Mnogi mladi ljudi koji su kasnije postali uspješni širom bivše Jugoslavije i u svijetu ostali su u Banjaluci nezapaženi, gotovo anonimni. Provincija guta kreativne, talentovane, neobične i nadarene ljude koji drugačije razmišljaju i ponašaju se drugačije od prosječnih. Ova sredina je imala „patološku“ potrebu da nagrađuje i veliča prosječne goste koji su ovdje tezgarili, a da kudi svoje natprosječne stvaraoce koji su u velikim centrima, kao provincijalci i anonimusi, svojim talentom postizali uspjehe. (Živorad Žika Pećarič, slikar)
Filmska produkcija često prikazuje luksuzne domove s mnoštvom slika, autora koji nam manje-više zvuče poznato, a u svijetu bogatih su must have. Ipak, u našem okruženju je drugačija situacija, pa besprijekorno bijele zidove krase „slike“ djeteta u prvom razredu, porodice na maturi, fejk vodopadi ili pak suncokreti. Odrastanje na gradskom asfaltu nosi zabludu kako je provincija, bilo koje vrste, zabačeni kutak u koji se često ne zalazi. No, odnos prema bogatstvima naše zemlje ukazuje kako je provincija zastupljena svugdje, bez ograničenja. Stoga, ni malo ne iznenađuje da na slikare i dalje gledamo kao umrljane čudake, ali i poteže pitanje – zašto se u širokom luku zaobilaze ulja na platnu?
Mislim da nas ljudi ne shvataju ozbiljno. Zavladalo je mišljenje da mi ′tamo nešto švrljamo, mislimo i radimo′, a u stvari ništa ne radimo. Ljudi ne shvataju koliko je napora potrebno uložiti u kreativan rad, da je to katkad mukotrpan proces i da se jako teško dolazi do dobrih i kvalitetnih djela. Potrebno je dosta napora, a ponekad i ′blink′ trenutaka da bi naša ideja došla do izražaja. Prosto treba pustiti svakog umjetnika da stvara svojim tokom i ne omalovažavati njegove ideje. – za Karike govori Dajana Perić, apsolvent Akademije umjetnosti u Banjoj Luci.
Dajana ističe kako je znanje stečeno na Akademiji izuzetno važno, te preporučuje mladim ljudima da rade na sebi, okruže se ljudima istih interesovanja, i ne obaziru se na priče kako Akademija „kvari“ umjetnika, kao i da u našem vremenu žive veliki stvaraoci.
Naravno, postoji dosta dobrih slikara koji trenutno žive i stvaraju, i mislim da oni podjednako zaslužuju našu pažnju kao i oni o kojima smo čuli, učili i čija smo djela imali priliku da vidimo u nekim od svjetskih muzeja. Oni su umjetnici našeg vremena i trebalo bi da dobiju na važnosti kao i Rembrandt, Van Gogh ili Paja Jovanović. Nemam ništa protiv svjetski poznatih umjetnika, štaviše, smatram da je jako važno upoznati se s njihovim djelima putem knjiga, muzeja i interneta, ali samo želim da skrenem pažnju na umjetnike koji nisu imali tu sreću da budu inovatori nekog novog pravca, tehnike ili nečega drugog, jer je manje-više sve već viđeno, poznato i urađeno.
Ukoliko šire sagledamo odnos društva prema umjetnicima, vrlo lako se može steći dojam otpora prema svemu što prevazilazi naša dosadašnja saznanja.
Ne bih baš nazvala otporom odnos ljudi prema umjetnosti, već ′nemanjem vremena′ za umjetnost generalno. Preživljavati u okvirima svakodnevnice iziskuje mnogo odricanja, a nažalost, umjetnost je prva na listi.
Ljudi se bave različitim stvarima, i rijetki su oni koji bi svoj život podredili umjetnosti. Ali umjetnost se ogleda u svemu, pa i u običnim stvarima ako se rade na ′umjetničkiji′ način. Što se samih izložbi i galerija tiče, mislim da čvrsta volja i lijepa riječ otvaraju i najteža vrata. Ne treba samo zagrebati po površini, treba zaći dublje u suštinu. Za onoga ko želi pokazati svoje radove, on će naći način. Vjerujem da svaka dobra slika nađe svoje mjesto.
