Kako je to biti konobar u Sarajevu? Šta se krije iza šanka?

Koliko puta vam se desilo da ste se našli u kafiću i naišli na neljubaznog konobara i rekli npr. „Kako je neuslužan? Ne znam ko ga zaposli da radi…“. Samo iz razloga jer vam nije donio čašu vode, iako ste je prethodno tražili. Koliko puta vam se dogodilo da je konobar izgledao neljubazno, nenasmijano, ogorčeno, iako u stvarnosti nije takav?

Zapravo, toga dana samo je bilo previše posla… Mnogi od nas ne razumiju i olako shvataju posao konobara. „Ma hajde, za takve uvijek ima posla.“ Da, ali zašto? Oni su ti koji uvijek moraju biti uslužni, nasmijani, ljubazni, hodati osam sati bez prestanka i pauza i biti na usluzi. Za neku minornu platu i bakšiš, koji naši sagovornici komentarišu: „Kada ti da bakšiš, kao da ti daje sadaku.“

Odlučila sam porazgovarati s konobarima i vlasnicima određenih lokala, kako bih približila konobarski posao svima nama i kako bismo shvatili o kakvom je poslu zapravo riječ.

Šta se krije iza šanka i iza tacne otkrili su nam naši sagovornici, koji su pričali o iskustvu konobarisanja, odnosu s gostima i uslovima rada.

Skoro su se svi sagovornici složili da je konobarisanje ipak posao „koji izdati neće“. Što znači, posla u ovoj branši uvijek ima.

Zijad Bajrović (23) ima petogodišnje iskustvo kao konobar.

Radio je u mnogim sarajevskim kafićima i restoranima, poput onih Bečka kafana, Aida, Četiri sobe gospođe Safije, ali i na prekookeanskim kruzerima. Kaže kako je velika razlika restoranskog i barskog konobara. Ističe kako u restoranu ima više rada s gospodom, mnogo je profesionalnije te više plaćeno.

Imao sam posla sa, što bi se reklo, od stolara do Predsjedništva. Sva sorta najpoznatijih ljudi, a i onih koji su hajmo reći obični smrtnici.

Tvrdi kako je konobarenje odličan posao za mlade i super prilika da se skupi džeparac i nauče mnoge stvari o čistoći, kulturi, ljudima i, naravno, ugostiteljstvu. Satko Ferhatović, konobar s desetogodišnjim iskustvom u Češkoj, je mišljenja da je biti u ovoj branši istovremeno najbolji i najgori posao. Ističe kako je pozitivna strana to što si među ljudima, te kako se uvijek uz platu još dodatno zaradi. „Loša strana je što ponekad moraš biti ljubazan i prema ljudima koji nemaju nikakav stepen kulture.“

Tvrdi kako konobar, da bi dobro zaradio, mora biti prijatelj i psiholog. Ljudi vole dolaziti na mjesta gdje mogu s konobarom i popričati, a često se stalne mušterije otvore i o privatnim problemima. „Po mom mišljenju, u ovoj profesiji su bolji muškarci, iako većina misli da će im lokal biti pun ukoliko zaposli žensko, ali u stvarnosti je obratno.“

Jedna od gošći mi je dolazila s masnicama na licu

Jedan od mnogih koji je odlučio ispričati svoje iskustvo je mladić koji je insistirao ostati anoniman. Nije mogao pronaći posao u svojoj branši, pa je odlučio okušati se kao konobar.  „Iskustva su različita, imam iskustvo da me gost optužio kako sam ga pokrao. Restoran u kojem sam radio nije imao u kasi artikal kafa s mlijekom nego macchiato. Gospodin je mislio, kada je vidio račun od 2 KM na kojem je pisalo macchiato, da je to skuplje od kafe s mlijekom. Također, bio sam u prilici da uslužujem porodicu koja je spavala u Penthouse-u, na Karibima.

Riječ je o super klijentima, otac, majka, djeca (zlatna), samo mi je smetalo što je supruga dolazila s osmijehom i masnicama po licu. Ali moje je bilo da im budem konobar, a ne sudija ili član porodice. Pa do iskustava gdje sam usluživao ljude tako fine da smo i danas u dobrim odnosima. Npr. ja njima čestitam Božić, oni meni Bajram i slično…“

Naš sagovornik smatra kako je posao konobara jako loše plaćen i cijenjen u Bosni i Hercegovini, te ističe kako ubrzo planira ići na brod. Na pitanje, kakvi su mu gosti dolazili, navodi sljedeće:

„Radio sam od običnih kafića do najskupljih restorana. Usluživao sam od ef. Cerića, Bakira Izetbegovića, Sir Copolle do Davida Copperfielda pa do običnih tinejdžera. Svi imaju jednu zajedničku stvar – žele pažnju.“

Elvedina Kasapović je djevojka koja već pet godina radi kao šankerica.

