Bujrum, feminizam!? Bujrum, islam!?

Feminizam nije zlo, uljepšani pojam ženskog bjesnila, blud, niti grijeh. U knjizi „Neko je rekao feminizam?“ ispisana je misao, na prvu komična, ali dovoljno jaka da „lupi po glavi“ i osvijesti.

A kaže: da nema feminizma „žene ne bi bile uopšte u stanju da vode rasprave o ulozi žena u društvu, jer bi bile zauzete rađanjem ko zna kojeg djeteta po redu na kuhinjskom stolu i sve to dok grizu drvenu kuhaču da ne bi remetile muškarce u susjednoj sobi dok igraju karte“.

Izvor: We Heart It

Danas pak žene mogu igrati karte za istim stolom, zajedno s muškarcima. Međutim, koliko god pametno igrala, zna da nekom ko sjedi za tim stolom može „izletit’“ rečenica: „Haj’ ti u kuhinju, tamo ti je mjesto!“ A izgovorit će je, jer mu je nametnuta obaveza nepobjedivosti i prednosti nad ženom. Feminizam u suštini pomaže i njemu i njoj. Muškarcima dozvoljava suze i slabost, a ženama ravnodušnost, nedostatak majčinskog instinkta i sklonosti k izražavanju emocija.

Feminizam, nakon što je omogućio ono što se nikad nije smjelo oduzeti (pravo na učešće u politici, obrazovanje, rad, dostojanstven tretman, ravnopravnost…), stavio je uzvičnik na slobodu, nezavisnost i individualnost.

Uglavnom, taj šejtanski feminizam, jednostavno preneseno, nastoji omogućiti pojedincu (i muškarcu i ženi) da neometano donosi odluke i pravi izbore za sebe, ne ugrožavajući druga ljudska bića. Omogućava mu da njeguje i ispoljava vlastitu osobnost, ne prilagođavajući se generalizaciji, statistikama, te socijalnim i kulturnim normama.

Osim feminizma, društvenu stvarnost brojnih žena i muškaraca uređuje i religija nalazeći prostora u svakodnevici i važnim trenucima. Religija jeste možda najuticajnija pojava u ljudskoj zajednici. Apsolutno je jasno da su mnoga uvjerenja, rođena iz vjere, ubrizgala patnju, nesreću i poniženja tokom historije. Međutim, postoji aspekt s kojeg možemo razgovarati o religiji kao životnom vodiču sa svim odgovorima, utjehi, skloništu i podršci. Islam je, zasigurno, kao i feminizam, saputnik zajednice u budućnosti.

Ima li bujruma u islamu za današnji feminizam te koliko je feminizam gostoprimljiv prema islamu i islamskom ophođenju prema ženi?

Žena je u islamu rob, ali Allahov. I muškarac je.

Život u duhu islama je protkan striktnim, preciznim i ograničavajućim propisima. Od obavljanja molitve, činjenja dobra, ponašanja, jela i pića, borbe na Allahovom putu, stupanja u brak i istupanja iz istog, oblačenja pa do pozajmljivanja novca, raspodjele imetka. Islam je determinirao sve. Čisti islam je teško upražnjavati, a čovjeku koji vjeruje u humanizam skoro nemoguće. Time ne aludiram na okrutnost islama, nego na činjenicu da je svako čovjekovo djelo, sitno kao zrno riže ili ogromno poput Sunca, podređeno Bogu. Nasuprot konflikta između najmlađe monoteističke religije i vrednovanja nezavisnosti i slobode pojedinca, gradi se odnos zasnovan na asimilaciji bivanja vjernikom/com (muslimanom/muslimankom) i feministom/feministkinjom.

A što ne bi moglo oboje?

Islam je ženi i muškarcu otvorio širok prostor za uživanje u ovosvjetskim blagodatima i mogućnostima. Žena i muškarac, oboje, obrazuju se (čitaju i uče), obavljaju molitve, hodočašća, čine post. Oboje se bore na Allahovom putu i štite i propovijedaju vjeru u Njega. Oboje posjeduju imetak. Oboje daju zekat (dio imetka koji se izdvaja za siromašne), čuvaju se bluda i razvrata. Oboje uče Kur’an. 

Oboje vode računa o higijeni. Oboje biraju sebi bračnog druga/ricu. Oboje imaju pravo na traženje rastave braka. I nije to konačan niz obaveza, dužnosti, prava i poželjnih ponašanja koje islam nalaže i njemu i njoj. Gdje god da ga prekinemo, iz priloženog možemo vidjeti da žena u islamu (čistom, a ne iskrivljenom) nalazi slobodu, ograničenu, za koju se, ipak, godinama morala boriti, grizeći zubima, grebajući noktima i prolijevajući znoj.

Status žene u islamu je status zaštićenog bića. Prvenstveno se to ogleda u njenom hidžabu, koji je obaveza žene muslimanke. Hidžab je zaštita nevinosti, dostojanstva i tijela (i od njegovog iskorištavanja, kao i od vremenskih uslova). Primjer zaštićenog statusa žene je i njeno pravo na zadržavanje mehra (vjenčanog dara koji muškarac daruje ženi) nakon razvoda. Pored dva navedena, a između još nekoliko njih, izdvaja se uzvišenost majke i majčinstva u islamu.

Ističe se jedan hadis (izreke/riječi Poslanika Muhammeda), a priča nam o čovjeku koji ga je upitao: „Allahov poslaniče! Ko je najzaslužniji da mu posvetim svoju pažnju i poštovanje?“ Odgovorio mu je: „Tvoja majka.“ Upitao je: „A ko onda?“ Rekao je: „Tvoja majka.“ Upitao je: „A ko onda?“ Rekao je: „Tvoja majka.“ Upitao je: „A ko onda?“ Rekao je: „Tvoj otac.“

Nema tu feminizma!

