Odgovori psihologa 10: „Neka ljubav vuče stvari!“

Dragi i drage,

već smo na kraju ove izazovne i, vjerujem, nimalo lake 2020. godine! Meni je veliko zadovoljstvo što se družimo već 11 mjeseci na portalu Karike.ba. Hvala vam na hrabrosti da podijelite svoje priče, hvala na povjerenju, motivaciji i inspiraciji da tragam za što boljim odgovorima.

Druženje, naravno, nastavljamo već početkom januara, a do tada šaljite svoja pitanja, nedoumice, probleme koje želite podijeliti. Iako ću biti na kratkom odmoru (i psiholozi imaju dušu :D), potrudiću se da odgovore napišem u što kraćem roku.

Da li smo nešto naučili iz svih naših prepiski? Da li nam je nešto značilo? Ukoliko želite da podijelite da li se nešto značajno desilo nakon odgovora, da li su ona podstakla neka dodatna pitanja, moguća rješenja ili su vas odvela do susreta sa psihologom/psihoterapeutom, bio bih veoma srećan ukoliko biste to podijelili sa mnom.

Šta sam ja naučio iz svega ovoga? Da je psihologija, onako kako je ja vidim, ljubav prema svakoj individualnoj priči, te da iako smo najviše promišljali o anksioznosti, ona je u svakom pitanju imala nešto posebno i značajno samo za tu osobu. Time sam se vodio i nastojao da na svako pitanje ponudim i poseban odgovor. Naučilo me je da, iako život neminovno nosi mnoge izazove, bol, uznemirenost, gubitke, snaga dijeljenja iskustva je ogromna, kao i volja za promjenom, rastom i razvojem. Život nam ne ponudi uvijek sjajne karte, ali izbor je, svakako, šta ćemo da uradimo s njima. Joker ne dolazi sretnima, bar ne uvijek, već i onima koji su spremni pokazati mjesta ranjivosti, mjesta gdje su imali manje sreće u odrastanju, odnosima, ljubavi i karijeri. To još uvijek ne znači da smo oštećeni i nepopravljivi, naprotiv, da smo veliki i sa svojim ranama i uspjesima, kao i hrabrosti da to podijelimo s drugima. Po meni, hrabrost pripada svima, nije ekskluzivna, pa i onome ko ovo samo čita i još uvijek nije spreman da podijeli svoju priču, ode kod psihologa ili psihoterapeuta ili krene dalje. Nisi sam/a!

Iskreno vaš,

Ognjen Pjano, psiholog

Pitanje br. 32:

Zdravo dragi moj Ognjene, moje pitanje za tebe vezano je za snove. Dugi niz godina imam izražene snove u vezi nekih događaja, koji mi se baš i ne dopadaju. Kroz snove proživim neke događaje koji se dogode kasnije. Neke tumačim kao znak da nešto mogu sprečiti – što se i desilo par puta, neke kao da sam posrednik u prenošenju nekih poruka – što sam takođe uradila i ispostavi se da je to to, ali one koje ne mogu da razumem ili da prihvatim tiču se mene lično. Meni bliskih ljudi koji su me povredili na neki način. Kroz snove proživljavam neke bolne iste događaje više puta, ili pak ljutnju i bes usmeren k meni od mojih pokojnih iz porodice. Kako bi mi ti to tumačio i pojasnio? Da li su to neke stvari koje još uvek ne možeš oprostiti, da li su to zameranja velika? Kako se osloboditi toga svesnog/nesvesnog dela?! Radujem se tvom odgovoru. Radujem se tvom uspehu… Unapred hvala, Joja.“

Odgovor:

Draga Joja, sjajno pitanje postavljaš i čini mi se novo u našoj rubrici. Tvoje asocijacije su divne, izazovne, a ja ću pokušati da ponudim i neki odgovor. Ukoliko moj tekst ne bude potpun, molim te, piši nam opet pod ovim nadimkom.

