Kako uzimanje LSD-a može pomoći u liječenju najtežih psihičkih poremećaja?

Kada sam istraživala teme kojima ću se baviti, svakako me zaintrigirao komentar gdje sam pročitala sljedeće: „Zanimljivo bi bilo pisati o doktoru Aldousu Huxleyu i njegovim eksperimentima s korištenjem LSD u liječenju mentalnih poremećaja.“

I odlučila sam da ova tema bude prva za ovu godinu od mene na Karikama. Prije svega, kratko bih željela predstaviti Huxleya za sve one koji ne znaju o kome je riječ.

Aldous Huxley

Aldous Huxley bio je engleski pisac i jedan od najistaknutijih europskih esejista XX vijeka. Veliku pažnju javnosti privukao je svojim eksperimentisanjem s halucinogenim drogama, meskalinom i LSD-em pedesetih godina.

Da budemo iskreni, za meskalin prethodno nisam čula. Tako da ću na samom početku odmah s vama podijeliti značenje tog termina.

Meskalin se dobija od prilično neuglednog pustinjskog kaktusa pejotla, koji raste u Meksiku i američkoj državi Texas. Priča se da su još stari Asteci znali za čudotvorna svojstva tog kaktusa. Smatralo se da oni koji žvaču korijen pejotla ili popiju napitak pripremljen od tog kaktusa imaju vizije koje su kod nekih zastrašujuće, a kod drugih vesele i vedre.

 

U svojim djelima engleski pisac opisuje kako mu je droga pomogla da otkrije „svijetu viziju stvarnosti“. Raspravlja i o spiritualnim i moralnim implikacijama iskustva, dokazujući kako negativne emocije mogu preobraziti čovjekovu nirvanu u šizofrenički pakao. Huxleya u svijet istraživanja LSD-a uvodi engleski psihijatar Humphry Osmond, koji je nastojao LSD upotrijebiti u liječenju određenih mentalnih poremećaja.

Jedna od najpoznatijih Huxleyevih knjiga je „Vrata percepcije“, gdje autor ističe da ljudski um u svakodnevnom opažanju djeluje kao filter koji selektivno propušta samo nužne informacije, dok LSD uklanja ovaj filter, te tako daje širi oblik spoznaje.

Navodi kako to podrazumijeva mističnu ekstazu, direktan ulaz u transcendentalno. Smatrao je kako LSD može proizvesti velike religijske učinke, ukoliko dođe do širih masa. Kada je knjiga objavljena odmah je postala bestseler. Huxleyu su stizala mnoga pisma čitalaca, ali i brojnih prijatelja, s opisima sličnih vizija izazvanih meskalinom.

Naravno, bilo je i onih koji su ga kritikovali, ponajviše činjenicu da on toj drogi pripisuje uzvišene duhovne moći. Tako je Thomas Mann, drugi veliki pisac koji je svojevremeno i hvalio Huxleya, njegovu knjigu opisao kao „neodgovornu knjigu koja zbunjuje svijet i spriječava ga da se mudro i razumno pozabavi opasnim pitanjima s kojima se trenutno suočava“.

„Vidjeti sebe onako kako nas drugi vide je koristan dar. Ništa manje bitna nije sposobnost vidjeti druge onako kako oni vide sebe. Ali što ako ti drugi pripadaju drugoj vrsti i nastanjuju izrazito stran univerzum? Na primjer, kako mogu duševno zdravi doznati kakav je zaista osjećaj biti lud? Ili, ukoliko se ne rodimo ponovo kao vizionar, medij ili glazbeni genij, kako da ikad posjetimo svjetove koji su Blakeu, Swedeborgu, Johannu Sebastianu Bachu bili dom?“

U Huxleyevo vrijeme, neki ljekari su istraživali dejstvo meskalina na oboljele od šizofrenije. Autor se u to vrijeme želio podvrgnuti istraživanju kako on pod dejstvom te droge reaguje na muziku, slike i predmete koji ga okružuju.

