Dan u životu minimaliste

Da se ne lažemo, do prije nekoliko mjeseci ni ja nisam znao dobar odgovor na pitanje šta je minimalizam. Meni je, kao i svakom prosječnom Balkancu, riječ minimalizam vezana jedino za istoimeni hit benda Letu Štuke iz 2005, koji je svojim stihovima posvećen oprečnoj strani priče, to jest kapitalizmu.

I tako u još jednoj uobičajenoj noći gledanja beskrajnog niza YouTube videa, na moj repertoar je zalutao i rad pod imenom „A day in a life of a minimalist“. 

Predivna mliječna kolor paleta, blagi glas i lagana indie pozadinska muzika, šta više očekivati od videa, zar ne?

Samo, postojao je jedan problem, glas autora Matta je pričao niz apsurdnih i komičnih gluposti. Pranje zuba prstom, doručak i kafa u jednoj posudi te odricanje svega što pričinjava zadovoljstvo. Iskreno, bio sam na rubu, mislio sam ovaj tip je ili totalni genije ili totalna budala. Ispostavilo se da je Matt D’Avella ustvari skroz zanimljiv tip s nesvakidašnjim smislom za humor.

Minimalizam ne znači biti idiot koji ne koristi alarm jer se istrenirao da se probudi svako jutro u isto vrijeme, minimalizam ne otima četkice za zube ljudima iz ruku, ne tjera ih da mijese pahuljice s kafom i ne tjera ih da oduzimaju sebi zadovoljstvo koje stvari nose sa sobom.

Minimalizam, ukratko, je misaoni set u kojem osoba posjeduje samo ono što joj je najpotrebnije u životu i što joj donosi radost. Sve ostalo naprosto ne zaslužuje mjesto u našem životu.

Sada se vjerojatno pitate, ali koja je poenta ovoga? Da proljetno i jesenje čišćenje ormara uradimo češće? Riješimo se stvari, damo ih u humanitarne svrhe? Netko sigurno već misli da sve ovo podsjeća ili na kult tame ili na još jednu opsesiju bijele bogate muškadije milenijalaca u dvadesetima.

Za početak, možda najbolje pitanje je zašto minimalizam?

Zato što nije fora samo riješiti se viška stvari nego ne ulagati svoje vrijeme i novac u stvari koje ne koristimo i ne nose nikakav značaj u našem životu. Ja, bijeli milenijalac u dvadesetima (tri od četiri stereotipa, nije loše) odlučio sam ovoj stvari dati priliku i vidjeti gdje će me odvesti.

Od male putne torbe do full size prtljage i natrag

Tko je pratio moj blog Emigrantski sevdah, vjerojatno je ulovio da sam za godinu studija u Maribor sa sobom ponio malu crnu putnu torbu koja se definira uglavnom kao ručni prtljag. Godinu dana poslije, kada sam krenuo na semestar studija u Klagenfurt, sa sobom sam ponio veliki crni putni kofer koji sam jedva za sobom vukao, te ruksak s laptopom koji je opet bio pun drugih nekih sitnica.

Kada sam odlučio iskušati se u minimalizmu, velika torba je prvo mjesto koje sam napao.

Na vrhu torbe nalazili su se fen i tri knjige, sa suprotne strane tona odjeće. Baš kako se i moglo očekivati, od sve te silne odjeće nosio sam ista dva džempera, iste dvije košulje i iste farmerke. Jedini odjevni predmet, koji se ispostavilo da konstantno mijenjam i redovno koristim, su majice kratkog rukava – svih osam pari koje sam ponio sam nosio.

Gomila košulja, rezervne farmerke i još tri džempera su stajali u koferu i zauzimali mjesto bez veze. Baš kao i cipele koje sam ponio sa sobom i jakna. Na to sve, kupio sam još jednu košulju i čizme (koje, gle čuda, nisam nosio) te jaknu (ok, ona se ispostavila veoma korisnom i redovno je nosim).

Stoga, kao svaki dobar minimalista početnik, razvrstao sam potrebno od nepotrebnoga a od nepotrebnog izdvojio nekolicinu stvari za smeće. Potom sam kupio novi ruksak od 32 l u koji sam spakovao potrebno. Nepotrebno sam planirao poslati autobusom ili poštom natrag za Sarajevo.

Ipak, odlučio sam poslušati savjete iskusnih minimalista i dati koferu stvari još jednu šansu. Ostavio sam ga u ormar na 30 dana, te u slučaju da mi je nešto zatrebalo uvijek sam mogao izvaditi iz kofera i staviti sa svojim potrebnim stvarima. Ispostavilo se da sam na prvu ub’o s potrebno/nepotrebno stvarima, ali da sam ipak već na prvom koraku uspio isto tako napraviti nekoliko grešaka.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Početničke greške

Poenta minimalizma ne leži samo u broju bitnih stvari koje osoba posjeduje nego u tome kako najbolje iskoristiti stvari. Nekolicina stvari koje sam bacio (napola popunjeni notesi, magazini, malo lošija odjeća) mogla je poslužiti svrsi, odnosno nije poenta baciti nešto što bi netko drugi možda mogao iskoristiti.