Frojd je još rekao da su snovi kraljevski put u nesvjesno, u naše singularne priče i istoriju razvoja, u ono što nam kao ljudima izmiče svjesnoj percepciji, mišljenju i racionalnom dijelu naše ličnosti. Snovi su po njemu svojevrsna „zagonetka“ koju na psihoanalitičkom kauču pokušavamo odgonetnuti, a koja nam govori o našim skrivenim željama, motivima, emocijama. Posebno je interesantno ovo ponavljanje bolnih doživljaja u snovima, možda i određenih traumatskih iskustava koja su nam se desila. Jedno od ključnih pitanja u vezi s takvim snovima, bez obzira da li odražavaju naša prošla iskustva i odnose ili su određeni sadašnjom situacijom, jeste da li takvi snovi mogu imati i neku konstruktivnu funkciju, uprkos što mogu da dodatno uznemiravaju sanjača. Neki kreativniji psihoanalitičari nam daju odgovor na takvo pitanje i smatraju da aktivno ponavljanje trauma u snovima u nekoj liniji predstavlja olakšanje za ličnost? Kako i zašto? Tako što nas vraćaju na te događaje i načine kojima smo nastojali umanjiti bol tada, a ponavljanjem u snovima onoga što se doživjelo u vrijeme traume možemo postepeno povratiti kontrolu nad takvim bolnim doživljajem. Trauma se „vraća“ i ponavlja u snovima, vremenom slabi njen intenzitet te dolazi do reorganizovanja, ponovnog osmišljavanja takvog iskustva. Naravno, uvijek zavisi koliko je snažna trauma i ponekad snovi ne mogu „odraditi“ sav posao u smislu prorade takvog iskustva. Tako da, ne trebamo se oslobađati naših svjesnih/nesvjesnih dijelova, pa i onda kada su nam bolni i zastrašujući. Put istraživanja, odnosno jedan od, jeste psihoterapija, a psihoanaliza je svakako „majka psihoterapija!“. Što se tiče predikcije i snova, i o tome nam je ponešto rekla psihoanaliza. Naime, ponekad snovi ne uspijevaju da nam donesu olakšanje, da simbolizuju sadržaj našeg nesvjesnog dijela, te mogu biti izrazito uznemirujući za ličnost. Šta se dalje dešava? Osoba određene dijelove tog sna prenosi i u budno stanje i nekom nevjerovatnom nesvjesnom logikom odigrava, kreira sadržaj takvih snova u budnim odnosima, relacijama, događajima. Koliko god nama bili neuhvatljivi i misteriozni, snovi su uvijek igra simbola koja nam daje velike informacije o našem unutrašnjem svijetu. Psihoanaliza tu ostaje kao najoriginalniji metod istraživanja nesvjesnog, a snovi su nezaobilazni!

Uh, nadam se da sam uspio da ponudim bar dio odgovora na tvoje pitanje! Piši nam i hvala ti!

Pitanje br. 33:

Poštovani, lijep pozdrav. Pišem ovo jer ne znam i ne mogu odgonetnuti gdje leži moj problem,  je li u pitanju motivacija, volja, depresija ili nešto treće. Imam problem u vezi s učenjem: odgađam obaveze do zadnjeg dana i onda jednostavno odustanem, uopšte ne izađem na ispit. Obnovila sam 3. godinu i poslije toga nikako se ne vraćam na prethodno stanje; i prije sam učila uglavnom u zadnji čas, ali izašla bi na ispit, pokušala, nekad je i uspijevalo. Šta da radim kako bih pomogla sebi? Zadnja sam godina sada, plašim se da ne ponovim isti scenarij, već odgađam učenje. Strah me je i osjećam nemir.“

Odgovor:

Draga, pozdrav i za tebe i zaista mi je žao što trenutno osjećaš strah i nemir! Hajde da pokušamo sagledati neka moguća rješenja!

Prokrastinacija ili odlaganje obaveza jeste, zapravo, povezano sa svim ovim što si i ti napisala, tj. gubitkom motivacije i volje, a što dalje može da vodi k depresivnim raspoloženjima. Zapravo, najbitniji momenat jeste uvid gdje smo zastali ili „ko“ ili „šta“ nam ne da dalje, šta nas to koči (uvjerenja koja su iracionalna, ali koja su nametljiva i ponavljaju se). Da bi došlo do gubitka motivacije ili volje, obično se prvo pojave misli koje nas koče da krenemo, kao što su „Moram biti motivisan/a da bih mogao/la da učim“ ili kritikujuće misli „Ne znam ja to“, „Nikad ništa ne uradim dobro“, ili „Može to mnogo bolje“ i slično. Zanimljivo je da mi reagujemo na svoje misli emocijama kao što se u tvom slučaju javljaju strah i nemir. Obnova godine takođe može da utiče i pojačava kritikujuće misli prema sebi koje te koče da kreneš u akciju. Međutim, prokrastinacija predstavlja i kratkotrajnu „dobit“ za nas, „pobjegli“ smo kratko od neprijatnosti u datom trenutku, ostavili za sutra određenu obavezu i u toku tog začaranog kruga javljaju se emocije anksioznosti, osjećanja krivice i bespomoćnosti, osjećanja da se vrtimo u začaranom krugu itd.

