Odgovori psihologa 9: Spremni/e za promjene!

Dragi i drage,

Kao što sam i obećao, novi odgovori su već tu! Vaša energija me podstiče da tragam za odgovorima, da zajedno promišljamo i da se edukujemo o našim unutrašnjim svjetovima, i da gradimo hrabrost i snagu za promjene!

Da ne bih s ovim uvodom previše ulazio u ulogu psihologa-poete-spisatelja koji vam odgovara gledajući u daljinu kroz prozor i pijući svoj caffe latte u starom, širokom vintage džemperu, vi pročitajte odgovore na svoja pitanja, šaljite ih i dalje, te ako sam ostao nedorečen ili ukoliko vas nisam dovoljno dobro shvatio, slobodno napišite pitanje ponovo, a ja idem pisati nove odgovore!

Iskreno vaš,

Ognjen Pjano, psiholog

Pitanje br. 29:

„Nedavno smo momak i ja prekinuli dugogodišnju vezu. Osjećali smo da je nestalo povezanosti, ali mislim da je na to utjecalo dosta vanjskih faktora, nezaposlenost, epidemija i niz loših situacija. U pozadini svega nismo uspjeli da dobro iskomuniciramo stvari. Bilo je previše negativnosti s kojima smo se pokušali nositi. Sada se osjećam jako usamljeno. Glavno pitanje koje me muči je to da li da se pokušam javiti toj osobi da pokušamo ponovo?“

Odgovor: 

Hvala ti što si podijelila s nama svoju situaciju jer je ova tema jako bitna u doba epidemije. U vrijeme egzistencijalne krize javlja se strah, zabrinutost, zbunjenost i neizvjesnost u odnosu na novonastalu situaciju. Svako nosi svoje individualne strahove koji se „bude“ u ovakvim epidemiološkim stanjima. Kao što si i sama rekla, nezaposlenost ili gubitak posla podstiču kod nas frustraciju, nezadovoljstvo i anksioznost, te smo u takvim okolnostima skloni donositi odluke koje su pod uticajem emocija i percepcije novonastalih dešavanja. U situacijama poput ove često usmjeravamo pažnju na ona neprijatna iskustva koja su se dogodila ili koja bi se mogla dogoditi, te naš racionalni dio ličnosti bude preplavljen svim neprijatnim emocijama, što je negdje i očekivano za ove uslove. Naime, da bi bolje prevazišli ovu situaciju moramo „u hodu učiti“, prilagođavati se i tražiti neke alternative koje bi nam mogle koristiti u trenutnom nošenju s novonastalom situacijom. Resursi za prevazilaženje stresa mogu biti topli i podržavajući odnosi (s prijateljima, porodicom, kolegama), te stručnjaci iz domena mentalnog zdravlja (psiholozi i psihoterapeuti) koji su se zaista intenzivno angažovali u situaciji epidemije Covid-19 virusa, te nude besplatnu psihološku pomoć i savjetovanje!

Kad je u pitanju partnerski odnos, razumijem da je vremenom došlo do akumulacije stresa, a što se odrazilo i na vaš odnos. Međutim, bitan faktor u svim kriznim situacijama, pa i ovoj, jeste direktna, asertivna i otvorena komunikacija između dvoje ljudi. Navodiš da s partnerom nisi uspjela da dobro iskomuniciraš stvari i da je jedan dio komunikacije ostao nedovršen, te mislim da bi bilo dobro za oboje da dovršite ono što je ostalo neizrečeno, ukoliko postoji saglasnost i volja s obje strane. Možeš da propitaš s njim da li se u vašoj situaciji radi o tome da je „nestalo“ povezanosti između vas ili je u pitanju nemogućnost da se nosite s trenutnom situacijom. Takođe, možete zajedno da sagledate to šta vam je potrebno kako biste prevazišli „zajednički stres“, ako u tom trenutku niste imali resurse za takvo nešto, što je skroz ok! Greške u komunikaciji su jako česte u međuljudskim odnosima; pretpostavljamo da druga strana nešto „misli“ ili da je donijela odluku, međutim, to je samo naš zaključak koji nismo provjerili s drugom osobom. Moja podrška ide tebi da iskomuniciraš svoje strahove, brige, želje i potrebe te u skladu s tim ideš dalje!

