Horor, naučna fantastika i fantazija, žanrovi su veoma zahvalni za kombinovanje kroz različite umjetničke medije. Iako bi se očekivalo da je situacija na našim prostorima s godinama malo drugačija i da se izašlo iz čitalačke zone komfora, interesantno je da je literarni žanr horora na našim prostorima još uvijek pomalo marginalizovan, da ljudi i danas imaju svakojake predrasude i mrko sude knjigama na osnovu korica (neki čak i pljunu, ali to je odraz njihove nekulture).
Jesenji dani su idealni za nas knjigoljupce koji se volimo ušuškati pod dekicu i čitati. Ali, i kad nema sunca napolju, ljudsku dušu svakodnevno obasjavaju i lijepe i ružne stvari, to je poetika života. Shodno toj poetici, doteturala se do mene i jedna zanimljiva zbirka priča. I to ne bilo kakvih, već pet poetizovanih horor priča koje se čitaju u jednom dahu jer svaka stranica vrišti od neizvjesnosti.
Izuzetno mi je drago da imamo domaćeg autora koji sve svoje vrijeme, trud i rad ulaže da bi napravio kvalitetnu stvar i uzima na sebe čitav posao pisanja, štampanja, dizajna, prodaje i distribucije. I ne uzima za ozbiljno negativne komentare poput “današnja pokvarena omladina, sektaši, bogohulnici“ i slično. Za razliku od horora koji nas okružuju u stvarnosti, oni u literanom obliku su mnogo manje opasni!
Da li ste čuli za livores mortis?
Za one koji možda ne znaju, Saša Džino je pisac i likovni umjetnik iz Sarajeva kojeg često možete sresti u blizini Akademije umjetnosti gdje prodaje svoje knjige. Do sada je već napisao jednu zbirku horor priča “Srce od plastike” čije je fragmente objavljivao na Facebook stranici Fildžan pun opskurnosti, a zatim najnoviju zbirku “Mrtvačke mrlje”. Pisca ćemo najbolje upoznati preko njegove knjige jer je knjiga mjesto susreta!
“Mrtvačke mrlje” odnosno livores mortis donose pet tematski uvezanih priča koje govore o poetici i estetici umiranja. Svaku priču prati adekvatna ilustracija, nastala grafitnom olovkom talentovanog autora. Strah od smrti je ukorijenjen u svima nama, ali prve spoznaje o tome da ćemo jednog dana izgubiti ljude koje volimo su najbolnije! Upravo to se dešava dječaku iz knjige i on pada u depresivno stanje.
Kažu da je najbolji način pobjeđivanja strahova – direktno suočavanje s njima. Tako se i on nalazi sa mrtvozornikom Orhanom koji ga vodi u “terapeutski” obilazak mrtvačnice, gdje mu pokazuje pet leševa sa čijih tijela “čita” pet priča ispisanih krvlju što se zgusnula i nataložila poput tinte. Svaki čitalac u sebi krije ono radoznalo dijete koje vječito postavlja pitanja i traži odgovore, često metafizičke prirode, a autor se vješto poigrava s našom psihom.
Zavirite malo u svijet tematizovanih pet priča!
Saša je radnju svojih priča smjestio u Sarajevo i okolinu, ali istovremeno ispleo imaginaran svijet pun neizvjesnosti kroz koji se turbulentno spuštate kao niz tobogan. Dok čitate, možete osjetiti odjeke histeričnog smijeha, paranoje, bizarnosti koji će vas zabaviti, zaokupiti vašu pažnju, kao i elemente sujevjerja našeg mentaliteta (običaji na sahranama, crna mačka), ali i kritiku stvarnosti (kriminalci na slobodi, nesavjesne saobraćajne nesreće, manijaci u tramvajima, trgovina ljudskim organima, zagađenost okoline, delikvencija, narkomanija).
I onda se pitamo odakle autorima inspiracija za djelo? Osim muzike (Nirvana, Alice in Chains), filmova (Mad Max), knjiga i stripova iz svjetskog opusa (strip Priče iz grobnice, Bredberijeve zbirke Tetovirani čovjek i Maslačkovo vino, Kingova Godišnja doba, Barkerova Knjiga krvi), nekad je dovoljno samo malo pažljivije pogledati oko nas i eto!
