Gdje smo se izgubili u odgoju djece? Dozvolite djeci da budu samo djeca

Sjećam se jako dobro svoga djetinjstva. Poderana koljena, višesatno igranje u parku, klikeri, sličice Pokemona, igranje gume s prijateljicama, trčkaranje ispred zgrade, po parkovima…

Tačno smo znali gdje i do kada se smijemo igrati. Mama me nije morala pozivati s balkona, kada ću kući. Istini na volju, dešavalo se da me pozove, ali u rijetkim slučajevima, kada bih prekardašila i ostala duže. Mobitel sam dobila u petom razredu osnovne škole, s tim da ga nisam smjela nositi u školu. Imala sam tačno određene sate kada sam ga smjela koristiti, tako da mi je kredit od 20 KM trajao do samog isteka.

Poštovale su se potpuno druge vrijednosti. Sjećam se da je u vrijeme mog odrastanja bio popularan „OBN Super Talent show“.

Išla sam s prijateljicama, iako mnogima u to vrijeme roditelji nisu dozvoljavali da budu van kuće nakon 22 sata. Ali to su bile vanredne prilike kada bih išla, iako roditelji nisu bili preoptimistični da trebam ići. Ali vrlo rano su me krenuli učiti samostalnosti. Ono što je bitno da naglasim jeste da se jako dobro znalo ko je autoritet; kako sam po prirodi svojeglava i tvrdoglava, znala sam u većini situacija isposlovati situaciju u svoju korist. Međutim, roditelji su mnogo i mnogo pričali sa mnom. Zaista to mislim, razgovarali, savjetovali, tješili kada je bilo potrebno. Tokom djetinjstva trenirala sam različite sportske aktivnosti. Mislim da jedino nisam isprobala balet. Svirala sam gitaru, išla na horsku sekciju i bila jedina osoba koja je išla na instruktivnu nastavu i dodatnu iz matematike. Dobro, na instruktivnu sam išla zbog jednog momka koji mi se tada sviđao.

Da li današnja djeca imaju djetinjstvo?

Nedavno sjedim u Metropolisu i gledam bebu, doslovno bebu (ne znam ni da li ima dvije godine), kako igra igricu ili gleda crtić. Nisam sigurna, zapazila sam uglavnom kako skrola po mobitelu, dok mama sjedi s drugaricom i uživa u ženskim razgovorima.

Možda sam tradicionalna, ali dati djetetu mobitel tek tako da bi se mama zabavila, po mom mišljenju i nije najbolja odgojna jedinica. Upravo to i jeste problem djece, tinejdžera i mladih ljudi. Na pametnim mobitelima slušaju novu edukativnu trendi muziku (Jala brat, Buba, Maya…), čitaju o ubistvima, show programima, idoli im postaju reality zvijezde. Prate dešavanja u modnom svijetu, na Instagramu, žele brzu lovu i žele biti poput influensera.

Zašto? Pa da jednostavno ništa ne rade. A zarađuju. Roditeljima je normalno da djetetu, bebi, upale crtić kako beba ne bi plakala. A to nije ono najgore. Najgore je što se djeci kupuju mobilni uređaji vrlo rano i što nemaju ograničen pristup. Upravo zbog toga gledaju, čitaju i slušaju sve i svašta. I kada ih pitaš: Šta će mobitel djetetu od deset godina? Odgovor je sljedeći: Pa zato što druga djeca imaju. Neće moje biti izrod. Djeca bolje znaju s tehnologijom, nego odrasli koji su se školovali da bi bili informatički pismeni, budući da nismo odrastali u vrijeme digitalne evolucije i globalizacije.

Danas nam je čudno kada vidimo djecu da se igraju u parku, jer u parku viđamo samo ljubitelje pasa koji izvode svoje ljubimce u šetnju. Rijetkost je da se mogu vidjeti djeca koja igraju recimo košarke, fudbala, odbojke – kao prije nekih petnaestak godina. Činjenica je da mladi ljudi sve više obolijevaju od autoimunih bolesti, anksioznosti, depresije i stresa. Mladi ljudi su obučeni u Nike od glave do pete, svaki drugi ima Iphone i psuje kao kočijaš. U čemu griješe današnji roditelji?

Jasne granice i pravila ponašanja

Njemački stručnjak za dječiju psihoterapiju dr. med. Michael Winterhoff tvrdi da moderni koncepti odgoja oduzimaju osnovno pravo djeci da budu samo djeca. U knjizi „Zašto nam djeca postaju nasilnici?“, Winterhoff zaključuje kako djeci više niko ne postavlja granice i pravila ponašanja, što predstavlja važne preduslove za razvoj zdrave psihe.

Kako bismo osposobili djecu za život, moramo iznova naučiti kako se prema njima odnositi kao prema djeci. Novi moderni koncept obezbijedio je prostor gdje se djeca trebaju i mogu slobodno razvijati, skupljati iskustva sa što manje uticaja odraslih i tako odrasti u slobodne pojedince koji će imati kontrolu nad vlastitim životom.

Činjenica je da su se promijenile okolnosti odgoja djece u eri informacijskog i tehnološkog napretka, a to se itekako odrazilo na uslovima na kojima se odvijaju odgoj i obrazovanje. Djeci su potrebna pažnja, razumijevanje, strpljenje i razgovori kojih je danas sve manje, budući da je tempo odraslih dosta brži i za to im ostaje manje vremena. Evidentno je da odgojna funkcija savremene porodice sve više slabi zbog određenih okolnosti (previše posla, nedostatak vremena, nestrpljenje i nerazumijevanje djetetovih individualnih i razvojnih potreba…).

Odlučili smo porazgovarati s današnjim roditeljima o metodama odgoja i saznati kako je to biti roditelj u današnjem svijetu gdje je sve lako dostupno.