Pitanje br. 30:

Pozdrav, zanima me da li se ljubomora od strane drugog partnera može riješiti psihoterapijom? Prilično me guši i stvara mi nervozu i nisam više opuštena u razgovoru s njim jer moram paziti šta ću i kako reći. Kad smo skupa sve je u redu, ali kad sam bez njega i nalazim se npr. na nekoj radionici, edukaciji i prisutan je muški spol, rat nastaje. Veza traje 6 godina, zaručio me i bojim se sljedećeg koraka, šta ako brak ne bude funkcionalan?“

Odgovor: 

Problem ljubomore kod partnera može da se riješi psihoterapijom (partnerska ili bračna psihoterapija) ukoliko tvoj partner pristane da zajedno potražite podršku kako biste prevazišli problem u vašoj vezi. Međutim, često se dešava da druga strana ne uviđa da je to bilo kakav problem, te odbija taj vid podrške smatrajući da je on/a okej! Ljubomora sama po sebi jeste kompleksna emocija, tj. vrsta straha koji osoba osjeća kada procijeni da postoji opasnost da partner zavoli neku treću osobu. Osjećanja ljubomore mogu biti podstaknuta realnim događajem (npr. kada se drugom partneru udvara treće lice), ali i fantazijske prirode kada partner osjeća ljubomoru na situaciju koju je on „stvorio u svojoj glavi“. To svakako ne znači da je osjećanje ljubomore neshvatljivo i nelogično, te upravo kroz rad na sebi u procesu psihoterapije okriva se „skrivena“ anatomija i logika ljubomore koja ima svoju istoriju razvoja kod osobe koja je doživljava.

Partnerska psihoterapija bi vam oboma pridonijela da bolje razumijete jedno drugo. Svi drugačije opažamo i reagujemo na iste stvari u okruženju, ali je bitno da razumijemo kroz koje „naočare“ gleda druga značajna osoba i suprotno. Bitno je razumjeti zbog čega se javlja strah/nesigurnost kod druge osobe, te da li postoji neki način da ublažimo to osjećanje kod partnera (kroz jasne poruke da nam je stalo do te osobe). U empatiji postoji i granica, te je bitno reći kako se osjećamo u vezi intenzivnog i neadekvatnog ispoljavanja ljubomore od strane partnera! Ljubomora sama od sebe neće nestati, te je jako bitno preuzeti neki korak kako biste riješili situaciju, a konstruktivno rješenje može biti partnerska psihoterapija! Razumijem tvoj strah, međutim, imamo odgovornost da reagujemo na situacije za koje vidimo da su loše po nas!

Pitanje br. 31:

Pozdrav, imam 18 godina i trenutno sam prva godina na fakultetu. Studiram digitalne komunikacije i PR na Burch univerzitetu i moj fakultet se, kako sam naziv kaže, bazira na odnose s javnošću, pa samim tim javni nastupi igraju ogromnu ulogu u ovom poslu. Imam veliki problem s tim, jer se već duže vrijeme borim sa socijalnom anksioznošću, koliko god teško mi bilo priznati to samoj sebi. Zanima me kako da prevaziđem tu anksioznost i strah od nastupa? Kako da se odvažim i da stanem pred ljude, da se javim na predavanju, kako da ne mislim stalno o tome da ću ispasti glupa i da moje mišljenje nije validno? Išla sam psihologinji u svome gradu i rekla mi je da imam adolescentsku krizu i da mnogi žele biti u centru pažnje, pa samim tim trebam shvatiti da je to ok, međutim, meni to nije ok i, štaviše, poslije te ‘terapije’ osjećala sam se još lošije. Kako da dobijem samopouzdanje i prevaziđem tjeskobu i strah?“

Odgovor: 

Draga, mnogo smo pisali i govorili na temu socijalne anksioznosti i razmatrali smo načine kako se izboriti s njom. Preporučujem ti da pročitaš i druga pitanja i odgovore s ovom tematikom na našem sajtu Karika, ali ću se svakako potruditi da i tebi odgovorim!

Kao prvo, ne bih to svrstao u adolescentnu krizu jer socijalna anksioznost jeste stanje koje se veže za javne nastupe, prisustvo u grupi i/ili masi drugih ljudi, a takva neugodna osjećanja imaju svoje korijene i značenje koja su za svaku osobu individualna. Socijalna anksioznost se javlja kod djece (najčešće u vidu fobije odlaska u školu), ali i kod mladih i odraslih osoba. Međutim, ono što je zajedničko za većinu ljudi koji se bore sa socijalnom anksioznošću jeste način na koji se manifestuje, a koji si ti i opisala jako dobro (strah od greške, strah da ne ispadnemo „glupi“,  strah da naše mišljenje nije bitno i sl.).