Narator priče Čovjek od novinskog papira, prvobitno ponosni otac kćerkice Irene koja izrađuje origami skulpture od papira, a kasnije ožalošćeni čovjek s halucinacijama uslijed tableta za smirenje. Idilu uvijek remeti smrtna tragedija, a nameće se pitanje kako objasniti zašto nekog više nema?! Djeca žive u svom čarobnom lijepom svijetu, ne poznajući kategoriju vremena i prolaznosti, dok sama ne postanu žrtve. Papirne figure su simbolika ambisa što guta sve aktere. “Zvučaće nevjerovatno, ali, čovjek sastavljen od novinskog papira. Tijelo mu je prekriveno osmrtnicama svih ljudi koji su ikada umrli. Među njima sam pronašao tvog oca i moju majku, ali Irenu nisam.” Kad sve umre, nada umire posljednja iznova i iznova.
Ljubičasti Stojadin je naslov istoimene priče koja će upasti u oči Jugonostalgičarima. On je avet koja luta maglom ofarban ljubičastom livores mortis, simbol minulih događaja, vjesnik zlokobnih situacija i ajkula koja vreba plijen. Zvukovi turbo folka dopiru iz njegove unutrašnjosti, a vozač je manijak skriven u okrilju mraka koji morbidno uživa u patnji koju proizvede. Muško-ženski odnosi su rastrzani, kao što govore brojni stihovi turbo folk pjesama, uz koje kao uz himnu, manijaci na našim ulicama gaze nevine žrtve.
Kuća moljaca stavlja u kontekst priče pitanje fizičke ljepote. Radnja prati grupu klinaca čiji se dan pretvara u grotesknu borbu za opstanak. Dijete postaje “pokusni kunić” za eksperimente estetske hirurgije, dok doktori i policajci kao moralne nakaze postaju saučesnici u kriminalnoj radnji i nasilju nad djecom. Prioritet je ispunjavanje prohtjeva bogatih mušterija (klovnovski unakaženih starica). Aludira se i na neodgovorne roditelje, alkoholičare i besposličare, čija djeca odrastaju na ulici prepuštena sama sebi, još bliže rukama otmičara i kriminalaca, dok su oni bolesno zaokupljeni svojim porocima.
U Taksidermistu se ispituje problematika devijantnog seksualnog ponašanja i narkotika. U želji da se popne ljestvicu više na društvenom položaju i novcem osvaja djevojke, “obični” zanatlija unovčava seksualne devijacije obožavatelja gumenih lutaka i upliće se u klupko “sive ekonomije”. Međutim, ni novac na kraju ne donosi željenu sreću tipičnom mizantropu ljudi, životinja, cijelog svijeta…
Krvavi sevdah donosi mit o “ukletom sviraču” i njegovom žičanom instrumentu, koketira sa našim poimanjem muzike (sevdah kao sinonim za patnju, čežnju, bol i tugu) i predrasudama društva da su muzičari “beskorisni” jer su više okrenuti duhovnom, a ne materijalnom. Onoga časa kada stanje dostigne punu tačku jezovitog, zaglušujućeg sevdaha, muzičar će odsvirati smrtnosni pir s članovima porodice, a melodija će i dalje svirati, ali u nekoj drugoj dimenziji. Možda. Ko zna. „Pitaš li se, dječače, gdje ide naša duša poslije smrti? Hoće li ona možda lutati grobljem kao duh, ili će možda biti dio prirode, dio jednog drveta? Da li se nečija duša nalazi u melodijama starih pjesama i da li se njihov duh oživi svaki put kada se ta melodija svira?“, ostaje otvoreno pitanje za domaštavanje znatiželjnog djeteta unutar svakog od nas.
Potpuni čitalački doživljaj će vam definitivno pružiti opipljiva knjiga u rukama. Nemojte horor žanru prilaziti sa predrasudama, barem je umjetnost otvoreno polje i tako je trebamo i doživljavati. Što bi rekao autor knjige: Do sljedeće košmarne avanture, budite nam uplašeno nasmijani! ☺