U osnovi prokrastinacije mogu da stoje razni uzorci i svaka osoba ima svoju logiku simptoma. Prvi korak bi bio otkrivanje uvjerenja/problema koji stoji iza prokrastinacije (Šta je to što me koči?), rad na emociji nemira i straha, te onda akcija! Za početak možeš sama da pratiš svoje misli u tim situacijama, da provjeriš zapravo koliko su one tačne i praviš svoj mini dnevnik. Ono što je bitno kod učenja jeste prvo akcija pa motivacija! Kreni malim koracima i s nagradama prema sebi kada napraviš te male korake. Ukoliko ništa ne pomaže i tvoje odlaganje potraje, moj savjet je da se javiš psihologu/psihoterapeutu, kako bi lakše došla do korijena problema, a i kako bi što odgovornije prevenirala ponovnu obnovu akademske godine.

Takođe, možda bi mogla da probaš i s jednom aplikacijom/izazovom koja se zove „Forest“. Koristi se za bolju produktivnost. Pokreneš aplikaciju, izabereš zadatak/predmet koji trebaš da uradiš, tajmer je podešen na 25 minuta, te nakon toga ide pauza od 5 minuta. Ovaj postupak se ponavlja četiri puta, i onda se pravi veća pauza. Aplikacija je super jer prati statistiku i zabavna je jer „sadite“ drvo koje raste u toku tih 25 min, a ako prekinete ono će uvenuti. Mnogo korisna, a uz to i zabavna aplikacija! Srećno!

Pitanje br. 34:

Zdravo. Već tri godine živim s anksioznosti, a u posljednjih godinu dana pokušavam je nekako obuzdati. Povremeno meditiram (mada i kada meditiram mogu osjetiti veliku tjeskobu u tijelu), čitam knjige toga tipa. Koliko god sam svjesna da su moje prepreke u mojoj glavi, toliko sam ih i nesvjesna. Imam jedan period kada je sve u redu i kad sam naprosto začuđena kako sve dobro napreduje (toliko sam zatrovana negativlukom da se i začudim kada dođe dan bez anksioznosti) i nakon toga uslijedi dan u kojem ne mogu biti više down. Plače mi se, nemam volje za školovanjem i jednostavno nemam volje za sebe. Jedno vrijeme sam imala socijalnu anksioznost, gdje me bilo strah govoriti, pa čak i sa svojom porodicom, ali srećom uspjela sam je koliko toliko reducirati, mada postoje dani kad nemam ni trunke samopouzdanja što se govora tiče. Moje konkretno pitanje je (pošto previše dužim) šta da uradim kako bih stvorila permanentnu volju za promjenom i kako da se više riješim bespotrebnog overthinkinga. Hvala unaprijed i lijep pozdrav.“

Odgovor:

Draga, hvala ti što si podijelila svoju situaciju sa mnom! Ne dužiš previše, ja sam u više navrata naglasio kako je ovo prostor gdje smo jedino ograničeni brojem karaktera u pitanju, ali i njega možeš da postaviš u više navrata. Ohrabrujem te, takođe, da ukoliko ne dobiješ kompletan odgovor, postaviš pitanje ponovo! Samo naglasi da pišeš pod ovim brojem pitanja koje stoji za njega u tekstu.

