Prije Facebooka, Instagram storija, prije svih onih #couplegoals fotografija i prije mog samog rođenja, rastali su se. Tačnije, otišao je. Tata od mame. Danas mu na tome kažem hvala. Njegov odlazak naučio me mnogim stvarima.
Prvenstveno to da nisu sve veze sa srećnim krajem, neke su prosto završene, bez sreće, smijeha, a često i bez obzira.
Njegov odlazak me naučio šta znači ostati jer, kada ostaneš „ničije dijete“, od starta ideš kroz život s etiketom. I onda vremenom s te etikete pročitaš „uputstva za pranje“ od tuđih mišljenja i to na tačno određenoj temperaturi. Naučiš da je povjerenje temelj, ali da ljudi u žurbi da dođu do krova nazidaju svašta na trusno tlo, a kasnije je već teško štetu sanirati.
Dobro je da je tata otišao, jer je mama ostala, te mi zajedno s bakom objasnila šta znači snaga žene.
I šta znači upornost, ljudskost, a nerijetko i more prolivenih suza kroz koje naučiš plivati, jer su uz tebe prvoklasne plivačice sa zlatnim medaljama. Danas kada se osvrnem na život koji sam živjela i koji danas živim, shvatim da je dobro što su me nesvjesno roditelji gurnuli u život nalik na „preživljavanje u divljini“, samo što je ova naša na asfaltu.
Sa 14 godina sam otišla u internat u srednju školu. Naučila šta znači novac raspoređen kroz sedam dana, a šta vikend. Naučila i kako zaraditi sebi preko sezone i kako onda s tim iznosima raspolagati. Sa 19 sam izabrala fakultet, jer sam ga voljela. Ne zato što je neko od roditelja rekao da se „lako tu zaposliti u struci“, već zato što su me „moji“ podržali. Moje baka i mama.
Upoznala sam različite muškarce i analizirala ih na svoje načine, bila u vezama i bila bezveze. Ali učila mnogo o odnosima i o muškarcima, što ne bi bio slučaj da je on ostao u mom životu. Time što ga nema, nema ni zabrane, nema autoriteta koji će nametnuti svoje mišljenje i biti „glava kuće“, jer svi znaju da se vratovima okreće, a ja sam imala dva vrata i to iza jednih zatvorenih vrata. Onih naše kuće, koja je uvijek bila otvorena za moje povratke. I kada slavim i kada pokleknem. I kada odlazim i kada se vraćam. Važno je bilo znati da su za mene tu u apsolutno svakoj situaciji.
Dobro je što je tata otišao, jer sam vremenom naučila da neke tate ostanu na silu.
I da ona parola „zajedno zbog djece“ liči na krpljenje štrampli i to onih mrežastih. Niti je potrebno niti je moguće, šuplje se nose. A tako se neki brakovi danas nose, čisto kao tanke niti rubova šupljina na nogama žena koje hodaju kroz taj život i koračaju odvažno, a ponizno, jer ne smiju se razvesti. Meni je drago što moja mama jeste ostala sama, jer je uspjela biti jača od sebe i od njega. Jača od primitivizma situacije i društva u kojem živimo, kako bi dokazala da se može.
Da tata nije otišao ja bih danas možda imala „kompletnu porodicu“, a možda „kompletnu varku“ koju mnogi uokvire i na zid stave. Kao dokaz da su se „zeznuli“, ali da se moraju podsjetiti svakog dana na obaveze koje brak nosi. Meni je drago da on nije znao u braku biti, jer da je ostao igrati loše, bilo bi to kao da u veliki nogometni klub dođe običan dečko iz kraja.
Džaba što voli nogomet, ako ne zna, smeta na terenu. A na tom terenu mog života se odigralo svašta. I to većinom solo poteza. Ja sam na tome beskrajno zahvalna. Jer da je tate bilo, ja nikad ne bih napisala priču „Ničija djeca“ i pobjedila. Ne samo na konkursu, nego u svom životu. A kasnije ne bi bilo ni mog brata, jer iako nam nije isti tata, dobro je da je moj otišao, kako bi njegov došao i doveo mi najveću mušku ljubav u životu.
Kad čovjek nešto nema, on se s vremenom navikne na to. Baš kao čovjek bez uda, u jednom trenutku prestane razmišljati šta bi bilo kad bi bilo, jer ima proteza. I naveče se dabome ona skine i nekada usred noći boli. Ta praznina koja te onemogući da pružiš ruku koje nema, ali kad jutro svane, svjestan si da i dalje možeš mnogo toga, jer ono čega nema, ne može ni da fali.
Ono što smo danas, posljedica je onoga od jučer, a ja nikada ne bih bila ovakva da je njega takvog bilo. Možda nikada ni pisac ne bih postala, jer često se kaže da srećni ljudi ne pišu dobro, a opet, ko zna, da li bih ja ikada uopšte bila sretna. Bez obzira na sve, ljudima koji dolaze u životu treba pružiti priliku, neopterećen onima koji su otišli, jer njima ostaje samo jedno HVALA. Za sve što nisu znali dati, pokazati, živjeti i podržati. Na jedan gubitak desilo se milion dobitaka i zbog toga mi je drago da je otišao, jer su bolji došli. I odlučili ostati. Kao vječni podsjetnik bez okvira da su nekada bliži od onih koje zovemo porodicom.
„Sve srećne porodice liče jedna na drugu, a svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način“, rekao je Tolstoj. Ali moja porodica je srećna što je u nesreći našla 1001 razlog da svakoga dana vrati osmijehe na lice. Meni i mom bratu. Zato im hvala.
Porodica su nekada i same žene, a ni to ne bih znala da je ostao. Zato je dobro da nije.
*Naslovna fotografija – Sara Velaga, fotografisao Sandro Nuhanović