Očekivao je da će mu meskalin pomoći da dođe u stanje gdje će zakoračiti u „druge svjetove“. U svojoj knjizi „Vrata percepcije“, autor objašnjava kako to iskustvo pruža mogućnost da osjetite kako ste istrgnuti iz korijena obične percepcije i na par bezvremenskih sati, direktno i bezuslovno, potpuno oslobođenog uma. Vjerovao je kako mu je droga pomogla da na sasvim jedan novi način sagleda spiritualne i moralne implikacije iskustva.

Posmatrajući Van  Goghove slike, dolazi do zaključka kako se tehnika na čuvenim slikama poznatog slikara poklapa s perspektivom čovjeka na meskalinu. Onako kako je Van Gogh crtao stolicu, tako ju je i Huxley vidio pod uticajem ove magične biljke.

U godinama koje su slijedile, nastavio je da istražuje efekte psihodeličnih supstanci, uključujući i drogu LSD, koju je prvi put konzumirao 1955. godine. Aldous Huxley je prvi put meskalin uzeo 1953. te nastavio svoje pokuse s halucinogenim drogama do 1963. kada je, na samrti, zatražio i dobio LSD.

Zabilježeno je da su njegove posljednje riječi upućene supruzi: „LSD 100 miligrama IM, u mišić“.

LSD i moždana aktivnost, Izvor: Herpothesis.com

Običnim smrtnicima ostaju halucinogene droge koje ga – ako je spreman i ako ih pravilno upotrebljava – mogu odvesti ponekad s one strane svijeta čulnosti i ukazati mu na čitav jedan novi svijet uzrokovan promijenjenom percepcijom.

Kay Parley je pedesetih godina bila psihijatrijska medicinska sestra u mentalnoj bolnici Weyburn.

LSD je prvi put sintetizovao švicarski apotekar Albert Hoffman 1938. godine, a njegovo psihodelično svojstvo otkriveno je pet godina kasnije, kada se Albert slučajno nadrogirao. Pedesetih godina uveden je kao psihijatrijski lijek u pokrajini Saskatchewan. Tomie Douglas i Kooperativna komonvelt federacija (CCF) dobili su mandat da sprovedu reformu zdravstvenog sistema, uključujući i mentalno zdravlje.

Upravnik je bio britanski psihijatar, doktor Humphry Osmond. Osmond je zajedno s Aldousom Huxleyem bio taj koji je 1956. godine prvi skovao termin „psihodelično“, u želji da najvjernije opiše trip na LSD-u. Osmond je radio istraživanja s meskalinom i želio da vidi kakva će vrata otvoriti LSD. Istraživanje je primarno imalo zadatak da pronađe uzrok šizofrenije i lijek za nju, iako šizofrenični pacijenti nisu dobijali doze. Parley opisuje kako su doktori i medicinske sestre uzimali drogu kako bi se uvjerili kako je imati halucinacije, što bi dovelo do saosjećanja s pacijentima.

Parley u jednom od intervjua navodi kako ju je uzimanje LSD-a promijenilo. „Stekla sam potpuno novu sliku o sebi u tom trenutku i to mi je tokom godina višestruko dalo snage. Ja, koja sam sebe smatrala slabićem, bila sam jedna od jakih. Bilo je to pravo otkrivenje.“

U napomeni koju su pedesetih godina dobijali ljekari zainteresovani za testiranje droge na sebi samima, objašnjava se da ta supstanca izaziva neku vrstu prolazne vještačke psihoze i da im može pomoći da bolje razumiju misli svojih bolesnika. Pacijentima je taj čudnotvorni lijek trebao da pomogne pri ublažavanju tegoba i opsesivne neuroze.

Selidba LSD-a iz bolnica na ulice dovela je do zabrana, a 1968. godine da postane ilegalan u Kanadi.

Konvencija o psihotropskim supstancama je 1971. godine u velikoj mjeri stavila tačku na sva istraživanja LSD-a širom svijeta. Albert Hoffman je, ne znajući, stvorio LSD kombinujući glavni sastojak ražene glavice – lizerginsku kiselinu s dietilamidom. Tokom istraživanja, slučajno je nanio tragove spoja i osjećao se neobično. Kako bi bolje istražio pojavu, uzeo je veliku dozu i iskusio snažne halucinacije. Jednom je opisao ovu drogu kao problematično dijete.  Međutim, 75 godina kasnije, njegove medicinske koristi opet se istražuju.