Tinejdžeri nemaju interesa ni za šta

Nermin N. (53) iz Sarajeva je roditelj jednog tinejdžera (17) koji je, kako ističe, prošao kroz traumu razvoda roditelja.

Nisam cijenio da bi „stroge“ odgojne metode imale efekt koji se želi ostvariti. Razgovaramo o školi, aktivnostima, društvu. Izlasci su ograničeni i dozvoljeni vikendom, igranje igrica samo u određenoj mjeri zavisno od drugih obaveza, uspjeh u školi nadziremo. Problem su „idoli“: cool je imati užasne, ružne tene; slušati youtubere koji niti imaju talenta, a tekstovi su najčešće mizoginični, nadahnuti kozumerističkim trendovima, slave novac koji valjda raste na drvetu. Nermin smatra kako je najveći problem tinejdžera totalna dezorijentiranost, nemaju interes ni za šta, niti predstavu šta žele od svoga života.

Kad su u pitanju školske sekcije, Nermin kaže: Ako je neko uspio svog tinejdžera poslati na sekciju, želim ga upoznati. U osnovnoj školi postojao je interes za sekcije i sportske aktivnosti, a sad ništa od toga, i presretan sam kad izađe van s društvom.

Bitno je biti dobar uzor svom djetetu

Naša sagovornica Zehra I. je majka trogodišnje kćerke. Odlučila je podijeliti izazove s kojima se svakodnevno susreće dok odgaja svoju djevojčicu. Ističe kako joj je jako bitno da dijete poznaje organizaciju i granice. Smatram da kroz svakodnevne navike prihvata i uči, a šta su navike to je u rukama roditelja. Npr. pravovremeni odlazak u krevet, održavanje higijene, redovni obroci… Kada to dovedete u red od samog početka, onda ostale stvari idu lakše. Zehra misli da roditelji više ulažu u stvari koje su njima kao djetetu nedostajale. Mišljenja je da je bitno kako se roditelj ponaša jer djeca sve kopiraju (kako priča, šta jede…). Jako je bitno biti dobar uzor svom djetetu. Smatra da ako roditelji pretjerano koriste internet, i djeca to traže. Da bi se dijete znalo igrati, roditelj mora sjesti i pokazati mu šta i kako se igra. I upravo to bude smiješno i zabavno. Onda mobiteli i tableti padaju u zaborav i postaju neinteresantni, zaključuje Zehra.

Djeca se drže pod staklenim zvonom

Aldina Abazović Zemanić (31) iz Sarajeva je bachelor pedagogije, a pored toga je i terapeutkinja za djecu iz autističnog spektra i certificirana trenerica za obuku asistenata u nastavi za djecu s poteškoćama u razvoju. Prethodnih deset godina radi u privatnim vrtićima i odlučila je s nama podijeliti vlastito iskustvo rada s djecom.

Aldina smatra kako odgajatelji poprimaju ulogu koja je vrlo zahtjevna i odgovorna.

Danas živimo u užurbanom vremenu kada se tradicionalne vrijednosti sve više zamjenjuju nekim modernim načelima, gdje su roditelji zbog nedostatka vremena prinuđeni da potraže pomoć u nekoj odgojno-obrazovnoj ustanovi. Tvrdi kako su roditelji stub odgoja, kao i prvi učitelji svom djetetu. Današnja djeca su prilično razmažena, nestrpljiva, nesigurna u sebe, s vrlo ograničenim fondom riječi i rječnika uopšteno. Kod mnoge djece primjetan je nedostatak autoriteta, manjak poštovanja prema roditelju, učitelju i svakoj starijoj osobi.

Aldina smatra kako većina djece svoje emocije u ranoj dobi ne zna pravilno kanalisati, pokazati, niti se izboriti s njima. Ističe kako su djeca samo željna pažnje i ljubavi koju im roditelji i osobe u njihovoj bližoj sredini uskraćuju. Djeca se drže pod staklenim zvonom i mnogo je teže danas iskomunicirati s roditeljima, pronaći neki balans, nego s djecom, zaključuje naša sagovornica.

Medina Arnaut tvrdi da nije nimalo jednostavno raditi s djecom. Stotine njih, a svako od njih je različito i svako dijete na svoj način koristi kutak igraonice. Tokom rada u igraonici primijetila sam da je mali broj djece koja se igraju zajedno i, da kažem, koja znaju da se igraju.  Kaže kako djeca prilikom igre često iskazuju agresivnost i svađu. Koriste neku silu nad drugom djecom, ne svi naravno, ali trećina njih ne zna da se igra s drugom djecom. Kada ih animiram i vodim igre s njima, posvetim se maksimalno, ali ima djece koja ne žele, koja jednostavno ne žele da se druže i nađu kutak u igraonici gdje sami žele da budu i igraju se sami.  

Djeca su ipak samo djeca i dozvolimo im u eri digitalizacije i globalizacije da budu ono što najbolje znaju. Da budu samo djeca. Nevina, čista i iskrena. Posvetite pažnju prilikom odgoja vaših najmlađih, budući da ćete upravo vi biti jedni od onih koji su zaslužni u kakve će ljude izrasti.

Zanemarite tehnološke uređaje, internet, TV i redovno provodite kvalitetno vrijeme s njima. Zaboravite na probleme, posao i podijelite ono najljepše s njima.

A to neka bude ljubav, koju će oni zasigurno prepoznati.

merima.zavitan

merima.zavitan

Novinarka, magistrica međunarodnih odnosa i diplomatije. Odnedavno i vlogerica. Stranački neaktivna, glasna, volim ispravljati krive Drine, te jako osjetljiva na nepravdu. Socijalno društvena, volim kišu samo kada sam u kući. Sunce i pjesma me pokreće.

Comments are closed here.