Piše: Ajna Muratović
Mentalno zdravlje srednjoškolaca danas je jedno od najvažnijih, ali i najzanemarenijih pitanja u društvu. Iako mladi sve češće govore o stresu, anksioznosti, depresiji i emocionalnim problemima, ova tema je još uvijek obavijena šutnjom, nerazumijevanjem i predrasudama. U mnogim školama i porodicama mentalne poteškoće se minimiziraju, a mladi ostaju sami sa svojim brigama.
Srednjoškolski period je vrijeme velikih promjena. Mladi prolaze kroz emocionalno sazrijevanje, traže vlastiti identitet, suočavaju se s pritiskom vršnjaka i očekivanjima roditelja. Uz to dolaze školske obaveze, ispiti, izbor buduće profesije i strah od neuspjeha. Sve to može izazvati osjećaj preopterećenosti, nesigurnosti i psihičke iscrpljenosti. Često se od srednjoškolaca očekuje da već imaju jasnu sliku svoje budućnosti, iako se mnogi još uvijek pokušavaju pronaći i razumjeti sami sebe.
Jedan od najvećih problema jeste to što se simptomi mentalnih poteškoća često ne prepoznaju na vrijeme. Promjene raspoloženja, povlačenje iz društva, pad koncentracije ili gubitak interesa za aktivnosti često se pripisuju “pubertetu” ili “fazi koja će proći”. Međutim, iza takvih promjena mogu se kriti ozbiljni problemi poput anksioznih poremećaja ili depresije. Kada okolina ignoriše znakove upozorenja, mladi se osjećaju neshvaćeno i još više zatvaraju u sebe.
Društvene mreže dodatno komplikuju situaciju. Iako omogućavaju povezivanje, one stvaraju i pritisak da život izgleda savršeno. Mnogi srednjoškolci uspoređuju sebe s idealiziranim slikama drugih, što negativno utiče na samopouzdanje. Osim toga, konstantna potreba za validacijom kroz lajkove i komentare može dodatno pojačati osjećaj nesigurnosti. Cyberbullying, uvrede i online pritisci mogu ostaviti ozbiljne posljedice na mentalno stanje mladih, posebno ako nemaju podršku odraslih.
Poseban problem predstavlja stigma vezana za traženje pomoći. U mnogim sredinama još uvijek postoji uvjerenje da je razgovor s psihologom znak slabosti. Mladi se boje osude vršnjaka ili reakcije roditelja, pa radije šute o svojim problemima. Ta tišina može biti opasna, jer potiskivanje emocija često vodi ka dubljim krizama. Važno je naglasiti da traženje pomoći nije znak slabosti, nego odgovornosti prema sebi.
Škole bi morale imati važniju ulogu u zaštiti mentalnog zdravlja učenika. Prisustvo školskih psihologa, radionice o emocionalnoj pismenosti i otvoreni razgovori o stresu i mentalnim poteškoćama mogu značajno pomoći. Također, nastavnici trebaju biti educirani da prepoznaju znakove problema kod učenika i pruže podršku ili ih upute stručnim osobama. Pored toga, važno je da se smanji pritisak na ocjene kao jedini pokazatelj uspjeha, jer takav pristup često dodatno opterećuje učenike.
Porodica je također ključni oslonac. Roditelji trebaju stvarati atmosferu povjerenja u kojoj dijete može slobodno govoriti o svojim osjećajima bez straha od kritike. Ponekad je dovoljno samo saslušati mladog čovjeka i pokazati razumijevanje da bi se spriječilo produbljivanje problema. Otvoren razgovor u porodici može biti prvi i najvažniji korak ka rješavanju poteškoća.
Mentalno zdravlje srednjoškolaca ne smije ostati tabu tema. Ako želimo zdravo i stabilno društvo, moramo naučiti da psihičke poteškoće tretiramo jednako ozbiljno kao i fizičke bolesti. Otvoren razgovor, edukacija i podrška prvi su koraci ka tome da mladi shvate da nisu sami i da traženje pomoći nije slabost, nego hrabrost. Samo društvo koje sluša svoje mlade može im pomoći da odrastu u emocionalno zdrave i sigurne ljude.
Ovaj članak je izrađen u sklopu projekta “Akademija omladinskog novinarstva” koji finansira Evropska unija kroz projekat “SEECheck network Fighting disinformation and misinformation through a network of fact-checkers” , a koji u Bosni i Hercegovini implementira Udruženje građana i građanki Zašto ne. Sadržaj je isključiva odgovornost autorice i izdavača, te izneseni stavovi u ovom članku nisu i ne mogu biti smatrani stavovima Udruženja građana i građanki Zašto ne i Europske unije.
