Poziciju jedne od najistaknutijih dramskih spisateljica u regiji mlađe generacije uspjela je zauzeti već u trideset i prvoj godini života.
Višestruko je nagrađivana, a svoje školovanje je krunisala s čak dvije master diplome – iz dramaturgije na Fakultetu dramskih umjetnosti (FDU) u Beogradu i iz primijenjenih pozorišnih studija u Gisenu u Njemačkoj. Njeni tekstovi se izvode na predstavama u Njemačkoj, čitaju u Barseloni, a ona je danas direktorka Drame Narodnog pozorišta u Beogradu.
Tanja Šljivar je izuzetni primjer posvećenog i predanog rada, koja uprkos nepravdi u rodnoj Banjaluci ne odustaje od svog puta i svoje borbe.
Rođena si u Banjaluci, ali upravo ti je rodni grad onemogućio posao na Akademiji umjetnosti. Kako komentarišeš taj paradoks nepravde, uprkos tome da si jedina konkurisala na poziciju nastavnice na smjeru Dramaturgija?
Dosta sam o tome rekla u intervjuima za portale „Buka“ i „Oslobođenje“, prošle godine u ovo doba, kada se odbijanje po drugi put i dešavalo. Novosti su da sam dobila upravni spor pokrenut protiv Univerziteta u Banjaluci, te da je Univerzitet, nakon toga, bio dužan da plati sudske troškove, a Senat da ponovo razmotri moj prigovor na njihovu odluku o poništenju konkursa.
Senat je po nalogu suda već i razmotrio prigovor, ali ga je sasvim očekivano i odbio, uz obrazloženje da je za okončanje konkursa istekao rok, a za šta je Akademija jedina i bila odgovorna, i zbog čega sam inicijalno prigovor i pisala. Sada ponovo planiram da pokrenem upravni spor protiv ovakve odluke, tako da se birokratsko-dnevnopolitički apsurdi nastavljaju.
Nedavno si postala direktorka Drame Narodnog pozorišta u Beogradu. Koliko ti ta pozicija predstavlja novi izazov i mogućnost da u valu podrške mladima, zajedno s Dimitrijem Kokanovim u Ateljeu 212 i Minjom Bogavac u Šabačkom pozorištu, doneseš i realizuješ neke nove ideje?
Ne mislim da je to neka sistemska podrška umjetnicima generacije koju i dalje smatramo relativno mladom, već da je svaki taj pojedinačan slučaj imenovanja više kao eksces, koji onda zbirom svih slučajeva – mog, Minjinog, Dimitrijevog – može dati neke rezultate. Sve je moguće, ali samo kroz zajednicu, kroz grupu; ja kao pojedinka, s ne znam kakvim idejama, ne mogu ništa da uradim u tako rigidnom sistemu, sa sopstvenim pravilima, prednostima i ograničenjima. Ili mogu samo da ugledam i napipam zidove, zasad.
Naravno, ne mogu ni da negiram da je pozicija koju trenutno zauzimam ipak pozicija moći, i u tom smislu moram ipak da se trudim da je usmjeravam u umjetnički i politički uvijek izazovnom, nekomformističkom, lijevom, antinacionalnom, antikolonijalnom i feminističkom pravcu.
Kao slobodna umjetnica, realizovala si zapažene, nagrađivane i značajne predstave, davajući i sebi i publici slobodu interpretacije. Međutim, koja je cijena slobode, kako u izražavanju, tako i u načinu života?
Naročito sada kada privremeno imam zaposlenje i redovnu platu nakon decenije freelance-a, kada imam, dakle, zaposlenje koje podrazumijeva svakodnevni odlazak u kancelariju i mnoštvo kompromisa, još jednom iznova shvatam da – ma koliko god to izlizano zvučalo – sloboda stvarno nema svoju cijenu.
Raspolagati sopstvenim vremenom, biti slobodan da javno iskažeš mišljenje, biti slobodan u privatnom životu – to su stvari za koje sam se neprestano i grčevito (iz)borila. Strah je drugačiji i odgovornost je drugačija kada radim u instituciji što opet pomaže da bolje razumijem svoje roditelje i cijelu njihovu generaciju. U „slobodnom“ načinu života, u takvom načinu pisanja, uvijek se moraju trpiti posljedice, a prva je – nikada nećete naići na odobravanje ili na odobravanje većine.
Ipak, prvi korak ka slobodi je materijalna emancipacija, koju ne mogu da odbiju svi, odnosno neće moći sve dok ne uspostavimo socijalističko društvo. Na ovaj način sloboda ostaje privilegija, a ne nešto što je svima dato ili što svi mogu, ako se dovoljno trude, da osvoje.
Da bismo kršili pravila, moramo ih prvo znati. Upravo to si ti na određeni način uradila u predstavi „Mi smo oni na koje su nas naši roditelji upozoravali“, koja je unatoč dugim monolozima ostvarila značajan uspjeh i donijela ti Sterijinu nagradu. Kako si se odlučila da je upravo na taj način napišeš?