U svim ispisanim propisima sadržani su važni argumenti za zastupnike teze da je žena u islamu potpuno ravnopravna i zaštićena. Ali, neizbježno ali, vodi nas do tumačenja kojima ove tvrdnje ne znače mnogo.

Hidžab, kao obaveza, podliježe, razumljivo, shvaćanju da se njime žena sputava, da joj se nameće svakodnevica koja je možda guši. Najteže je čuti onima koji spore relaciju islam-feminizam da je hidžab štit od razvrata i bluda, zaštita nevinosti i dostojanstva. Za njih je, grubo rečeno, hidžab zabrana ispoljavanja vlastite tjelesnosti i ljubavi prema istoj.

Ta tvrdnja ih s pravom navodi da postave pitanje da li se time insinuira da žena koja ne nosi hidžab ne može sačuvati nevinost i dostojanstvo.

Ženi, muslimanki, vjernici – poslušnoj i čednoj – ne priliči da provodi vrijeme sama s muškarcem/ima koji joj nisu mahremi (nije s njima u krvnom srodstvu, niti ih vežu druge porodične veze). Okolnosti današnje zbilje, u kojoj mnoge žene podređuju majčinstvo i domaćinstvo karijeri, podrazumijevaju kontakte i bliskost s nepoznatim muškarcima.

Ženina najvažnija zadaća u islamu (ne jedina dozvoljena i poželjna) jest odgoj djece, briga o kući i mužu (a brižnoj ženi „kači se“ i osobina poslušnosti i pokornosti). Savremeni feminizam, najrasprostranjeniji i najglasniji, reaguje ofanzivno na poistovjećivanje žene s majkom koja ne ispušta kuhaču i krpu iz ruke, ocrtavajući sebi sabur i zadovoljstvo na licu od jutra do mraka.

U dugom nizu „teških tema“ islama nameće se poligamija. Propitivana, osuđivana, odobravana… činjenica je da je dozvoljena, uz mnoga objašnjenja (kao što je duži životni vijek žene, brojčana prednost žena u svijetu…), ograničena i uslovljena, ali nije obavezna, niti poželjna.

U islamu je opravdana kao jedan vid zaštite žene. Uslovi u kojima muškarci provode vrijeme često dovedu do smrtnog ishoda, pa je broj žena na svijetu primjetno veći od broja muškaraca. Mogućnost ostvarenja poligamne zajednice je šansa da žene, koje ne mogu, zbog opisanog razloga, naći partnera samo za sebe, stupe u brak i zasnuju najljepšu društvenu zajednicu – porodicu. Poliandrija je strogo zabranjena.

I kako sad on/a da bude i feminista/feministkinja i vjernik/ca?

Davanju prava jednom ili drugom stavu presuđuje lično viđenje i koncipiranje feminizma. Feminizam se može doživljavati kao i islam – čuvar časti žene. Može se doživljavati kao potpuna sloboda, nezavisnost i samodostatnost (samodostatnost kao poštivanje i upražnjavanje sposobnosti da se samostalno donose odluke o odvijanju vlastitog života). Feminizam se može doživljavati kao borba za dodjelu osnovnih prava ženama, kao zaštita žene, kao rasterećenje od rodnih uloga, kao njegovanje i izražavanje individualizma, kao borba za jednake mogućnosti koje ne zavise od fizičkih predispozicija.

Pomirenje islamskih i feminističkih vrijednosti danas najbolje vidimo u islamskom feminizmu koji danas zastupaju brojne religijske feministice. Islamski feminizam je ogrnut svim gore navedenim odredbama islama i njima se štiti od napada i uvreda na račun položaja žene u islamskoj zajednici.

Nastoji iznova tumačiti Kur’an i pronaći dokaz da je jednakost Allahova volja. Islamski feminizam razotkriva bezobrazno satkani, patrijarhalni omot predrasuda i besmislenih znanja koji su bačeni na vjeru.

Preuzeto sa http://shaistagohir.com

Islamski feministi i feministkinje spasili/e su mnoge istine (na primjer, one koje su navedene u početnim poglavljima), ali neke se ne mogu izmijeniti i uljepšati, jer takve potječu od Boga i zadnjeg Vjerovjesnika, Muhammeda a.s. (na primjer, one o kojima je bilo riječi u kasnijim poglavljima).

Ima valjanosti i u odbijanju potpunog preklapanja feminističkog i islamskog tretiranja žene i muškarca. Islam, iako s najboljim namjerama, zarad Allahovog zadovoljstva i osiguravanja mjesta u Džennetu, očuvanja porodičnih, kulturnih i vjerskih vrijednosti, nije otjelovljenje želja savremenog i najpoznatijeg feminizma. Sretna okolnost je da religija, a niti bilo koje drugo opredjeljenje, nije urođeno.

Žena i muškarac koji dobrovoljno izaberu islam i život po islamskim propisima koriste tekovine feminizma i drugih pokreta za slobodu, ali unutar toga djeluju svjesni da ih „koče“ restrikcije, koje su van tog svijeta odbačene, kritikovane i nedopustive.

Feminizam i islam mogu pružiti ruku jedan drugome, razumjeti se i prihvatiti se. A njihova istost, ipak, ostaje nedostižna, jer jedno je od ljudi, drugo od Boga.

Zajedničko im je, u svakom slučaju, što su pogrešno ili polovično shvaćeni, radikalno primjenjivani, prilagođavani, osuđivani, sukobljavani, a njihove suštine nisu prijetnja ni miru, ni dostojanstvu.

 

*Naslovna fotografija preuzeta sa The Muslim Vibe

Comments are closed here.