Ipak, postoje mladi koji primarno biraju umjetnost u odnosu na neke druge struke i spremni su joj podrediti život. Jedna od talentovanih mladih jeste i Dajana Perić. Odrasla u Bijeljini, kao i svako dijete zavoljela je crtanje. Međutim, njen talenat potvrdio je kako to nije još jedna prolazna dječja ljubav, te je tako u Bijeljini pored srednje škole, pohađala i školu ikonopisa „Odigitrija” u trajanju od 4 godine. Nakon stečenih znanja, sasvim jasno je bilo da je Akademija umjetnosti u Banjoj Luci jedini smjer u kojem pronalazi sreću, a isto to su očito prepoznali i na Akademiji pa je odmah primljena. Voli da kaže kako se umjetnošću bavi cijeli život, a izražava je kroz različite sfere, kao što su slikarstvo, crteži, fotografija i pisanje proze.
Volim da eksperimentišem i isprobavam različite stvari. S obzirom na to da sam diplomirani ikonopisac, ne bježim od toga ni u slobodnom slikarstvu. Kod mene je nosilac slike – crtež. Gradim iz mnoštva linija, preklapanja, stapanja, pokušavajući da ostvarim kompozicijsku ravnotežu, kao i onu u koloru. Volim kada slika izazove neku emociju u meni, pa makar ona bila i negativna. No, ne doživljavaju svi podjednako neka djela i ne bi bilo dobro da je drugačije. Djela koja nam izazovu suze u očima su ona najbolja, i dobijaju na većoj emotivnoj vrijednosti. Recimo, dosta ljudi ne razumije apstrakciju kao pravac, i često možemo čuti kroz šalu ′ovo sam i ja mogao/la da uradim′, ali zapravo nije tako. Neka djela dobiju na vrijednosti tek kada čujemo pozadinu priče te je potreban kustos, teoretičar, istoričar ili umjetnik lično, kako bismo ga u potpunosti razumjeli.
Upoznati smo s poprilično lošom finansijskom situacijom u našoj zemlji, te se to može uzeti kao jedan od razloga zbog čega u našim domovima slike nisu često zastupljene. Dajana skreće pažnju da iza slike ne stoji samo rad umjetnika, već i neophodan materijal koji takođe iziskuje novčana sredstva, ali i može postati mač s dvije oštrice.
Naravno da je potrebno uložiti u materijal: boje, pigmente, kistove, platna, različite tehnike, vrste papira itd. Sve košta i nije nimalo jeftino, pogotovo ako uzmemo u obzir da mi kao budući, i već postali, akademski slikari treba da koristimo malo kvalitetniji materijal. Nije isto baviti se amaterski ovim poslom i profesionalno. Ali isto tako mislim da i višak materijala ubija kreativnost. Ako ga imamo previše, nećemo puno podsticati našu domišljatost, ali ako ga imamo premalo, nećemo biti u mogućnosti realizovati naše ideje. Tako da je zlatna sredina najbolja.
Zašto se u širokom luku zaobilaze ulja na platnu?
Zbog skupoće materijala i neznanja rukovanja istim. Ulje na platnu je najsavršenija tehnika i potrebno je mnogo umijeća za stvaranje dobre slike. Neki ljudi jednostavno nemaju dovoljno hrabrosti da se uhvate u koštac s takvim načinom rada. S druge strane, ljudi pribjegavaju nekom modernijem dekorisanju zidnih površina i u nekim domovima ′nema prostora′ za slike. Oni koji bi željeli neku dobru sliku često nemaju dovoljno novčanih sredstava da je priušte. Neki dopuštaju da slike krase zidove muzeja i drugih domova, ne znajući, nažalost, da veliki broj radova završi zabačen pod neku prašnjavu površinu čekajući da ugleda svjetlost dana. – ističe Dajana.
Budućnost slikara u našoj zemlji je vrlo nepredvidiva, ali upornost i želja mladih umjetnika, poput Dajane, čine da se nazire nada za boljim položajem.
Umjetnost je najljepša stvar na svijetu i poželjna je za svakog pojedinca, kojom god se profesijom bavio. Podstiče kreativnost, uči nas dobrom i vuče nas da se gradimo kao ličnost i da rastemo. Budućnost nam je boje umbre i antracita, ukoliko je posmatramo na slikarevoj paleti. No, šalu na stranu, ne mislim da umjetnici imaju neku perspektivu ovdje, iako bih voljela da nije tako.