Taj tekst jeste na neki način prekretnica u mom radu. Stvarno jesam mislila, sa 25 godina: ,,E ja sad hoću da pokažem šta sve dramski tekst može da bude.“ Čitala sam puno savremenu britansku dramu u to vrijeme, intenzivno učila njemački, živjela u trećoj zemlji, bila trapava u svim jezicima osim u maternjem, i tražila utočište u tom suludom tekstu. Ne mislim da sam ikada savladala pravila dramskog pisanja, ja dijalog i dalje ne znam da napišem, nešto što bi bilo uverljivo, što bi bilo „iz lika“, i to mi sada predstavlja malu poteškoću kada sam počela malo više i ozbiljnije da pišem scenarije za filmove.
E sad, ako nisam poznavala pravila, poznavala sam, tada, donekle, sigurno, dramsku književnost – i čini mi se da ta „pravila“ i ne postoje osim u imaginarijumu buržoaske klase, koja se, između ostalog, iznova i konstituiše i u pozorištu, toj njoj najviše pripadajućoj umjetnosti, odlazeći tamo iz večeri u veče i prepoznajući te glupe kodove, te dobro napisane dijaloge, tu dobru dramsku glumu, tu minimalnu režiju i intervenciju i uljuljkuje se uz misao: sve je uredu, sve nam i dalje pripada, sve i dalje razumijemo i kontrolišemo.
Ta i takva „pravila“ uvijek će mi biti zadovoljstvo da „prekršim“.
Školovala si se u Srbiji i Njemačkoj. Koliko je to odredilo tvoj uspjeh i jesi li ikada razmišljala o sebi u BiH, tačnije Banjaluci, kako bi taj put izgledao?
Uf. Teško pitanje.
Lošije obučena, deblja, sačuvanih ideala, možda sačuvane prve ljubavi, možda već s djetetom, možda suštinski mirnija, ali bez ovih tekstova, bez drama. Drame koje sam napisala ovakve kakve su, rezultat su upravo mog života u različitim mjestima, upravo ovakvog života kakvog sam vodila. Da sam ostala u Banjaluci, možda bi bilo lakše, ali bi bilo manje uzbudljivo, pa i manje lepo, sve ono što danas nazivam svojim životom.
Koliko se tvoj umjetnički izražaj mijenjao od prve „Pošto pašteta“ predstave pa sve do danas kada radiš na komadu „Ali grad me je štitio“?
Mislim da će, u odnosu na ljeto, moju rezidenciju u Beču i moj nakupljeni umor, ovo dobro pitanje, koje nekako poziva na mnogo opširniji odgovor, ipak morati da dobije neku neadekvatnu zamjenu za taj i takav odgovor, poput: ono što nikad ne bi trebalo da prestane da me zanima je minimalno pomjeranje sebe same i sopstvenog teksta, i neprestano promišljanje sopstvene pozicije i sopstvenih uslova proizvodnje.
I mislim da je to, najkraće rečeno, ono što je i moj dosadašnji rad i razvoj umjetničkog izričaja oblikovalo.
Za predstavu „Režim ljubavi“ dobila si nagradu za najbolju predstavu na festivalu „Zaplet“ u Banjaluci. Koliko je zahtjevno bilo raditi tekst po narudžbi za Atelje 212?
Na početku, jako teško. Mislila sam, kao i uvijek kada pristanem na novi projekat, ma koliko da želim da ga radim – pa ja nemam vremena za ovo. Ili, koja je sad moja odgovornost u odnosu na ansambl, u odnosu na upravu pozorišta, u odnosu na rokove ili okvir komedije?
Ali, zapravo, to je jedna pozicija koju si spisateljica samo poželjeti može – dio para je isplaćen unaprijed, veoma visoka garancija za veoma brzo izvođenje po završetku pisanja teksta, te sloboda koju su mi dali u daljnjem izboru saradnika i saradnica, što nije uvijek slučaj. Na kraju smo napravili predstavu koju svi obožavamo. Mislim da je to svakako jedno od važnijih pozorišnih iskustava u mom životu. Osim toga, pošto se u Beogradu jako dugo, još od 2013. godine i predstave ,,Pošto je pašteta“, nije igrao ni jedan moj tekst, ovo je sada posebno zadovoljstvo da uvijek mogu pozvati prijatelje, porodicu, pa i ljude koje tek upoznam da brzo i lako odu u pozorište u blizini i relativno brzo i lako me malo bolje i upoznaju.
Koji su tvoji planovi za budućnost i šta savjetuješ mladima koji se žele odlučiti upravo za smjer umjetnosti, dramaturgije, glume i sl.?
Da napišem roman o iskustvu rada u Narodnom pozorištu, za to će mi trebati nekoliko godina, sigurno, pa onda da napišem dramu, nekakav nastavak ,,Režima ljubavi“ o alternativnim praksama lečenja, verovatno će se zvati ,,Režim isceljenja“, i biće to ponovo komedija, o tužnim i dragim ljudima koji probavaju sve u potrazi za izlečenjem hroničnih bolesti, i koji traže gurue, healere, astrologe, učitelje joge i meditacije, koji su danas na Zapadu na mestu sveštenika kao medijatora između nas i smisla. Ili nas i besmisla. U svakom slučaju, praznine, koja možda ipak nije isto što i ništavilo.
Mladima savjetujem da uživaju u mladosti i da se čuvaju hiperprodukcije.
I saradnje. Saradnje su i moji planovi (napokon sam postala bolja i počela istinski da uživam i u zajedničkom, deljenom autorstvu), a i ono što svi koji ulaze kao početnici u polje izvedbenih umetnosti treba da treniraju.