Kako nisam bacao bolju odjeću koja mi nije bila potrebna nisam napravio veliku grešku, ali ipak odjeća koju sam bacio i dalje je mogla da ide u humanitarne svrhe (na što uopće nisam mislio), notesi su mi ipak mogli još malo poslužiti (jer i ove nove notese opet koristim za gluposti koje su mogle ostati u starima) a magazine sam mogao reciklirati ili naprosto proslijediti nekom drugom na čitanje.

Također, greška koju sam napravio bila je moja kupovina novog ruksaka jer je moj dotadašnji mogao poslužiti za vrijeme boravka u Klagenfurtu. Sve u svemu, minorne sitnice, jer mnogi ljudi ne skuže odmah foru pa se riješe mnogo više stvari na mnogo lošije načine.

Stvari koje sam odmah shvatio

Cilj je smanjiti potrošnju i posjedovati samo najpotrebnije

  • Znam tačno šta imam i mnogo mi je lakše brinuti se o svojim stvarima
  • Ujutro ne gubim vrijeme razmišljajući šta ću obući nervirajući se da kraj punog ormara opet nemam šta obući
  • Uvijek nosim omiljene stvari (da svih 8 majica koje posjedujem mnogo gotivim i imam priču iza njih)
  • Kada sam u tržnom centru, sposoban sam da ulovim sebe u impulzivnoj kupovini neke stvari koja mi je na prvu cool, ali bi za dva dana završila negdje zagubljena duboko u mom ormaru.

Ono što nije cilj je odreći se stvari koje nam znače. U prijevodu, ako uživam u svojoj polici s knjigama, nema potrebe da je se riješim! Kada smo već kod toga…

Stvari od kojih sam se jedva odvojio

Jedne noći odlučio sam se riješiti jedne od tri knjige koje posjedujem, otišao sam do lokalne „otvorene biblioteke“ koja funkcionira po principu ostavi knjige koje ti ne trebaju, uzmi koje želiš. Nakon sat vremena vratio sam se u sobu i dalje sa svojom knjigom. Ovog puta sa sobom sam dodatno nosio i sabrana djela Lava Nikolajeviča Tolstoja na njemačkom jeziku. Samo postoji jedan mali problem. Ja ne govorim njemački.

Vjerojatno će mi trebati još neko vrijeme da budem na razini na kojoj bi mogao čitati Tolstoja na njemačkom. Zašto sam onda sa sobom ponio te knjige i šta mi znače? Svi mi u podsvijesti imamo tu osobu koja želimo biti i svi mi pravimo površne konzumerističke greške.

Tako recimo moja podsvijest je izražavala da ja želim biti netko intelektualan; ipak, posjedovanjem gomile knjiga koje ne mogu pročitati neću postati išta bliži svojoj maštariji da sam načitana osoba s prefinjenim smislom za kulturu. Druge ljude podsvijest bi mogla nagovoriti da kupe teniski reket ili tenisice ili haljinu za svečane prilike jer se te osobe možda žele baviti sportom, svakodnevno vježbati ili posjećivati gala događaje.

No, kao što mene knjige na polici neće napraviti pametnijim tako ni njih njihovi fizički posjedi neće pretvoriti u magično bolje varijante njih samih. Bespotrebne knjige nakon nekog vremena prirodno su se vratile u otvorenu biblioteku.

Proces rješavanja nepotrebnog koji sam započeo prije nekoliko mjeseci spasio mi je dobru dozu novca koji bih suludo potrošio te naučio me kako da cijenim ono što posjedujem. Također, prihvaćanjem novih minimalističkih ideja, krenuo sam provoditi manje vremena na društvenim mrežama (to je tema za neki drugi tekst) a više u aktivnostima koje volim, kao što je čitanje.

Tako sam pročitao i sjajnu knjigu Essential: Essays by The Minimalists (Joshua Fields Millburn, Ryan Nicodemus), kroz koju sam uvidio da je ovo životni stil koji sve više ljudi u svijetu prihvaća –  neovisno od godina, spola, seksualnosti, bračnog statusa, boje kože ili financijske situacije – topla preporuka svima koji žele sami dalje istraživati ovaj životni stil!

DODATAK: Ako nemate vremena za čitanje a pitate se zašto ljudi prihvataju ovaj životni stil, neki od potencijalnih odgovora iz eseja bili bi:

– Jer uz manje materijalnog posjedovanja stvaramo prostor za više novih iskustava,

– Jer sjećanja ne žive u predmetima koje posjedujemo nego u nama samima,

– Jer ono što je nama suvišno, drugome bi mogla biti osnovna potreba,

– Jer kada nismo zatrpani nebitnim, možemo se fokusirati i razvijati u onom što istinski volimo,

– Jer smo mi sami jedina osoba kojoj se trebamo dokazati, i jedina osoba koju ne možemo slagati sa svim silnim materijalnim posjedovanjem!

 

*Naslovna fotografija: Matt D’Avella, YouTube
arman.fatic

arman.fatic

Kolumnista, filmski kritičar i student filozofije. Emigrant koji živi svoj sevdah lutajući svojim mislima i svijetom.

Comments are closed here.