Dragi i drage,
novi odgovori su tu. Uvijek volim da se zahvalim svima na vašoj hrabrosti, mladalačkoj snazi, radoznalosti, želji da se edukujete o mentalnom zdravlju, ali i pitanjima koja svjedoče o vašoj okrenutosti i zapitanosti nad unutrašnjim svijetom, rješenjima za kojim tragate, sposobnostima i vještinama.
Još jednom bih naglasio da su pitanja anonimna, te uvijek možemo da objavimo samo dio pitanja ukoliko vam je neprijatno da cijelo podijelimo u tekstu, a odgovor će biti kompletan. Hrabrost nije privilegija samo za one koji se odluče postaviti pitanje, ili otići kod psihologa/psihoterapeuta, hrabrost je i tragati za svojim odgovorima u tišini.
Iskreno vaš,
Ognjen Pjano, klinički psiholog
Pitanje broj 44:
„Dobar dan, maloljetna sam i imam problem koji me sramota reći roditeljima. Dopisivala sam se s jednim momkom i tražio mi je golu sliku i rekao da ako mu ne pošaljem da se nećemo vidjeti. Poslala sam mu sliku sise. Više se ne dopisujemo, iskoristio me je. Bojim se da će moja slika završiti u pogrešnim rukama. Zvao me je vani, dolazi uskoro u moj grad. Šta da radim? Da li da uzmem telefon i obrišem sliku? Bojim se mnogo.“
Odgovor:
Veoma mi je žao zbog situacije koja ti se desila i zaista ću pokušati da ti odgovorim na najbolji mogući način. Svi mi imamo svoje granice ličnosti koje obuhvataju kako one tjelesne, tako i one psihološke vrste, a svaki prelazak tih granica, svako zanemarivanje našeg „NE“ znači da odnos više nije ravnopravan, da se gubi poštovanje, asertivna komunikacija, uvažavanje tuđih želja i potreba. Takođe, prelazak granice uključuje i zloupotrebu intimnosti, manipulaciju povjerenjem, odanošću i naklonošću koju gradimo s nekom osobom. Ucjena bilo koje vrste, u bilo kojem odnosu, označava manipulaciju na psihološkom i emotivnom nivou. Razumijem da osjećaš strah. Zato imam jedan prijedlog za tebe. Mislim da bi bilo dobro da razgovaraš s roditeljima jer je njihova podrška i pomoć u ovoj situacija jako bitna!
Takođe, možeš da razgovaraš i obratiš se školskom psihologu, ili nekoj odrasloj osobi od povjerenja (član porodice, nastavnica). Razumijem i to da su seksualne stvari pomalo tabu u našem društvu kada je u pitanju razgovor s odraslima/roditeljima, ali sram i krivica ovde može da pripada samo osobi o kojoj pišeš. S obzirom da si maloljetna, ovakvi postupci predstavljaju povrede zakona, te apsolutno ništa ne može da opravda takav čin. Bitno je da sebe zaštitiš u ovoj situaciji, podijeliš ovo s nekom odraslom i odgovornom osobom, a svakako mislim da je najbolje da to budu roditelji, kako bi mogla da se osjećaš sigurno, te da se strah, bojazan i ostala osjećanja ne akumuliraju i dalje. Strah je mučno mjesto, blokira nas misaono, emotivno, te nam uskraćuje mogućnost da nađemo adekvatno rješenje, a za tvoj problem rješenje i te kako postoji. Ukoliko ti mogu ponuditi još neki odgovor, tu sam za tebe!
Pitanje broj 45:
„Pozdrav, imam jedno pitanje, te ako ste u mogućnosti da mi odgovorite. Da li osjećanja nepoznatih ljudi možemo da prepoznamo samo po govoru tijela, ako je npr. osoba skupila obrve, da li je ljuta možda itd.? Ili možemo ako je osoba ‘mirna’ bez gestikulacije da znamo kako se osjeća?“
Odgovor:
Pozdrav i za tebe! Zaista si postavila zanimljivo i čini mi se važno pitanje u nekom širem kontekstu. Hvala ti na tome! Što se tiče odgovora, imam dvije asocijacije koje ću podijeliti s tobom, te se nadam da će ti biti od koristi. S jedne strane, prepoznavanje tuđih, ali i svojih emocija, misli i unutrašnjih stanja u psihologiji ima svoje ime i označava se pojmom „mentalizacija“. Ponekad u psihološkoj literaturi možemo naći i pojam emocionalna inteligencija, emocionalna pismenost itd. Iako se ovo pitanje čini opštim ili jednostavnim, u stvarnosti to uopšte nije slučaj, a odakle sve kreće? Da bismo razvili sposobnost prepoznavanja, predstavljanja, simbolizacije i imenovanja sopstvenih misli i emocija, a što započinje u veoma ranom periodu djetinjstva, potrebni su nam empatični, emocinalno dostupni, strpljivi i posvećeni roditelji, staratelji i svi značajni drugi. Ukratko rečeno, da bismo razumjeli svoja najranija osjećanja i unutrašnja stanja, a kada nam kognitivne sposobnosti i usvajanje jezika još uvijek ne dozvoljavaju adekvatno razumijevanje svijeta oko sebe i u sebi, najbliži u našoj sredini su nam potrebni kako bismo prepoznali, osjetili i vidjeli koje su naše potrebe i želje, te preko njihovog razumijevanja učimo da razumijemo taj unutrašnji svijet u nama ali i u drugim ljudima. To predstavlja određene temelje za empatiju, mentalizaciju i emocionalnu pismenost koju sam spomenuo. Kada smo u stanju da razumijemo vlastite psihičke procese imamo veće mogućnosti da razumijemo iste te procese i u drugim ljudima. To s jedne strane podrazumijeva prepoznavanje ispoljavanja emocija kroz neverbalni, tjelesni govor, odnosno mimiku i gestikulaciju. Ali ljudska priroda nije baš tako skladna i jednostavna, pa tako može da dođe do toga da osoba pokazivanjem jedne emocije maskira neku drugu emociju, po pravilu bolniju, ranjiviju i manje prijatnu. Takođe, posmatrajući i bivajući u kontaktu s nekom osobom, na prvi pogled možda ne prepoznajemo njenu emociju u neverbalnom izražaju, te možemo pogrešno zaključiti da je hladna, bez emocija i bez interesa za nas.
