Kada Bog postane izgovor

Nije ga moguće prostorno, ni vremenski obuhvatiti. Ni Zemlja, ni nebo ga obuhvatiti ne mogu, ali u srcu pravog vjernika nalazi se prostranstvo koje ga obuhvatiti može. Pročitah ovu srž vjerovanja u mnogim knjigama, samo na nekoliko različitih načina iskazanu. Nisam ovdje kako bih vam govorila u šta da vjerujete, niti solila pamet, a niti dodavala so na rane. Tu sam kako bih vam rekla nešto o svom vjerovanju, pameti, ranama pa i o soli koja je neophodan element za ljudski organizam.

To što sami sebi presolimo dok trpamo ispred svojih tanjira je sasvim druga istina koja nas zna pecnuti za nepca.

Priznati istinu je čini mi se glavni korak spoznaje, pa i bilo kakvog pomaka od tačke A do tačke B. Isto tako, htjeti istinu je, možda čak i ‘glavnije’, jer da bismo ju priznali prvo ju moramo htjeti. Željeti. Nakon toga, naša želja će već naći načina da joj pohrli u susret, da ju spozna i da joj se preda, kako bi se pomakla s mjesta. I tog prokletog komfora, s kojeg se samo luđaci pokreću.

Jer, pobogu zašto? Zar nije suština života pronaći komfor i zadržati ga? I živjeti u njemu? Jer učim – učim da bih bila gospoDŽa. I radim, i radim da bih zaradila. Da bih se sredila. Kupila kremu za svježije lice, pa protiv bora. I Nutellu, jer je griješno ukusna. I imala roletne da mi zamrače zoru kad se digne, kako bih spavala dokad ja hoću. I naravno, imala Boga uz sebe. U malom džepiću, poput siće koju nosiš, za slučaj da zatreba. Kruh, mlijeko, brzinski snack, autobusna karta, ovo-ono. Jer je suština biti pripremljen i dobro opremljen, ne s asovima, već čitavim špilom karata u rukavu, kako bismo se uvijek mogli spasiti dunjalučke muke i ‘nedajBože-ova’.

NedajBože-ovi su poseban vid ibadeta, bar u svijetu koji me okružuje i ‚nedajBože‘, ako ga izostaviš. Naprimjer, kada soliš hranu koju si prethodno natrpao na tanjir, pa presoliš, pa te pecne – kažeš nedajBože da peče. A, ako zapeče, do Boga je. Ili naprimjer, kada se prejedeš jer ti je baš sladak ovaj grah. Pa te zaboli stomak. Pa ti se spava. Pa ne možeš razmišljati. Do Boga je, jer si se ti prethodno nekad uticao Bogu protiv boli, ovoga, onoga, bla bla.  A on te iz nekog svog razlog, iznevjerio, pajel? Ipak, Bogznanajbolje, heh.

„Da je Bog htio, ja bih prestao pušiti.“ Jest da, ali Bog neće da ti prestaneš pušiti, jer mu nikotinski dim pojačava efekat prizora dok nas gleda.

Ne lišeći se komfora u kojem smo natrpali svako dunjalučko smeće, presolili smo more pa nam je postalo pregusto. A kad zagusti, tražimooo – šta? Tražimo krivca u drugom. Mijenjajući uloge, glavni lik našeg komformizma nismo mi, već Bog. Samo je on taj koji odlučuje i koji će ti odrediti neku kivnu sudbinu, jer je, naravno, nešto kivan na tebe. I ti se tako jadan, ni kriv ni dužan, nađeš kao sporedna uloga u vlastitom životu.

“Da je samo zehru sreće On dao”, ali naravno, nije. Jer škrt je taj naš Bog. Čuj, sreća.

“Možel’ Bože ovo, možel’ Bože ono?”

“Bože, što to meni ‘vako, što nije ‘nako.”

…”Ali pokušaj promijeniti sebe malo. Ti si glavni lik u svom životu. ” – “Da je Bog htio, stvorio bi me takvog.”