Podrška za meditaciju, generalno majndfulnes tehnike su nam korisne za usmjeravanje pažnje i oslobađanje stresa koji se nakupio tokom dana / sedmica / mjeseci i često se koriste u psihoterapijskom procesu. U redu je da ne možeš uvijek identifikovati svoje stanje ili prepreke jer da smo ih svjesni ne bi nas toliko ni mučile, kočile i slično. Otuda je pomalo besmisleno kad jedni drugima ili sami sebi kažemo: „Nemoj biti anksiozan, depresivan. Kreni dalje, odsjeci to od sebe.“ Zanimljivo je da u periodu kada ti ide sve dobro ostaješ „začuđena“, kao da stavljaš sebi zabranu da to tebi ne smije da ide kako treba, ili jedno od mogućih uvjerenja može da bude (ostavljam da preispitaš) „Ide mi dobro, srećna sam, sigurno će se nešto loše desiti“. Međutim, prisjeti se stanja kada ti ide sve dobro, kako se osjećaš u tom trenutku, kakva ti je energija, šta te pokreće tada. Preporučujem da pratiš svoja stanja i emocije, pišeš i odgovoriš na pitanje „Poslije čega uslijedi gubitak volje?“.

Za početak primijeti svoj uspjeh bilo koje vrste, pohvali se umjesto da budeš začuđena. Skroz je ok da ti stvari idu dobro, da ti budeš ok, a da poslije toga neće ništa loše da se desi! Takođe, nikad kod nas neće biti kontinuum „izvrsnog“ raspoloženja, volje i slično. Svi imamo dobre i loše dane i skroz je u redu da budemo i par dana loše. Razlika je dopustiti sebi da budemo loše i kritikovati sebe zato što smo loše. Svaka emocija je s razlogom tu i treba je prihvatiti. Volja za promjenom kod tebe je prisutna, samim time što si postavila svoje pitanje. Drugi korak jeste da dopustiš da i tebi stvari mogu da idu dobro, kao i da imaš pravo da budeš srećna!

Pitanje br. 35:

Pozdrav! Već duže vrijeme želim potražiti pomoć, i sad kad je došlo vrijeme do tog čina, da postavim neko pitanje, ja niti znam svoje misli i osjećaje pretočiti u riječi, niti mogu izdvojiti jedan ‘problem’ koji imam. U zadnje vrijeme sam jako nemirna i taj nemir mi otežava da obavljam svakodnevne obaveze u životu. Dugi niz godina sam slušala druge ljude, da sada kada sam na prekretnici života i donošenja važnih odluka koje će oblikovati moju budućnost – ja ne znam šta želim. To je to. Jednostavno se osjećam izgubljenom u životu i to mi je teško priznati, jer sam oduvijek važila za ambicioznu i pametnu djevojku – bojim se neuspjeha, a ponajviše se bojim da nikad neću naći strast u životu koja će me istinski ispunjavati. Do sada čega god sam se uhvatila, nikad se nisam u potpunosti posvetila tome, ili izgubim volju i nikad ne dovršim to što sam na početku željela. Takvog sam karaktera da većinu vremena provedem u ‘overthinkanju’ koji mi dodatno otežava sve. Imam veliku tendenciju k negativi, i često me zna povući na dole i tako idem kroz život dan po dan da ne skontam u šta i kako mi dani prođu. Pokušavam uživati u sitnicama, družiti se s ljudima koje volim, međutim, to mi nije dovoljno. Navikla sam na samoću koja mi predstavlja moju komfort zonu. Pored svega toga, odrasla sam bez oca (ostavio me kada sam imala 5 godina, sada imam 23 i nemamo kontakt) i nikad nisam imala mušku figuru te znam da je to uveliko utjecalo na moj odnos sa suprotnim spolom. Teško mi je razviti bilo kakve emocije prema njima, pogotovo kad su u pitanju veze. Kada se naposljetku otvorim, često ti odnosi budu kratki i završim povrijeđena iako ni sama nisam bila zaljubljena, ali ne mogu dopustiti da odu iz mog života, i želim ih zadržati iako oni žele da odu ili uprkos tome što nisu dobre osobe za mene. To me sve jako buni jer sam željna tog nekog prihvaćanja ili validacije od strane muškog spola, iako nikad ne pitam sebe da li je konkretno on osoba koju želim imati u svom životu. Često me u noći probudi ubrzano lupanje srca i prečesta razmišljanja me jako umaraju da nemam energije za neke druge stvari. Sve u svemu, tražim samo nekoga ko će me poslušati, shvatiti i uputiti. Unaprijed hvala!“

Odgovor: 

