Koracima Kantone, Pirla i Kvarežme: Prva škola fudbala za Rome

Ove sedmice na faksu bilo je riječi o narodu koji, kako je historija pokazala, u svojoj krvi ima putovanje. Nije to klasično putovanje, znate već u kofer malo odjeće, neseser, ručnici i put pod noge. Nije ni ono Bajagino ja imam krvotok k’o od benzina, pred mojim očima ravan put.  Ovaj narod u kofer stavlja cijeli život.

Govorili smo o Romima, vječnim putnicima koji su u Evropu iz Indije krenuli u 13. vijeku, da bi je kompletnu nastanili tri vijeka poslije. Bilo je to novo iskustvo za ‘civilizovan’ Zapad jer njihove države nastanili su ljudi čija su se životna načela razlikovala od tadašnjih vrijednosti koje je Zapad njegovao. Evropljani su Rome posmatrali po onom što je vidljivo okom, bez da prevaziđu fizičke granice, te su tako donosili sud o ovom, u isto vrijeme, najtužnijem i najveselijem narodu na svijetu. Slična predrasuda zadržana je do danas. Ako pitate prosječnu osobu ko su Romi, u najboljem slučaju dobit ćete odgovor da su sakupljači sekundarnih sirovina, a njihova djeca prosjaci.

Borba s predrasudama je teška, a ako se one cijelog života redaju ispred nosa onda je život težak, ali „teška vremena uvijek donesu velike romanse“. Romansa za kojom svijet ludi još od 19. vijeka je fudbal. Ovaj sport je ono što ljudima iz svih slojeva društva od brazilske favele do bogatih loža u Parizu omogućava da 90 minuta pobjegnu od životnih anomalija. Ljubav se ne može zabraniti, ona gazi predrasude pa u fudbalu ima mjesta i za Rome. Naš sagovornik Valentin Tino Bajrić iz Zavidovića svjedok je takve ljubavi.

Cijeli svoj život proveo sam u fudbalu i nadam se da ću ostatak života provesti uz ovaj sport. On mi je bio izlaz iz teških trenutaka u životu tako da je ta ljubav koja traje od djetinjstva dobila još više na značaju. Doživljavao sam ismijavanja zbog moje velike posvećenosti jer vremenski uslovi mi nikada nisu predstavljali problem da treniram. Ni ponižavanja me nisu zaobišla jer nisam želio biti jedan od onih koji provodi mladost uz cigarete, alkohol ili drogu.”, govori nam Tino.   

Kako je rekao Erik Kantona, često postoje nogometaši kojima je nogomet jedini način izražavanja i nikada ne razvijaju druge interesne strane. Kada više ne budu igrali nogomet, oni više ne postoje ili oni sami nemaju osjećaj da postoje. King Erik, legenda fudbala iz plemena Manuš francuskih Cigana, nije jedini mađioničar koji „ne gleda u kuglu“ nego je šutira na terenu. Ikona italijanskog fudbala Andrea Pirlo, iz plemena Sinti, Hoze Antonio Rejes i Rikardo Kvarežma bi branili boje plavo-zelene zastave s točkom na sredini da postoji reprezentacija Roma.

Naš sagovornik u Zavidovićima formira malu repku kroz neformalnu školu fudbala za Rome koja je simbolično nazvana „Roma“. Priča je krenula prije nekoliko mjeseci kada je Valentin počeo treninge s mladim Romima da bi ih fudbalom odvojio od ulice i prosjačenja te na taj način Rome uključio u lokalnu zajednicu. Trenirali su na poligonima osnovnih škola u Zavidovićima dok su vremenske prilike to dopuštale, preko zime treninge će održavati u zakupljenom prostoru u adekvatnim uslovima.

“Imao sam veliku podršku roditelja čija su djeca uključena u treninge. Trenutno brojimo 15 članova i planiramo registrovati udruženje da bi na taj način ostvarili finansijsku podrušku s kojom bi mogli realizovati neke ozbiljnije aktivnosti. Polaznici su oduševljeni time što se okupljaju i druže oko korisne stvari kakva je fudbal. Moram dodati i to da su se treninzima priključili i dječaci koji nisu Romi”, naglašava Tino.

Treninzi se održavaju svakog drugog dana, te su bazirani na rad s loptama. U narednim danima mladi Romi će odigrati prvu utakmicu. Tino se nada da će škola proširiti svoje djelovanje i brojnost te da će to pozitivno utjecati na sliku Roma u široj društvenoj zajednici. Pored podrške građana, ovu školu nogometa prepoznali su i u Sportskom savezu općine Zavidovići te su organizirali okrugli stol na temu uključivanja marginalizovanih grupa u sport gdje su dogovorena okvirna rješenja.

Ne čekajući na birokratiju i politiku, romska djeca iz Zavidovića će nastaviti učiti kako što više lopti ubaciti u protivnički gol, a što manje dozvoliti protivniku da tu istu loptu ubaci u njihov. Ko zna, možda nam budućnost donese reprezentaciju koja će braniti točak na sredini plavo-zelene zastave, a u toj repki zaigraju baš ova djeca iz Zavidovića. Neki novi Kantona, Pirlo ili Hoze Antonio Rejes.

Najčitaniji tekstovi

Intervju s Dušicom Žižić, medicinskom sestrom: „Naše ranjivosti i razvojne krize su i naša šansa za samospoznaju i učenje“
Buč Kesidi za KARIKE: Ona prava ne postoji, zato je i izmišljamo
Život gej osobe u vehabijskoj porodici i zašto biti vidljiv
Vikend sa ćaletom: Ljubav kao najveća potreba
Zlatna Karika Ammar Grabić: Mladi nisu svjesni svojih potencijala
Call centri: ZA ili PROTIV?
Nasilje u porodici – moja životna priča
Dželila Mulić-Čorbo, psihologinja: „Kada je nasilje prisutno, tu pate svi“
Zlatna Karika Amina Pilavdžija: Vojska je najčasniji poziv i neprocjenjivo životno iskustvo
Tanja Šljivar: Život u Banjaluci bi bio lakši, ali manje uzbudljiv
More Stories
Šarac komarac, iglicama boc