Na petom Međunarodnom festivalu književnosti „Bookstan“ predstavljen je roman „Itake“, prvijenac Benjamina Bajramovića. Roman u kojem se tematizira stanje bosanskohercegovačkog društva iz perspektive njegovih mladih ljudi nudi rijetko viđenu priču o sazrijevanju u nezgodno vrijeme. S autorom smo razgovarali o iskustvu pisanja romana, njegovom viđenju književnosti, društva i vremena u kojem živimo. Njegov roman „Itake“ možete pronaći u knjižari Buybook.
Generalno govoreći, svaki pisac piše knjigu da bi je, naposljetku, neko pročitao. Da li tokom pisanja zamišljaš svoju čitalačku publiku? Da li si skloniji pisanju idealnom čitatelju ili ti je važnija što veća razumljivost i univerzalnost?
Pretpostavljam da je to vrlo individualna stvar. Međutim, vjerujem da svi koji pišu ili koji žele pisati dijele zajedničko iskustvo: suočenje s bjelinom papira. I čini mi se da ne postoji pisac, ili barem dobar pisac, kojeg, ispred te užasne bjeline, nije uhvatila malodušnost i onaj grozni osjećaj besmisla koji tjera da se od nečega odmah odustane.
Kiš je to divno formulisao: čemu mrčiti hartiju? I istina je, toliko je knjiga, toliko je genijalnih knjiga, i potrebno je dosta hrabrosti da se ta hartija namrči nečim vlastitim. Sigurno da u čovjeku koji želi pisati postoji jaka potreba da se nešto napiše, ali i da se bude pročitan.
U mom slučaju, idealni čitatelj sam ja sam. To jest, ono što pišem zbir je mojih najdražih knjiga, iskustava, kognitivnog i, hajdemo reći, emotivnog procesa kroz koji moji tekstovi nastaju. Naravno, dok pišem, pored mene je nekoliko „duhova“ koji djeluju kao prvi front kritike dok tekst još nastaje (taj i taj bi mislio da je ova rečenica glupa, ta i ta bi mislila da je ovo polupismeno itd.). Dok sam pisao roman, čitaoci, pravi čitaoci, bili su daleka mogućnost i nisam mnogo razmišljao o njima. Kad je objavljivanje knjige postala opipljiva činjenica, shvatio sam da bilo ko može uzeti moju knjigu i pročitati je od korica do korica, što mi je bilo pomalo strašno, ne zbog reakcija, već zbog čudnog osjećaja koji je sličan osjećaju kojeg imaš dok ti neko rovi po ladici s donjim vešom, ili po foto albumima iz djetinjstva. Opet, sȃm sam to tražio.
Već si se okušao u pisanju pripovijetke, drame, poezije. Sada iza sebe imaš objavljen i roman. Po tvom mišljenju, koliko je tekst određen žanrom u kojem nastaje? Da li su žanrovske granice potrebne i da li one mogu, u krajnjem slučaju, biti i korisne?
Mislim da je pisanje u čistom žanru pomalo komformističko. Žanr ima svoje obrasce i šablone koji umnogome olakšavaju posao. Žanr proizvodi gomilu loše literature i može biti jako ograničavajući, ukoliko mu se pisac preda. S druge strane, postoje divne knjige i divni pisci koji su se bavili žanrom, nadrasli ga, razvili i iskoristili da bi se pozabavili društvenim ili filozofskim pitanjima. Na kraju krajeva, žanr je bio utočište za progonjene ili zabranjene pisce. Ja volim dobru žanrovsku literaturu. Pisce poput Lema, braće Strugatzky, Lovecrafta, Asimova, Hammeta ili Chandlera. Nadam se da ću nekad napisati neki horor ili krimi roman.
Imajući u vidu egzistencijalne probleme s kojima se susreću, pisci naše generacije bi, bar u teoriji, trebali biti izuzetno skloni angažovanoj književnosti. Čini se da to nije slučaj. Koji su, po tvom mišljenju, uzroci tog nesklada?