Draga, jako hrabro što si svoju situaciju iznijela ovde! Skroz je ok da trenutno nisi u mogućnosti da imenuješ misli i emocije, ali mogu da osjetim tvoje stanje koje si jako dobro opisala! Bravo na hrabrosti! Nemir koji ti se javlja u poslednje vrijeme jeste, zapravo, anksioznost koja je reakcija na neizvjesnost i pritisak da „moraš“ odlučiti šta je daljnji korak i izbor za tebe. S obzirom da kažeš da si ranije slušala druge ljude, pretpostavljam da je to bio slučaj u donošenju odluka i izbora, a sada te to zapavo buni. „Šta zapravo ja želim, a šta drugi misle da je najbolje za mene ili šta očekuju?“ su pitanja koja uvijek tokom odrastanja dođu na red. U redu je da ne znaš šta želiš, da probaš razne varijante izbora koje te ne ugrožavaju, ok je i da ti se nešto ne dopadne i prekineš to. Ono što bi bilo dobro za tebe jeste da kreneš s istraživanjem svojih autentičnih želja, potreba, vrijednosti i osjećanja u vezi toga. I tu nema određenog vremena i ograničenja. Koliko god da je potrebno, dopusti sebi da ne moraš odmah znati šta je to što ti želiš, što tebe animira, kao i da imaš pravo da uzmeš koliko god vremena ti je potrebno! Dešava se da propustimo fazu istraživanja unutrašnjeg svijeta u djetinjstvu ili da nismo dovoljno podsticani od strane bližnjih, te nam se dešava zbunjenost u odraslom dobu. Međutim, u odraslom dobu možemo oživiti/obnoviti tu fazu i prolaziti je iznova, onom dječijom radoznalošću i eksperimentisanjem. Tvoje prekidanje stvari i nedovršavanje aktivnosti upućuje na mogući perfekcionizam, tj. da to što želiš da radiš mora biti savršeno da bi ti bila zadovoljna i da bi završila određenu aktivnost. Moguće je da uslijed neke greške odustaneš jer nije onako kako si „zamislila“. No, ok je da griješiš kao i svaki čovjek! Perfekcionizam koči kreativnost, spontanost i eksperimentisanje. Potrebno je da dopustiš sebi ove navedene stvari (grešku, da ne moraš odmah znati šta je ono što želiš) i da u toj „grešci“ otkriješ svoju strast. Super je što imaš aktivnosti sa svojim bliskim ljudima, ali naravno da to nisu naši jedini izvori sreće i da je potrebno da „pronađemo“ nas same da bi integrisali svoja iskustva.

U pogledu tate, žao mi je mnogo što si morala da prođeš kroz taj bolni događaj na svom životnom putu. Veoma dobro zapažaš da je tu posrijedi neki „nedovršeni životni posao“, a koji se na neki način uvijek pojavi kada pokušaš da stupiš u blisku emocionalnu vezu. Pitanje, koje je po meni više za psihoterapijski rad koji ti srdačno preporučujem, jeste na koji način si prošla kroz taj rani period kada je otac napustio tebe i majku, da li si imala podržavajuću sredinu i ljude koji bi ti omogućili da tokom odrastanja integrišeš takvo iskustvo, da razumiješ i osjećaš svoje emocije u vezi s tim. Ono što nam je uvijek ostavljeno, pored toga što kao mali ne možemo da utičemo na izbore i ponašanje naših roditelja, sredinu u kojoj se nalazimo, kulturu itd., jeste da kao odrasli pravimo odluke i izbore koji nam omogućavaju individualni rast i razvoj, razvoj adekvatnih snaga da se nosimo sa stresom, traumom, anksioznosti. Sva tvoja pitanja i nedoumice ukazuju na želju za napredovanjem, osmišljavanjem životnog iskustva. Ukazuju na tvoju iskrenost, hrabrost da pokažeš ranjivost, hrabrost da se suočiš i s onim što je bolno, što peče i uznemiruje. Tu sam za tebe, ako želiš, piši mi opet! Srdačne i tople pozdrave ti šaljem, i vjerujem da si mnoge inspirisala svojom pričom!

Najčitaniji tekstovi

Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Call centri: ZA ili PROTIV?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Zlatna Karika Marija Novaković: Teatar je magija, a sve je neizvjesno kada si slobodnjak
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
Nail Omerović: Naši mladi su talentovani, samo im je teško doći do izražaja
Bojan Jokanović – Sizif oštra i neumoljiva oka
Ko se boji umjetne inteligencije još?
Zašto upisati islamsku teologiju u Sarajevu?
More Stories
Poziv foto-novinarima/kama i freelancerima – Novo lice lokalne politike!