar do onda kada će Boško uključiti TV, probuditi ostale i hodajući u krug po sobi započeti s nekom novom idejom „kako srediti neke pare za bijeg preko ograde“ jer je postalo začuđujuće nepodnošljivo živjeti na Orvelovoj farmi životinja, na kojoj su već iritantno dugo svinje na prijestolju.
Nama i jeste plan pronaći utočište na „tuđoj“ zemlji, ali Boškove „inovativne“ ideje za rješenje problema su postale rutinske. Svako jutro ista priča:
-Ma ne može ovo ovako!
-Šta je sad bilo, Boki?
-Imam dobru stvar sad, dobra je stvar, strašna! Sjedio sam jučer s Mikom, onako opušteno uz kaficu, uobičajena jutarnja kafanaliza. Treba da prodajemo halugu!
-Da dilamo?
-Ma kakvo dilanje! Ja to zovem fini biznis za fine botaničare. Ulovimo neki keš i palimo, ne mogu ja više na jednom mjestu da tapkam.
U jednu ruku sam ga razumio.
Živjeli smo u malom stanu, petoro studenata na pedeset kvadrata. Koliko god da smo dobri prijatelji, uvijek smo imali problem s prostorom. Četiri izgubljena muškarca i Iris.
Tako je. Žena s luđacima. Naš jedini glas razuma.
Iris je studentica Filozofskog fakulteta na odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo. Nestabilnog emotivnog stanja, jedna je od onih koje kao takve uvijek završe s nekim krkanom s političkih nauka.
Ima taj nježan pogled koji ti izvlači osmijeh iz džepa i onda kada ti pobjegne bus, kada na putu dok žuriš na razgovor za posao staneš u lokvu. Pogled u koji toneš kao u živo blato, onaj koji te zarobi u sebi, guta i čini da se osjećaš bespomoćno. Bibliotekarka u gradskoj biblioteci, kolegica na faksu i cimerka.
Moja je profesija ljudski um, ali njen nikada nisam znao prokljuviti. Njene misli su pisane pismom još nepoznatim čovjeku. Zna s ljudima. Zna procijeniti čovjeka i suptilno preporučiti za čitanje upravo ono što mu treba. Tako je osvajala „svoje čitaoce“. Svima najdraža bibliotekarka. Ili samo meni, svejedno, najdraža.
Ložio sam se dugo na Iris, ali nikad nismo imali ništa o čemu bi se sutra pričalo uz kafu i cigaru. Nekad sam često ranije ustajao, pravio kafu da ju razbudi prije posla i da provedemo djelić jutra zajedno. Ona bi u žurbi uzela gutljaj, pokupila svoj crvenkasti kaputić sa stolice i izjurila iz stana. Ta djevojka je uvijek kasnila. Kafu ostavim na balkon dok se i Miki probudi. Moja šoljica je ona na kojoj je trag crvenog ruža. Miki i ja pijemo hladnu kafu s kockom šećera i dobrim džointom. Jutarnje šiljenje je ritual koji nam je pomogao da se ne pokoljemo prije, za vrijeme i poslije ispita. Sad da posvetim par riječi i Miki, Mikiju, stoneru nad stonerima i cimeru nad cimerima…
(Uvod u dosadnu avanturu)