Čini mi se da su pisci uvijek i svugdje suočeni s egzistencijalnim problemima. Pitanje piščeve angažovanosti nije samo pitanje prihoda. Kod nas, nažalost, mladi ljudi upravo iz tih razloga odustaju od svog talenta ili stvaranja vlastite poetike ili, uostalom, od angažovane književnosti ili književnosti uopće, i prihvataju i promiču sistem vrijednosti koji su uspostavili nacionalisti godinama unazad. Tu mislim na klijentizam, profesionalizirani kriminal, nepotizam, provincijalizaciju kulture koju sprovode filistri na budžetskom novcu, koji preziru svaki kulturni izražaj izuzev nacionalnog i vjerskog. Malo ljudi pristupa tome zbog identifikacije s tim sistemom vrijednosti, zbog osiguravanja koliko-toliko ugodnog života u državi u kojoj vlada bijeda. Postaju „režimski ljudi“ ukoliko se ovo što imamo kao vlast može nazvati režimom.
Generalno, nisam ljubitelj termina „angažovana književnost“ jer mi se čini da to svodi knjigu na jednu dimenziju i pretvaranje u pamflet tendenciozno usmjeren protiv nekoga ili nečega.
„Itake“ oslikavaju jedan momenat beznađa za koji možda možemo reći da je generacijsko, ali na čitaocu je da spoji sve tačke i proba analizirati uzroke tog beznađa, i na političkom, ideološkom, socijalnom i psihološkom planu.
Pitanje koje mene muči nije „Zašto se mladi ne bave angažovanom književnošću?“, nego „Zašto mladi ne opisuju svijet oko sebe, zašto nemaju artikulisanu perspektivu na svijet oko sebe?“. Ne znam da li je uzrok tog nedostatka oblak rata i generacija koja još uvijek vlada bosanskim kulturnim prostorom, nedostatak samopouzdanja ili gorespomenuti sistem vrijednosti. Znam da je naša zemlja zasićena neispričanim pričama i da je književnost estetizirana ljudska patnja.
U romanu „Itake“ ista radnja je ispričana iz više perspektiva: najprije Mašine, pa Nećkove, Delbojeve i, na kraju, iz neimenovane perspektive. Koji su razlozi za baš taj redoslijed i zašto si posljednje poglavlje romana ostavio neimenovano?
Roman „Itake“ nastao je iz dramskog teksta. U jednom trenutku osjetio sam da ti likovi zaslužuju više prostora i učinilo mi se da će se to najlakše postići ako likove pustim da sami govore ono što im se događa i ono što ih muči. Tako je nastala struktura. Tri monologa, tri perspektive na isti događaj. Jakovljev monolog nedostaje, on je sadržan u njegovoj priči o psu koja se prepliće sa svim monolozima. Mašin monolog je prvi jer je Maša meni intimno najbitnija; prvu sam je počeo pisati i najlakše sam je napisao. Ona je centar tog malog društva i najbitniji dio narativa. Delboj je zadnji jer je njegova perspektiva sasvim drugačija od ostalih i dobar uvod za posljednje poglavlje. Inicijalno, ideja je bila da to poglavlje bude monolog grada u kojem likovi žive, njegov komentar na živote ljudi i vlastiti život. Ne samo da ljudi žele otići iz grada, sam grad želi napustiti brda koja ga drže stiješnjenog. Drag prijatelj mi je savjetovao da skratim zadnju rečenicu koja je, zapravo, imenovala poglavlje. I bio je potpuno u pravu. Zadnje poglavlje je prodisalo.
Iako svi likovi osjećaju represiju društvene situacije, po pravilu je u svojem toku svijesti, s izuzetkom Nećka, nisu svjesni. Zašto boli Jakovljeva sasvim legitimna odluka da potraži sreći u Njemačkoj? S čim nas suočavaju tuđe Itake?
Društvena represija našeg trenutka nije otvorena niti brutalna u svojoj pojavnosti. Ona je tiha, surova, gotovo nevidljiva, i tiče se ljudskog dostojanstva. Naša zemlja upala je u ozbiljnu regresiju civilizacijskih vrijednosti, kakve god civilizacije, i istočne i zapadne. Dostojanstvo, integritet, principijelnost – postali su isprazni pojmovi koji pripadaju prošlosti ili apstraktnoj, dalekoj budućnosti. Danas, najčešći je argument, ne može se preživjeti s tim pojmovima kao moralnim vodiljama. Kaže se da je takvo vrijeme. Bosanskom čovjeku oduzeta je, čini mi se, vjera u civilizaciju, uskoro i potreba za civilizacijom. On je sveden na najbazičnije potrebe. Rapidna metastaza primitivizma, nasilništva i šuplje demagogije u javnom prostoru otupjela je sve – od inteligencije do radništva. Čini mi se da je, pored egzistencijalnih razloga, glavni uzrok odlaska iz zemlje nezdrava i frustrirajuća atmosfera. Može se kudikamo nositi s političkom i ekonomskom krizom, ali primitivizam je postao nepodnošljiv.
