Prvi razgovor koji sam vodio s Vernesom Subašićem bio je o filmu „Zenica“ iz 1957., čiju režiju potpisuju Miloš Stefanović i Jovan Živanović. Tada smo pokušali praviti filmske večeri u podrumu jednog zeničkog kafića, a na njima projektovati neke zaboravljene filmove. Filmske večeri nisu dugo poživjele, ali naši razgovori o književnosti, filmu i pozorištu nastavili su se nekim čudnim kontinuitetom koji određuju životne prilike. O zbirkama „Papagaj sloboda“ i „Herbarium žuč“ pričali smo na BL ARTU 2022. godine, a sada nam tu priliku pružaju „Karike“.
Marina Stojanović rođena je 18. 3. 2003. godine u Doboju. Završila je Gimnaziju „Jovan Dučić“ u Doboju. Studira novinarstvo i komunikologiju na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci. Prethodno je pisala pjesme objavljene u časopisu „A priori“.
Mati.
Nekada bih voljela da sam kao jesen.
Da učinim da sve brige i tuge, drugih,
odlete negdje daleko.
Da se spuštaju s visokih grana,
negdje gdje će tugu pregaziti sreća,
gdje će tuga pod mojim bićem venuti,
baš kao lišće jesenje.
Lišće koje je mnogo toga trpjelo kroz vrijeme.
Slušalo razne priče i gledalo mnoge suze.
A sada kada je došla jesen, ono opada.
Uvelo je.
Uvelo je, mati, to lišće.
Vidiš li, mati?
Nema više tuge.
Nema više boli.
Sada sam jesen, mati.
Mnogi vole jesen.
Ja volim jesen, zar to nije najbitnije?
Ja sam jesen, samo što nikada neću
biti zima, hladna i pusta.
Odmah ću postati i proljeće i ljeto, mati.
Odmah će mi duša listati, cvjetati.
Obećavam ti.
Bit ću zadovoljna, jer je On zadovoljan
mojim bićem.
Ja sam sada i jesen i proljeće.
I to ću biti do posljednjeg trena.
U proljeće, cvjetat ću, i bit ću sretna.
A još sretnija ću biti kao jesen.
Jer u jesen moja briga odlazi, a veća sreća dolazi.
Nikada zima biti neću,
hladna i pusta poput nesreće.
Andrea Gojković rođena je 2003. godine u Doboju. Pisanjem se bavi od osnovne škole. Završila je Gimnaziju „Jovan Dučić“, kao i Osnovnu muzičku školu „Isidor Bajić“ u Doboju. Po završetku gimnazije, svoje obrazovanje nastavlja na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci.
Među najvećim i najznačajnijim književnim stvaraocima koji su rođeni na pragu XX stoljeća i koji su stekli veliki autoritet u italijanskoj kulturi i književnosti stoji i ime Cesarea Pavesea. Jedan je od najinteresantnijih italijanskih pisaca u rasponu između predratnog i poslijeratnog perioda čija djela i život neprestano nastavljaju da privlače pažnju domaće i strane književne kritike. Dio je generacije pisaca čiji je glavni zadatak i cilj bio otkrivanje Italije.
„Srebrenica je praznina. Srebrenica je mrak. Srebrenica je jama u koju nikada više ne može dospjeti svjetlosna zraka. Boli me Srebrenica i zbog svih ratnih profitera, zbog onih koji na imenu Srebrenica grade svoje karijere i pomoću nje peru novac“, zaključuje Amela Mustafić, koja i u budućnosti planira pisati, pisati i pisati poeziju, uhvatiti poneki momenat sreće, naći posao, obgrliti nebo i izgraditi poneki most.
Književnik Nemanja Dragaš (1992) jedan je od najnagrađivanijih mladih pesnika Srbije. U razgovorau za Karike možete doznati lično i nezvanično više o njegovim razlozima bavljenja umetnošću, razvojnom putu, ulozi i odgovornosti umetnika danas, položaju mladih umetnika, inspiraciji, terapeutskom učinku pisanja, poeziji…
Stavljajući suprostavljena mišljenja o djelu Rupi Kaur po strani, potrebno je istaći da ono zavrjeđuje pažnju najvećim dijelom zbog toga što govori o mnogim tabu temama, o kojima umjetnici, a naročito umjetnice, do sada nisu mnogo govorili/e, pogotovo ne na način kao što to čini Kaur – spajajući riječ i crtež u jedinstvenu i jasnu poruku.
Zbog toga što u Bosni i Hercegovini ne postoji časopis za poeziju, grupa mladih magistara književnosti pokrenula je projekat pod nazivom Časopis „Poezija“, čiji je cilj bio da mladim pjesnicima regiona ponudi jedinstvenu platformu na kojoj će moći promovirati svoje radove.
Zbirka Plamena zavjesa sastoji se od 53 pjesme i 8 pripovjedaka. Izdavač je Dobra knjiga, a štampana je u Sarajevu, 2018. godine. Lirski subjekt zbirke progovara iz pozicije udaljenosti, ponekad i otuđenosti, a najčešće zapitanosti. Kao takva, zapitanost je oblak koji se nadvija nad sudbinom, vremenom, egzistencijom, jezikom, pravdom, ali nikada nad ljubavlju.
Kafići mogu biti mjesto drugačijeg druženja, onog gdje učimo slušati sagovornike, pokloniti svoju pažnju drugome.