Kakvi smo to vjernici da pregovaramo s Bogom. Kakvi su uopšte to pregovori? Je li ti i kod njih fali cips, papir, pečat kao na šalterima kad ganjaš ovjere i potvrde? Pregovori žanra ‘samo šta nama treba’, u kojima ne postoji ‘šta mogu uraditi ili dati’. Pa ok onda, hajmo ‘vako. U redu je tražiti, ali treba, dragi svijete, malo i dati. Davati sebe. Ulagati sebe. Voljeti sebe. Ali ne svoj ego, već život koji ti je poklonjen. Što znači cijeniti i tuđi život. Što znači cijeniti i Onoga ko ti je život poklonio.

Što znači ne pregovarati s Bogom, jer se (ko bi rekao da je i ovo potrebno napisati) s Njim ne pregovara. S njim se dogovara. Ne uzimaš Ga zdravo za gotovo, već vjeruješ. I prije nego će prestati biti glatko. I kad presoliš. I kad zapeče. Vjera je i da vjeruješ u sebe. Da stojiš iza sebe i priznaš krivicu. Da gledaš u rješenje, a ne u probleme. Da ne kriviš Boga i čekaš da te pomakne od A do B. I da ne učiš da budeš gospodža, već da ljepše živjeti znaš. Da se digneš iz kreveta, iako možeš spavati cijeli dan, jer svaki dan si kraći s rokom trajanja.

Inače, kakvi smo to ljudi kad Boga uzimamo za izgovor? Trpamo ga u usta i vadimo iz džepova, kao rezervu, odlično znajući da smo mi glavni i odgovorni urednici našeg programskog deska. Pa hajmo onda, biti zehru komforniji u dosljednosti kad već toliko volimo komfor.

Bit će ti duša komfornija.

Ne možemo kupiti zadovoljstvo

Prošle sedmice sam u mnogim obavezama, malo ishandrila svoj vitalni dnevni red, pa mi je zafalilo sna, onako prijateljskog. Medvjeđeg. Zimskog. Toliko, da sam u tramvaju skoro zaspala – stojeći. U dva dana.

Dok sam stavljala puder na lice, kontam kako sam mogla zaliti kahvu u dva fildžana ispod očiju. A onda, hodajući prirodom, povratih se sebi. Vjeri. I shvatih, džaba ti sve kreme svijeta – san je i dalje najjači eliksir. Tada sam se baš penjala prema okolnom sarajevskom naselju, na nepoznatu adresu, s ciljem da pokupim nagradu koju sam osvojila u nagradnoj igri. Osvojila sam Nutellu s natpisom. Nikada nisam bila ljubiteljica Nutelle, jer ju ćaća i mater nisu kupovali, ali eto znala sam da je nešto kao top, vrh i to.

Kad sam došla u stan, vidjela sam da je to originalna Nutella – dojče, osterajh. Uzela sam kašiku, sjela i jela. Nakon pozamašnih zalogaja, bila sam oduševljena okusom. Osjećala sam se presretno, pa sam prije spavanja, uzela još malo – na kašiku hehe. Sutradan isto. Prekosutradan, isto. Shvatila sam da sam izgubila kontrolu nad sobom i da zaista jedna Nutella nije vrijedna toga, posebno ona bez koje sam mogla cijeli život.

_______

Da povežem moju Nutella situejšn i sve ostalo.

  1. Nisam krivila Boga za neispavanost ili šećerni prekardašijan.
  2. Što više uzimaš, više ćeš – UZIMATI. I to je taj komfor, odnosno mi nezahvalnici u njemu. No, uočih ga na vrijeme, pa mu konfrontirah. #NoSugarDecember Za sada ide dobro, kako dalje? Ko preživi, pričat će. Ipak, ‘Bogznanajbolje’. Pajel’?

Najčitaniji tekstovi

Moćnim zvukom ruše tabue i ne daju death metalu da izumre
Bruno Jelović: Želja mi je osnovati azil za napuštene životinje
Zašto muškarci (ne) vole kučke?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Hrvoje Hitrec: Medijski senzacionalizam je civilizacijsko posrnuće
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
Jezičke greške u medijima – nemar novinara, redakcije bez lektora
Zlatna Karika Nikolina Zubac: Volim izazove, timski duh i adrenalin koji košarka donosi
More Stories
Via Appia: Traženje sebe u izgubljenom svijetu