Jasno je i razumljivo da javni nastup igra veliku ulogu u izboru tvoje profesije, ali dobra vijest je da postoji način i mogućnost da se „oslobodimo“ osjećanja o kojima govoriš. Kada kažem „oslobodimo“, ne mislim da je to neki magični trik/formula psihologa/psihoterapeuta (pogotovo ne konstatacija da je „adolescentska kriza“ i da želimo biti u centru pažnje), već da je to prije proces koji zahtijeva želju, trud i rad na sebi, ali i vrijeme. Kada kažem rad na sebi, mislim na izbor određene psihoterapije koja se bavi istraživanjem našeg razvoja, konteksta u kome smo vaspitani (porodica, kultura), naših misli i osjećanja kojih možda nismo svjesni u svakom trenutku. Postoji i druga strana medalje. Javni nastup kao događaj po sebi nosi dozu treme i izazova koji nas podstiču da pružimo svoj maximum, tako da „realniji“ cilj može biti rad na smanjivanju neprijatnosti do one mjere da možemo biti funkcionalni i da se možemo osjećati ok u takvim situacijama i nakon njih (da možemo da govorimo, kontrolišemo govor tijela i ne strahujemo da bi nas anksioznost mogla preplaviti).

Prvi korak koji je jako bitan, a koji si ti sama uradila, jeste da uvidimo da je to naš problem, naša slaba tačka koja nas sabotira, lomi, muči, te da je prihvatimo ne osuđujući sebe. Ono što te može ohrabriti za početak jeste da razmisliš šta je najgore što može da se desi u toj situaciji kada počneš da govoriš ili da razmisliš ko je u stvari ta osoba koja kritikuje tebe i koja ti govori da ćeš „ispasti glupa“ (po meni takvo nešto ne postoji i to je preteška riječ i etiketa za ljudsku ranjivost koje se ne trebamo stiditi!), da si samo dobra kada ne griješiš ili da tvoje mišljenje nije važno. Možeš da pratiš svoja osjećanja u toj situaciji i dalje razmisliš koji su tvoji kvaliteti (ili da pitaš sebi bliske osobe da ti kažu kako te vide), te da ih zapišeš na papir koji uvijek možeš nositi sa sobom i pročitati kada ti je to potrebno.

Svi imamo svoje ideje, percepciju i ok je da se neko ne složi s nama, ali to nikako ne znači da ti nisi dobra u tome što radiš. U situacijama kada treba da govoriš možeš reći da imaš tremu ukoliko osjetiš da je okruženje u kome se nalaziš prijateljsko i podržavajuće. Dubok uzdah i izdah. Da bi mogli prevazići situacije ovog tipa, bitno je da krenemo da ih vježbamo u tom okruženju.

Možeš najprije krenuti sa, sebi postavljenim, ciljem komunikacije s nekim profesorom (npr. konsultacije), pa onda da pokušaš u grupi da se javiš. Pri tome, sjeti se svojih kvaliteta koji su te doveli da upišeš baš taj fakultet i da je tvoja ideja/mišljenje jednako bitno kao i ono drugih studenata. Skroz je ok da ne znamo nešto jer to jeste proces studiranja (ispitivanja/istraživanja).

U konačnici, ne moramo uvijek zadiviti sve i svakoga, sasvim smo u redu i kada kažemo nešto pogrešno! Ja sam siguran da drugi jedva čekaju da te čuju, te da imaš mnogo toga da kažeš! Želim ti mnogo sreće na tvom ličnom i profesionalnom putu k razvoju!

Najčitaniji tekstovi

Zlatna Karika Nikolina Zubac: Volim izazove, timski duh i adrenalin koji košarka donosi
ODGOVORI PSIHOLOGA 30: „Riječi mogu da liječe“
Ne sudi knjizi po guzici
Poziv na učešće na konkursu na temu „Nasilje nad LGBTIQ osobama – moja priča“
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Zlatna Karika Amina Pilavdžija: Vojska je najčasniji poziv i neprocjenjivo životno iskustvo
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Call centri: ZA ili PROTIV?
More Stories
Lana Lekić – ambasadorica hraniteljstva i usvojenja u Bosni i Hercegovini