S druge strane, Bosna kao ideja ostaje vrijedna ljubavi, ovaj jezik ostaje vrijedan ljubavi. Ako svi odu, poraz naše kulture je neizbježan.
Roman pokušava propitati tu dilemu. Jakov je odlučio da mu je dosta i da se više ne može nositi sa životom ovdje, njegova Itaka, kao metafora životnog cilja, pomakla se negdje drugo. To, naravno, tektonski poremeti ljude koji ga vole i koje on voli. Tuđe Itake nas, valjda, podsjete da smo svoje zaboravili. I to podsjećanje može biti jako bolno, jer je teško otkopati snove prekrivene mukotrpnim zaboravom, a još je teže od beznađa izvajati nove.
„Sve sretne porodice nalik su jedna na drugu, svaka nesretna porodica nesretna je na svoj način.“ Po čemu je posebna nesreća naše društvene drame?
Mislim da sam na to djelimično odgovorio. Građani koji nisu dio nove političko-poduzetničke klase su mahom siromašni i, da se poslužimo Dostojevskim, poniženi i uvrijeđeni. Posebnost naše nesreće jeste u tome što se poniženje uzima kao zdrava činjenica, podrazumijeva se, sveprisutno je, od najbanalnijih stvari kao što je izdavanje dokumenata na šalteru, poštovanje saobraćajnih pravila, do ozbiljnih kao što je zapošljavanje ili liječenje. Druga posebnost je potpuna provincijalizacija naše kulture. Kultura uvijek mora biti u dijalogu ili trenju ili simbiozi s drugim kulturama da bi bila produktivna; naša je potpuno izolirana i preživljava na mrvicama i entuzijazmu već umornih pojedinaca. Tu i tamo nešto odjekne u regionu, vrlo rijetko u Evropi, ali na realnom, temeljnom nivou povezanosti je nema ili je jako zagušena. Naši najcjenjeniji pisci žive vani, pripadaju generaciji koja je formirana ratom i to im je opsesivna tema. Mlađe generacije su izolirane, opterećene traumatizirajućim naslijeđem, izmanipulisane jeftinim nacionalizmom. To doprinosi njihovoj dezorijentiranosti. Dakako, sve su ovo, u suštini, generalizacije.
Obrazovanje je, također, ključan faktor. Kvalitet vremenom ozbiljno opada, a to ima veze sa sistemom vrijednosti o kojem sam govorio na početku. Cilj nije obrazovanje nego diploma, koja je ulaznica za budžet. Nadam se da će ovi što viču parole o odbrani države shvatiti da, ako unište obrazovanje i kulturu, neće se imati više šta braniti.
Alegorijska priča o bezrepom psu, koja se provlači kroz roman, završava u nekontrolisanom nasilju, u istinskom strahu od dotad nepoznatog osjećaja sreće. Ima li nade za bezrepe pse?
Nasilan kraj melodramatične basne koja se prepliće kroz tekst romana činio mi se tačan kao metafora našeg straha od sreće zato što, da bi se postigla sreća ili barem ekvilibrijum između sreće i nesreće, potrebno je obgrliti promjenu. Čini mi se da se ljudi ovdje jako boje promjene i, često, sve što uznemirava svakodnevnu kolotečinu, makar ona bila nepodnošljiva, dočekuju s nepovjerenjem, neprijateljstvom, ponekad i s nasiljem. Dakako, taj strah se maskira u „izdaju tradicionalnih vrijednosti“ ili „starinskih ideala“ ili „izdaju naših predaka“. Naravno, nije svaka promjena dobra, ali nije ni svaka loša. U basni pas nema rep, čime je izgubio potencijal za sreću, za njega više nema nade. Mi još uvijek nismo bezrepi, samo smo zaboravili mahati repom.