S druge strane, kada si spomenula prepoznavanje emocija po govoru tijela, to me je asociralo na popularnu psihološku literaturu koja nudi nekakve „ključeve, kodove i vještine“ kako bismo, navodno, otkrili pravu istinu o drugom biću, njegovim osjećanjima, mislima i najskrivenijim dijelovima ličnosti kroz ,,analizu govora tijela“. Ne mislim da neverbalna komunikacija nije bitna, ali isto smatram da ona ne može da se uzima polovično i van konteksta. Takva divlja tumačenja tuđih emocija i stanja može nanijeti samo štetu našoj ispravnoj percepciji drugih ljudi, a što je još bitnije može povrijediti drugu osobu, te graničiti s nasilnom komunikacijom. Ko nas je ovlastio da tumačimo drugo biće, iz koje pozicije i mjesta u sebi to radimo i zašto nam je bitno da protumačimo i interpetiramo tuđa stanja na takav način? Mislim da naše nastojanje da razumijemo, shvatimo pa i na određen način protumačimo unutrašnji svijet druge osobe može da se odvija samo u situaciji kada na asertivan, nježan, dobroćudan i agresivnosti oslobođen način pristupamo toj osobi. Šta nas uči sve ovo?
Da ne osuđujemo, da ne dajemo pretjerano lična značenja i interpretacije ponašanja i izražaja, bilo verbalnog ili neverbalnog, druge osobe, da se uvijek vratimo na propitivanje i introspekciju sopstvenog unutrašnjeg svijeta i da na najnježniji mogući način nađemo put do drugog bića.
Pitanje broj 46:
„Kako da prevaziđem konstantni stres i da se nosim s njim, tj. da li mogu na neki način da se pripremim i budem spremna za neke neprijatne i nezgodne situacije kada dođu? Nekako, uvijek se povučem, ali voljela bih da mogu da se suočim i na neki način budem sabrana za sledeću nezgodnu situaciju. Nadam se da razumijete šta hoću da kažem. Hvala vam unaprijed! Pozdrav.“
Odgovor:
Razumijem tvoje pitanje i mislim da si bila sasvim jasna. Moram da zapazim i pohvalim tvoje razmišljanje i nedoumicu o kojoj pišeš, jer ipak svjedoči o tvom trudu i nastojanju da na adekvatan način savladaš izazovne i stresne situacije koje su postale svakodnevica današnje civilizacije. Takođe, način na koji sagledavaš stres i suočavanje s njim govore o tvojoj aktivnoj želji da nađeš konstruktivan put. To je zaista već veliki korak. Psihoterapija o kojoj toliko često pišem može dati najbolja rješenja kada je u pitanju jačanje unutrašnjih snaga i potencijala ličnosti, te učenja novih strategija za nošenje s istim. Neke od tih strategija koje učimo na psihoterapiji jesu sledeće: pripremanje za stresnu situaciju u smislu što boljeg informisanja o tome šta možemo da očekujemo u datoj situaciji, koji ishod može da donese, šta nam je već poznato a šta nepoznato u vezi toga. Naravno, uvijek naglašavam da ne postoji univerzalno rješenje, zbog toga psihoterapija ima posebne čari jer njeguje individualni pristup.
Prepoznavanje, imenovanje i suočavanje s neugodnim mislima i osjećanjima jeste takođe dio procesa u suočavanju sa stresom. Pod tim podrazumijevam propitivanje i odvajanje stvarnog izazova od naših intimnih i ranjivih mjesta u ličnosti poput manjka samopouzdanja i vjere u to da se možemo adekvatno izboriti sa stresom, strahom od neuspjeha, strahom od pravljenja greške. Na psihoterapiji, u sigurnom i povjerljivom prostoru propitujemo naše najveće strahove i najstrašnije misli: „Šta je najgore što mi se može desiti u situaciji koja je za mene veoma stresna?“ Iako zvuči prilično jednostavno i olako za napisati sve ove puteve, tehnike i strategije u suočavanju sa stresom, vjerujem i znam da one iziskuju trud, posvećenost i istrajavanje na tom putu.
Ukoliko sam ostao nedorečen slobodno mi piši. Sretno!
