Astronomski rast multinacionalnih kompanija u bogatstvu i kultrnom uticaju na Zapadu je vezan za odluku da se pređe sa proizvodnje proizvoda na brendove. Proizvodnja se sve više prebacuje u zemlje trećeg svijeta ugovorenim partnerima. Kompanije više ne stvaraju proizvode već njegove slike i brendiraju, riječima Ace Lukasa, stil života koji ga prati.
Ono što razlikuje Koka-Kolu od ostalih generičkih proizvoda koji prodaju obojenu zašećerenu gaziranu vodu je youth lifestlye koji ide uz njene reklame, Beneton širi toleranciju i multikultiralizam sa Azijatima i crncima u svojim reklamama, Nju Jorker ne prodaje odjeću već american appareal, Najk ne prodaje patike već sport, Fejsbuk i skajp su o komunikaciji, Tviter služi za izražavanje mišljenja, LEGO je o kreativnosti.
Genijalnost ideje se ogleda u njenoj jednostavnosti cilj je zgrabiti identitet, brend ne smije samo da bude proizvod mora da ima i kulturološku ulogu. Multinacionalne kompanije sa svojim kvazi¸antropološkim pristupom nastoji da identifikuje šta potrošač misli i osjeća dok konzumira proizvod..
Turbo-folk je pokazao kako se održava kontinuitet i ide u korak sa vremenom. Konzuminacija brenda biva prodana nazad u pjesmi. Na Zapadu korporacije su do svoje nove target skupine tinejdžera dolazili devedesetih preko svojih zvijezda. Džordan makserice, Britni Spirs i Rolling Stonsi sa Tomi Hilfingerom, Koka-kola i Epl u filmovima i serijama. Strane kompanije su matricu približavanja mladima preko popularne kulture samo prilagodile domaćim potrebama i počeli preko fenomena koji upija svaku ideologiju i izlazi samo popularniji i jači nego prije – preko turbo-folka.
Počev od 2000-ih, brendovi zapadnih multinacionalnih kompanija neobjašnjivo su se počeli pojavljivati u spotovima, neobjašnjivo poput eplovih proizvoda u američkim filmovima i serijama. Međutim unazad nekoliko godina smo svjedoci kako brendovi preuzimaju cjelokupne spotove kako vizuelno tako i u tekstovima.
Klinci u pocjepanim najkama što sanjaju Paćoti, R8 Audi na obali mora Crne Gore, malo malo red bulla, kavasaki, maserati, roberto kavali, duša koja kida se na čestice kada čuje zvuk X6ice (mada moram da priznam, iako izvan vremenskog okvira, moj lični favorit je iz 1993. u jeku sankcija koka-kola, marlboro, suzuki).
Turbo-folk je kao i uvijek pratio duh vremena i dao mu soundtrack. Svijet turbo-folka sa skupim kolima, markiranom odjećom, primamljivim djevojkama, lokacijama od Tajlanda preko Istanbula sve do Ibice i Nju Jorka, mladima koji ne mogu naći posao, ne mogu da putuju, postao je privlačan bijeg od stvarnosti.
Dežurne pametnice će reći: ako ti se ne sviđa, promjeni kanal. Međutim, poenta je u tome što je izbor izbačen iz jednačine. Kao što su brendovi sveprisutni na bilbordima, u filmovima i serijama, na autobusima, tako je i od turbo folka nemoguće pobjeći čak i ako nemate TV. Nevidljiva ruka turbo-folka će vas stići na radiju dok se vozite u autobusu ili taksiju, dok čekate red na kasi u supermarketu, u noćnom izlasku.
Ono što oni ne shvataju je da se ideologija ne može ugasiti, ona prožima svaki segment društva od ekonomije preko politike, društvenih vrijednosti, sve do zabave, bili mi toga svjesni ili ne. Ideologije su se mjenjale: jugoslovenstvo, nacionalizam, potrošačko društvo… Deviza je ostajala (kao i političari na vlasti) ista – narodnjaci su zakon.
Turbo folk je, sviđalo se to nekima ili ne, postao domaći brend koji je prevazišao naše prostore. Danas prosječan Grk ili Austrijanac teško da je čuo za Andrića ili Teslu, ali za Cecu jeste gotovo sigurno.
