Prikaz knjige „Šejtanov goblen“, Saša Džino, Sarajevo, 2018.
Počeh mahinalno zagledati goblene u bakinoj sobi i sjetih se kultne rečenice da je pripovijedanje „vez“ samo na drugačiji način.
Takav je bio osjećaj nakon pročitanog romana prvenca Saše Džine koji je „izvezao“ Šejtanov goblen. Roman koji me ostavio u nedoumici vlastitih košmara tradicije i pomiješanih osjećanja. Roman koji me podstakao na istraživanje svijeta oko sebe i unutar sebe.
Već sam ranije pisala o Džininoj zbirci pripovjedaka Mrtvačke mrlje koju nisam ispuštala iz ruku do posljednje stranice, a isto se desilo i sa Šejtanovim goblenom. Šta je sljedeće što vreba iza ugla? Kakva nova utvara? Roman je, rekla bih, još viši nivo njegove spisateljske zrelosti. Baziran je na bogatoj bh. tradiciji naših baka/nena, tradiciji zvanoj „ne valja se ovo ili ono“. Roman donosi i britku kritiku stvarnosti isprepletenu kroz dječiju igru osnovaca Emina, Alje, Bojana i Maida.
„Da li su klikeri previše staromodni za ovu današnju djecu koja su buljila u ekrane mobitela i tableta cuclajući majčinu sisu”. S neba pa u rebra. Direktno pitanje za čitaoca. I klikeri kao vrsni putokaz za dalji nastavak radnje.
Svakodnevni egzorcizam
Odrastajući u postkonfliktnom društvu punom raznih običaja i vjerovanja, djeca umjesto vlastitog imena više čuju „Ne to“ ili „Ne valja ti to“. Strah i ograničenja postraju sastavni dio svakodnevice još od malih nogu, a um se izobličava u kulturi straha. Da li je meso halal, da li je neko nagazio na sihire, da li je neko sjekao nokte utorkom, da li se iz graha može pročitati sudba…
Travarima se vjeruje više nego svim doktorima, bez prethodnog propitivanja uzroka. Poput stonoge iz The Human Centipede, i likovi u “Šejtanovom goblenu” su osakaćeni na razne načine, i fizički i duhovno, a spojeni istim paklenim mukama u istom svijetu.
Motiv vraga i demonske djece popularizovao je The Exorcist u filmskom žanru horora, a djela Kinga i Spielberga su postali književni mainstream sa djecom kao glavnim protagonistima. Ni Šejtanov goblen nije prošao bez djece koja su potekla iz porodica sa čudnim navikama i tikovima poput onih iz Addams Familly koji nas istovremeno nasmijavaju, ali i plaše.
U Džininom romanu je riječ o dječaku Eminu koji sa svojim školskim drugarima redovno igra klikera i Terminatora, popularne igrice na staroj konzoli. Njegova generacija je opsjednuta Eminemom, tehno muzikom, Backstreet Boys-ima, kupovinom novih igrica, ispravljanjem jedinica iz matematike, krađom voća iz komšijskog dvorišta, jurenjem djevojčica, istraživanjem vlastite seksualnosti što pokazuje i Eminova klinačka opsesija nagom glumicom Sharon Stone. Sve dok se ne počnu dešavati paranormalne stvari koje će izvrtati jedan mladi um i činiti da se nakaze oko njega pojavljuju sve učestalije u raznim oblicima, a salijevanje strave će samo pogoršati situaciju. Majstor je otjelovljenje Sotone, kao i kod Bulgakova, hrani ga krv i strah.
Slično Hitchcocku, i Džino kao veliki ljubitelj psihoanalize se poigrava sa mračnim motivima i opsesivnim emocijama. Njegovi ženski likovi u romanu su autodestruktivni. Dementna nena opsesivno veze goblene i priziva šejtana, majka je patološki vezana za mlađu kćerku i misli da joj je sin opsjednut šejtanom, a tinejdžerka Evelina usljed opijata gubi ljudsko obličje poput neuravnotežene Evelyn (Evie) iz kultnog trilera Stoker.
Poduhvat samoizdatog pisca
Posegnuti za natprirodnim motivima je veliki poduhvat za jednog samoizdatog pisca, a složila bih se s viđenjem pisca i teoretičara horora Dejana Ognjanovića da je
“zbog svojevremene dominacije tzv. koljačkih filmova (slasher), i zbog slabe upućenosti prosječnog čovjeka u raznolikost i bogatstvo horora, stvorena predrasuda da je horor sadistički, bolestan, morbidan žanr u kojem se ljudi neprestano kolju i čereče na komade”
Činjenica je da je domaći horor uvijek bio prisutan i uvijek će postojati. Leptirica je prvi jugoslovenski horor još iz 70-ih godina, a priče o sihirima, amajlijama, vampirima (Savi Savanoviću), opsjednutoj “crnoj djeci” postojale su i ranije u Glišićevim pripovijetkama, dok su legende iz okoline Međeđe i Kišeljeva mnogima služile kao inspiracija.
Za sve skeptike prema domaćem hororu, imam samo da kažem: Ljudi, 21. je vijek, a u BiH su iznikle nove generacije! Nije horor sve što boli, više boli zatucanost. Saša Džino je izuzetno talentovan autor čija djela mogu biti savršena podloga za ekranizaciju najboljih filmova!