Za Karike je odlučila ispričati svoje viđenje ugostiteljstva: „Radila sam na mnogim mjestima, u slastičarnoj, restoranu i tržnom centru. Trenutno radim u jednom kafiću i zadovoljna sam. Što se tiče odnosa gosti-osoblje zavisi sve kako se ko postavi; ima svega, ali to zavisi i od gazde da li je na vašoj strani ili strani gosta.“ 

Tvrdi kako se u ovom poslu konobari, šankeri i ugostitelji susreću sa svim i svačim. „Konobare znaju ljudi da krive za cijene, za vrstu muzike, neki znaju otići i ne platiti svoj račun, znaju biti bezobrazni, drski, ni dobar dan ni doviđenja – za sve treba strpljenja i živaca.

Zna biti pijanstava, tuča, svađa, nepristojnih ponuda, ali ima i finih ljudi koji nam znaju uljepšati dan, oni koji su pristojni i ne ophode se prema nama kao da smo mi neki odron. Posao k’o posao nije lak, neki rade što moraju, neki što vole“, zaključuje naša sagovornica.

Mesim Sirćo me, misleći da tražim posao konobarice, odlučio posavjetovati da konobarenje nije posao za djevojku. Istaknuo je kako su ljudi čudni i da je s njima najteže raditi. „Ima mjesta, naravno, gdje kao konobar možeš fino zaraditi ali ostaviš noge tu, ili je gazda neki seronja. Ako radiš u dobrom objektu gdje dolaze jaki gosti, gledaju te ispod sebe; kad ti daju bakšiš kao da daju sadaku. Ako radiš na nekom prosječnom mjestu, tu će doći 80 % seljaka koji živi u Sarajevu.“

Šta kažu vlasnici sarajevskih objekata?

Budući da smo željeli čuti i drugu stranu, kontaktirali smo vlasnika jednog od poznatijih nargilhana u Sarajevu, Harkija Selmanovića, koji je odlučio s nama podijeliti svoje viđenje konobarisanja. U početku razgovora, istaknuo je: „Veoma je teško pronaći kvalitetnog radnika, većina traži budućnost van granica naše domovine i misli da je ‘to tamo’ nešto lakše i bolje, a griješe. Trud, rad, red i disciplina su postali nepoznati pojmovi i većina traži budućnost u državnoj administraciji, a svjesni smo da svi ne možemo obnašati takve funkcije. Zanati izumiru, a nismo svjesni kolika je tu prilika u svakom smislu. Jednostavno, postali smo paraziti modernog doba.“ 

Harki je u razgovoru napomenuo da je bio i sam konobar 38 mjeseci. Na pitanje kakvi su uslovi konobara, odgovara: „Uslovi su loši, veoma loši. Čast izuzecima koji poštuju svoj kolektiv. U mom slučaju je specifična situacija, moj kolektiv je moja druga porodica i dajem sve ono što ja kao konobar nisam dobivao, imao, a želio sam i zaslužio svojim radom.“

Da li se traži više no što nudi, Harki govori kako u 80 % slučajeva se više traži nego nudi. Navodi kako je problem što poslodavci vremenom dobiju osjećaj da posjeduju te ljude. „Ljudi su nezaštićeni i rijetko se suprostavljaju i onda kao pčele idu s cvijeta na cvijet, to jeste mijenjaju radnu sredinu“, zaključuje naš sagovornik.

S.Š., vlasnik jednog sarajevskog kafića, pristao je porazgovarati s nama, ali pod uslovom da ostane anoniman. „Veoma je teško danas pronaći kvalitetnog radnika, najviše zbog neodgovornosti mlađe populacije koja ne shvata ozbiljno svoj posao i zbog obaveza koje nosi ovaj posao. Prilikom izbora radnika osnovni kriteriji su da bude ljubazan, nasmijan, brz i pošten“, govori naš sagovornik i dodaje kako su uslovi pretežno svugdje isti: fiksna plata, obrok, bakšiš i prijava. Moram priznati da sam ostala malo zatečena navedenim uslovima.

Svakako bih sve posavjetovala da imamo mnogo više razumijevanja za ovu branšu, te da ne sudimo uvijek prilikom prve, jedne, određene situacije. Jer biti konobar, žargonski rečeno, znači baviti se multitaskingom u šesnaest. Nije teško biti ljubazan i nasmijan, ali ponekad u određenim situacijama kada situacija izmakne kontroli itekako jeste.

Osmijeh je nekada najbolji lijek za sve, pa nasmijmo se svim konobarima i uljepšajmo im dan! 

Najčitaniji tekstovi

Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Ljubav u vrijeme ratnog ludila
Ko će pobijediti čovjeka?
Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
Sarajevski studenti književnosti na strani ideologije Vojislava Šešelja
More Stories
Studentska pozorišta imaju perspektivu