Svaki neoliberalni fundamentalista slobodnog tržišta će vam odrecitovati omiljeni citat njegove učiteljice Margaret Tačer: društvo ne postoji, postoje samo pojedinci. U neoliberalnoj ekonomiji pojam klase je izbrisan. To što danas postoje menadžeri koji zarađuju milione, dok dogovaraju spajanja kompanija, tzv. merdžere, otpuštajući hiljade radnika i, sa druge strane, većina koja ne može da nađe stabilan posao jer postoje samo privremeni ugovori, tzv. prekarijat, često obavljaju dva pa i tri posla jedva sklapajući kraj sa krajem – to je sve samo sloboda izbora. Ako je neko bogat, bogatstvo je stekao zahvaljujući sebi, ako je siromašan – sam je kriv. Sasvim je logično da neko ko se rodi u dobrostojećoj porodici i neko u straćari u predgrađu imaju iste životne mogućnosti.
Samim tim klasni ratovi sa ulica su se preselili u bezopasno područje, područje popularne kulture. Ono što današnjim mladima promiče dok piju kafu od para što im pozajme roditelji i komentarišući one druge čudake po sopstvenom izboru jeste upravo klasna razlika ljubitelja žanrova. Turbo-folk je danas postala dobrim dijelom muzika koju većinski sluša omladina po klubovima, splavovima, folkotkama što će reći oni čiji roditelji imaju novca da isprate noćne avanture svojih sinova i kćeri. Drugi dio koji turbo folk ne bi slušao pod morati često dolazi iz porodica koje materijalno nisu toliko dobrostojeće. Hejt prema turbofolkerima je ustvari klasni konflikt koji u neoliberalnoj ideologiji koja klasu ne priznaje ne može jasno da se artikuliše. Kulturnim ratovima klasni antagonizmi se pretvaraju u trivijalne razlike poput muzičkog ukusa.
U ovom svjetlu je zanimljivo gledati fenomen Jelene Karleuše. Ne one iz devedesetih, već nove, koju na Instagramu prati – pazi sad – Kim Kardašijan. U kvalitet muzike neću da ulazim, no ono što je meni zapelo za oko jeste njena politička angažovanost. Promocija LGBT-ja, upravo one bezazlene političke teme koje možda na prvu djeluju subverzivno prema okoštalom sistemu, ali samo predstavljaju strogo zatvorene demokratske krugove u kojima je dozvoljeno izraziti bunt.
Karleušino gostovanje u talk-showu na jednoj srbijanskoj komercijalnoj televiziji, zajedno sa premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem, uzdignuto je na nivo rimskog tribuna, vox populija, koji iznosi teškoće naroda. Prvo što čovjeku bode oči jeste da pritužbe većine žrtava tranzicije dolaze iz usta dobitnika tranzicije čija torbica iznosi 2-3 prosječne srpske plate. Petar Kočić da vidi ko danas zauzima ulogu njegovog Davida iz Jazavca pred sudom okrenuo bi se u grobu. Drugo jeste ta stroga kontroliranost u pitanjima bez ulaženja u dubinu problema.
Kao što su komunisti sa vremena na vrijeme znali potapšati dobre rokere, davali im nagradu 7 sekretara SKOJ-a i tako pokazivali neposlušnima kako da pjevaju dok ideologija svira, kao što je i Milošević znao da narodnjaci moć nad masom neće koristiti u političke svrhe, tako će i današnji političari na mitingu ili pod šatorom zapjevati i prigrliti svoga omiljenog pjevača ili pjevačicu. Kriminal i politika, u tome ti je nevolja, kaže Beogradski sindikat. Dodao bih samo još: i estrada.
Ono što me uvijek iznova fascinira jeste ta njihova nepodnošljiva lakoća naivnosti da samo pjevaju. Popularnost zabavljača poput Brege ili danas Cece, Karleuše i Raste ne ogleda se u njihovom vanserijskom talentu ili kvalitetu pjesama već u tome što su oni svjesno ili nesvjesno kroz pjesmu ili način života pronosili duh svog vremena koji je diktirala vladajuća politika. Pokazalo se da su Marina Tucaković, Brega, i danas Milomir Marić uz Radomira Konstantinovića, najbolji poznvaoci našeg, kako ga ovaj posljednji nazva, palanačkog mentaliteta. Međutim, za razliku od Konstantinovića koji ga je prepoznao i nastojao da se bori protiv njega, njegovi nasljednici na njemu veoma dobro zarađuju. Ali kao što ona narodna kaže, ko pjeva zlo ne misli, ili kako reče Alen Muković na početku prvog dijela ovog serijala: sve je samo igra, zar ne?
slika preuzeta sa https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Ceca2006.png