Dr. Hoffman je postao prva osoba koja je u isto vrijeme izumila i testirala drogu.

Nastojao je dokazati da se LSD može koristiti u liječenju psihijatrijskih poremećaja i da može pomoći ljudima da otkriju velike tajne sopstvene svijesti. Bitno je istaknuti kako su u pojedinim dijelovima svijeta već izumljeni lijekovi na bazi LSD-a, ali se još uvijek ne nalaze u prodaji.

Hoffman je LSD zamislio kao lijek, međutim, ova opojna supstanca je na listi ilegalnih supstanci još od 1967. godine. Ovaj hemičar je cijeli svoj život branio terapeutske vrijednosti svog otkrića.

Smatrao je kako LSD može umnogome doprinijeti kod mentalnih i šizofrenih oboljenja.

Godine 2006. je u Baselu organizovana velika konferencija o doktoru Hoffmanu povodom stote godišnjice njegovog rođenja. Na tom događaju, naučnici iz cijelog svijeta tada su se obratili s molbama svojim vladama tražeći dopuštenje da se LSD opet ispituje, kako bi se proučio njegov uticaj na liječenje teških depresija i maničnih poremećaja.

Među rijetkim istraživanjima koja su tada dopuštena jeste studija koju je sproveo dr. Peter Gasser, psihijatar i psihoterapeut u Švicarskoj. Cilj navedene studije koja se provela na 12 pacijenata, bio je utvrditi kako LSD može da pomogne oboljelima da se nose sa svojim strahovima i tjeskobama kada im je npr. dijagnosticiran rak u uznapredovaloj fazi.

U konačnici, zanimalo nas je mišljenje struke. Ognjen Pjano, diplomirani psiholog, za naš magazin ističe kako bi ovom pitanju i izazovu struke poželjniji odgovor bio ljekara psihijatra, specijaliste.

Historija nauke o unutrašnjoj stvarnosti i životu ličnosti svjedoči o brojnim sprovedenim naučnim eksperimentima koji su se često sudarali s etičkim principima profesije. Naravno, etička perspektiva nekog eksperimenta je tek naknadno došla s pojavom vladavine zakona i poštovanja ljudskih prava. Ne postoji vrijednost nijedne naučne spoznaje koja bi išla na oštećenje čovjeka. Tako i pitanju ovog teksta treba pristupiti pažljivo, bez romantizacije i fantazije o „nekom lijeku koji će spasiti čovječanstvo od bolesti i tegoba“. Uostalom, neki savremeni pristupi su van okvira farmakologije i sagledavaju mogućnosti liječenja osoba s psihotičnim poremećajima kroz metode koje uključuju minimalne lijekove.

Glede empatije, ne mislim da je nužno korištenje bilo kakve supstance koja hemijskim putem mijenja percepciju, a da bi se spoznalo stanje kroz koje prolazi psihotični pacijent. Na tom polju psihoanaliza nam je ostavila najveći miraz: iskreno slušanje, praćenje, osluškivanje pacijenta kao i „pročišćavanje“ vlastite percepcije od subjektivnih stavova, emocija, konflikata, a sve u službi upoznavanja psihičke stvarnosti pacijenta.

Psihijatar, psiholog, psihoterapeut, psihoanalitičar bi trebao da uz empatiju i „hodanje u tuđim cipelama“, u ovom slučaju pacijenta, ipak sačuva granice sopstvene ličnosti kako bi mogao da pomogne na adekvatan način.

Bojim se da osoblje iz ovog eksperimenta koje je uzimalo LSD da bi „shvatili halucinacije shizofreničara“ nije ispunilo taj zadatak.

merima.zavitan

merima.zavitan

Novinarka, magistrica međunarodnih odnosa i diplomatije. Odnedavno i vlogerica. Stranački neaktivna, glasna, volim ispravljati krive Drine, te jako osjetljiva na nepravdu. Socijalno društvena, volim kišu samo kada sam u kući. Sunce i pjesma me pokreće.

Comments are closed here.