Odgovori psihologa 16: „Seksualnost i ostali tabui“

Dragi/e psiholjupci/psiholjupke,

napisao sam vam nove odgovore koji se nalaze u ovom tekstu. Iznova me fascinirate i motivišete svojom hrabrošću da podijelite svoje priče, spremnošću da ih podijelite s drugima, te znatiželjom i voljom da se upoznate i brinete o svom mentalnom zdravlju. Slobodno mi pišite i dalje, tu sam i dalje za vas i radujem se prilici da ponudim odgovore na sve vaše dileme, izazove, probleme i psihičke tegobe iz ugla svoje profesije psihologa. Ukoliko se više interesujete za proces psihoterapije, preporučujem vam da pogledate intervjue koje sam radio sa psihoterapeutkinjama različitih škola i pravaca, a koji se nalaze na portalu „Karike“.

Iskreno vaš,

Ognjen Pjano, klinički psiholog

Pitanje br. 49:

Ovako, uskoro ću imati 22 godine i nisam do sada imala seksualne odnose niti bilo šta više od poljupca iako je bilo prilike da se desi. Imala sam jednu vezu gdje je zaista bilo i ljubavi i privlačnost velika, ali sam je ja prekinula jer nisam više mogla da odugovlačim i odbijam u tom smislu, a i mislila sam da nekako moram da uradim to iako se nisam osjećala spremnom jer prosto ne mogu nekoga toliko da zavlačim a ni da odugovlačim iako je divan prema meni bio. Očigledno imam neki problem. Moram još da kažem, moji strahovi od samog odnosa nisu oni klasični koji imaju nevine djevojke tipa hoću li osjetiti nelagodu, hoću li prokrvariti, meni to nije problem nego sama pomisao na blizak, toliko blizak kontakt i golotinju i intimnost. Znači, to je moj problem. Iako sam kažem eto imala priliku i imala sam i želju prema toj osobi, strahovi i moj problem su bili veći i nisam mogla. Još uvijek se osjećam da mi je rano, ali kako vrijeme prolazi sve me više brine ovo jer me sprečava i koči i ulaska u bilo kakvu vezu i odnos i ljubavi. Znam da to jednom moram da uradim i to ne jednom, taj 1. put će nekako, ali nekako pomisao na vezu i sve što donosi redovan odnos i tu intimu s nekim… sama pomisao me plaši i osjećam se loše i nekako prljavo. Mislim da nije nenormalno, čak je sasvim ok biti nevin sa 22, nego mislim da ovakve misli i strahovi nisu normalni za nekoga mojih godina. Ne mogu reći da ja sama nemam želju i da nikad nisam osjetila želju za nekim, ali sve to traje jako kratko da bih se opustila. Čini mi se nemogućim da se opustim toliko s bilo kim.“

Odgovor: 

Hvala ti na ovako iskrenom dijeljenju svoje priče. Uočavam da si mnogo razmišljala o intimnosti i odnosima, posebno emotivnim i seksualnim, te postavljaš i propituješ ta pitanja na veoma zreo način. Zašto ti to kažem? Zato što naša kultura i društvo još uvijek nemaju dovoljno razvijenu svijest, senzibilnost ali i znanje o tome šta su to lične, psihičke i tjelesne granice ličnosti. Na primjer, u našoj kulturi je poznato da se djeca podstiču pa čak i tjeraju da budu pretjerano ljubazna prema starijima, u situaciji kada dođu gosti ili šira rodbina koja grli i ljubi djecu iako je njima možda u tom trenutku neugodno, te niz drugih situacija koje govore o tome kako nas od malih nogu ne uče da imamo sopstvene granice. Kada odrastemo, a ako smo prethodno bili izloženi prelasku naših granica ili nas nisu učili kako da ih postavimo, u smislu da kada nam se ne grli i ne razmjenjuje nježnost s manje bliskim ljudima ne znamo ili ne smijemo da kažemo NE, kao odrasli možemo imati poteškoće u uspostavljanju bliskosti i intimnosti u prijateljskim, partnerskim i drugim bliskim odnosima. Možda imamo odbojnost prema fizičkom kontaktu jer smo kao mali bili izloženi nepoštivanju naših granica, a što je moglo da predstavlja neugodne, neprijatne pa čak i traumatične doživljaje. S druge strane, seksualnost je još uvijek tabu tema u balkanskim porodicama. To je nešto o čemu se ne priča, nešto što je vezano za osjećaj stida ili sramote, a čini mi se da posebno izostaje senzibilnost prema ženskom polu gdje još uvijek vladaju patrijarhalni, heteronormativni, dvostruko moralni principi. Sve to nas čini nesigurnima, može da nam nameće snažne osjećaje sramote, stida, krivice te da nas koči u uspostavljanju zrelih, intimnih odnosa. Na određen način „u glavi nosimo“ poruke i stavove naših roditelja, društva i kulture, a koji nam ne dozvoljavaju da se upustimo u takav odnos. Takve stavove trebati preispitivati, a putem edukacije o mentalnom, seksualnom, fizičkom zdravlju, naravno, dublje strahove i „kočenja“ uvijek možemo istražiti i riješiti na psihoterapiji.

