Marina Stojanović rođena je 18. 3. 2003. godine u Doboju. Završila je Gimnaziju „Jovan Dučić“ u Doboju. Studira novinarstvo i komunikologiju na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci. Prethodno je pisala pjesme objavljene u časopisu „A priori“.
SOKRAT
Pusti me da te gledam
Još samo malo,
Sokrate moj
Ne! Ne mrdaj! Stoj!
Pusti da znam svakog tvog mladeža broj
Može li ovaj na obrazu biti moj?
Kriješ li ispod kože ljubavi sloj?
Pusti me da ga osjetim,
Sokrate moj
Ne! Ne mrdaj! Stoj!
Sokrate,
Ti o kojem je ovaj Platon svako djelo napisao
Riječ tvoju i bivstvo disao
Stani!
Pratim svaki pokret tvoj
Upijam ga kao tkanina znoj
Kamen koji guraš kao da je život moj
Stoj! Sokrate! Samo stoj!
A sada kada si stao
Idi Sokrate! Vrijeme je! Pođi!
Posljednji put mi dođi
Dopusti da osjetim krajnji poljubac tvoj,
Neka brdo tvojih riječi razbije kamen moj
Ne krivim te Sokrate što za nas nisi bremio jače
Svaki dio sedefa za tobom plače
PUZLE
Tražim te u puzli,
Bijeloj,
Na desnoj ruci.
Gledam iz svakog ugla,
Dodirujem duž svake linije.
Vidiš,
Ova linija koja se povlači k unutrašnjosti,
Oni koji te ne poznaju pomislili bi da je obična
Ali ti i ja ne
To su tvoja leđa dok spuštam svoje usne na tvoje
I onda,
Ni ne postoji tvoje i moje
Sve se stapa kao i oblici na ovoj puzli
Sve postaje jedno
Ne postojiš ti,
Niti postojim ja,
Postojimo mi.
A kada smo kod postojanja,
Ko bi i rekao da si nekada postojao tamo bez mene,
Provlačio kroz život druge ljude, lica, žene
I da sam ja postojala bez tebe.
A možda te moje srce i tijelo sve vrijeme i tražilo
Kao što i sada
Ruke traže ruku,
Vrat poljupce,
Uši tvoje disanje.
I trenutno dok dišeš,
Ja evo pišem i gledam tu istu puzlu,
Bijelu,
I pričam joj o tome kako ruci treba ruka
Vratu poljupci
Ušima toplina tvog daha dok dišeš iza mene.
A priča i ona meni,
Kaže da je ništa bez drugog dijela puzle,
Ali ne više,
Samo tog jednog koji je tamo gdje je nebo često roze,
U sobi koja je uvijek osvijetljena i gdje sunce pada na sunce.
Njoj treba ta jedna crna puzla,
A eto meni, samo ta jedna osoba koja je nosi.
LJUBIM
Ljubim svaki dio tebe,
Ljubim sve tvoje vrline,
Mane.
Ljubim svaki zvuk koji proizvedeš,
Svaku suzu i osmijeh koji vidim
Ali i onaj koji mi promakne.
Ljubim ja i kada ne ljubim.
Usne ne pomjeram, a ljubim
Očima, rupicama na obrazima
Dodirom, uznemirenim pulsom i ubrzanim cupkanjem noge
Ljubim nježno, strastveno, željno
Neobuzdano, iskreno
Dok hodaš, plešeš, tako slobodno, pričaš, brineš, razmišljaš
Nebitno gdje si i s kim si, ja ljubim
Ljubim svako mjesto
Ulicu
Kroz koju si prošao
I ne znam da li sam ti rekla,
ali ljubim te
nisi svjestan koliko, kada i gdje,
tako iznenadno i čisto,
kada se najviše i najmanje nadaš.
Ljubim te.
SEBI O TEBI
I možda će tamo neki učenici,
U tamo nekoj školi,
Tamo nekim klupama,
Raditi analizu mojih pjesama.
Tražiće rime, slogove, poklapanja
Pitaće se šta je pisca navelo da napiše ove pjesme
I moći će samo nagađati
Jer kako oni da odgonetnu
Da je pisac pisao o do tada njemu neviđenom
Da je pokušao da stavi ljepotu postojanja jedne osobe u par riječi
I bivao razočaran.
Razočaran u riječi koje su mu se činile malene i nedolične te osobe
Pa je brisao,
pa opet pisao…
Ali znaće da je sve o tebi, ljubavi moja
Prepoznaće oni te sitne okice
koje ne mogu bez nosića
koji se savija uz svaki osmijeh koji mi uputiš
Prepoznaće ožiljak s desne strane
i pitaće se zašto je baš svaka pjesma o tebi.
I tada dolazimo do onoga o čemu pričam.
Neće svijet nikada znati koliko si posebnost.
Niti svijet treba da zna.