Drago mi je da pratiš svoja osjećanja, te da nisi željela da stupiš u tu vrstu odnosa jer još uvijek nisi spremna. To govori da poštuješ sebe, daješ sebi vremena da o tome promisliš ali i da se edukuješ u vezi tih stvari. Ne mislim da postoji određeno vrijeme kada moramo da stupimo u seksualne odnose, a nauštrb toga da bi se osjećali odrasli ili da tek tada stičemo validaciju pripadanja u „odrasli“ svijet. Seksualni odnos je pristanak obje strane u njemu i ne treba da brineš o tome da li u partnerskoj vezi odugovlačiš ili, kako i sama kažeš, „zavlačiš“ nekoga. To nije nikakvo zavlačenje već, naprotiv, tvoja iskrenost i odluka da to ne uradiš sve dok se ne osjetiš ugodno i sigurno da se u takvo nešto upustiš. Ukoliko druga osoba ne može da podnese naše postavljanje granica, te da razumije naš ritam i vrijeme sigurnosti, bliskosti i intimnosti, onda to više nije odnos razumijevanja, podrške i ljubavi već odnos sebičnih potreba i želja. S obzirom na sve navedeno, smatram da ne moraš da ostvariš seksualni odnos sve dok ne budeš spremna da to učiniš i sve dok se ne budeš osjećala sigurno s osobom s kojom želiš stupiti u odnos, a što čini jako bitan momenat bliskosti i intimnosti. Ohrabrujem te da i dalje čuvaš svoje granice te da odluke donosiš onda kada osjetiš da je vrijeme. Naravno, uvijek možeš da se obratiš i psihoterapeutu jer psihoterapija predstavlja divno mjesto otkrivanja i upoznavanja svih aspekata naše ličnosti, pa i seksualnosti. Slobodno piši i dalje ako imaš potrebu.

Pitanje br. 50:

„Zdravo. Možete li mi pomoći u jednoj nedoumici? Imate li odgovor na to da li trauma uvijek izaziva tzv. PTSP? Moj brat je imao saobraćajnu nesreću, drug mu je poginuo u toj nesreći i od tada nije isti. Brinem za njega. Hvala unaprijed, Mia.“

Odgovor:

Draga Mia, žao mi je zbog situacije u kojoj se našao tvoj brat, a posebno zbog životne ugroženosti te smrti njegovog prijatelja. Psihička trauma ne dovodi nužno i po pravilu do PTSP-a, ali svakako da ostavlja ožiljke, neprijatne emocije i teška sjećanja na traumatski događaj. Ne znam kada se desila saobraćajna nesreća, ali određene psihičke reakcije poput povlačenja u sebe, nesanice, razdražljivog raspoloženja, emocionalne nestabilnosti, trzanja na zvukove, pada raspoloženja, gubitka apetita i volje su sasvim očekivane i prirodne za određen period nakon traume. Naravno, ukoliko to izgubi određeni vremenski kontekst, traje dugo i hronično, te uz neke druge parametre može prerasti u PTSP. Bitno je da budeš podrška svom bratu ali se nikako ne preporučuju rečenice poput: „Trgni se!“, „Kreni dalje!“, „Moraš naprijed, ne osvrći se unazad.“ Takve izjave mogu dovesti do pojave osjećanja krivice, produbljivanja osjećanja bespomoćnosti, te narušavanja komunikacije između osobe koja je pretrpjela traumu i one koja želi da joj pomogne. Naravno, možeš da svom bratu budeš i podrška i da ga ohrabriš za odlazak kod psihologa ukoliko on smatra da mu je potreban i da bi mu mogao biti od pomoći.

Pitanje br. 51:

„Da li psihoterapeut daje lijekove tokom seansi? Pozdrav.“

Odgovor:

Pozdrav, samo ljekar psihijatar može da propisuje lijekove, a ako je završio neku od psihoterapijskih edukacija onda može da uključi i lijekove tokom psihoterapije ukoliko smatra da su osobi potrebne. Neke psihoterapijske škole naglašavaju da psihijatar može da propiše lijekove kada su simptomi anksioznosti, depresije, afektivne razdražljivosti itd. akutni i intenzivni, a kada se smire i kada ne postoji potreba za lijekovima, tek tada može da se radi psihoterapija. Ukoliko imaš još nedoumica slobodno mi piši.

Najčitaniji tekstovi

Jezičke greške u medijima – nemar novinara, redakcije bez lektora
Zar je zaista važno za kim mi srce žudi?
Odbrane u momentima kad ih ne očekujete su uvijek srcu najmilije
Iskustva banjolučkih studenata s "neperspektivnih" i "najtežih" fakulteta
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Kako s ovjerenom kopijom aplicirati na više fakulteta u BiH?
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
Bruno Jelović: Želja mi je osnovati azil za napuštene životinje
More Stories
Koliko god deci trebalo nekad da je njihov tata supermen, daleko im više treba otac koji je živ čovek