Prvo je otišla Asja, a uskoro je i Lidija pakovala kofere. „Vraćam se nakon sezone“, rekla je. A isto je uradila i Anamarija. Za Barbaru već odavno znam da se vraćati ni neće. A ja? Ostajem ovdje, živeći svoj život sastavljen od krhotina.
Pametnije je otići iz Bosne iz Hercegovine, nego iz roditeljske kuće. Ne samo zato što je domovina maćeha svim mladim ljudima koji porodično nisu umreženi u vladajuće stranke, nego i zato što nepravda u tuđem svijetu manje boli.
Karike vam donose preuzbudljivu ispovijest Olje Cvitanovića, momka koji se vratio u Sarajevo nakon života u Njemačkoj i Švedskoj. Tokom života vani, suočavao se s usamljenošću, hladnim Švedima, pogrešnom dijagnozom i nostalgijom za Sarajevom... Nastavite čitati, jer Olji su život spasili sarajevski ljekari... Kako, saznajte u nastavku.
Nije baš da je meni kvalitet života nešto mnogo bolji zbog toga što imam metro liniju od tri milijarde eura, niti sam posebno sretan s rijekama turista od kojih više ne mogu proći gradom, a platio sam doprinos kroz porez i za metro, a i za institucionaliziranje turizma, a i za policiju koja nadgleda coffeeshopove i Red Light District. Meni recimo mnogo više znači što mogu prošetati Dobrinjom po sat vremena svaki dan, dok ovdje moram da se guram sa stotinama hiljada drugih sugrađana jer je grad mali, a stanovnika mnogo.
„Još uvijek sam svjež u Njemačkoj i ne poznajem prilike tako dobro, ali iskustvo koje imam je vrlo korektno i profesionalno. Dodao bih da smo na početku imali program od pet dana adaptacije, tokom koje su nas upoznali s gradom i Univerzitetom, dali nam sve materijale u kojima su bili važni brojevi telefona, informacije, mape, brošure sa savjetima. Rekli su nam: 'Mi smo tu da biste vi uspjeli!'.“
„U Njemačkoj se može mnogo toga postići ako želiš učiti jezik i potruditi se na poslu. Nema kafenisanja, kad se radi, radi se, pauze imaju, uvijek možeš na toalet, ali naš narod je navikao da ne radi i da kuka.“
Mnoštvo različitih nastavnih planova i programa, zastarjela literatura kojom se učenici koriste i nedostatak reformi u obrazovanju, samo su neki od problema s kojima se učenici bosanskohercegovačkog društva danas susreću.
Hana Galijašević (18) osvojila je pet stipendija za neke od najprestižnijih univerziteta u Sjedinjenim Američkim Državama: Harvard, Yale, Princeton, Amherst i Colgate. Ova mlada Kladušanka, koja je nedavno maturirala, odlučila je da svoje iskustvo podijeli s Karikama.
Aleksandar Gluvić, student Fakulteta političkih nauka u Banjaluci, prije nekoliko sedmica privukao je pažnju kako naših, pa tako i regionalnih medija, s protestnim performansima koje je svakodnevno izvodio pored kolone ljudi koji su čekali razgovor za slovensku vizu. Performansi su uključivali nošenje poveza preko očiju, flastera preko usta, te držanje natpisa „Samo nek' se ne puca“ i „Evakuacija, a ne emigracija“.
Nisam ja protiv odlaska, samo protiv pričanja kojem nema kraja, a poslije kojeg samo zijevam. Voljela bih čuti nečiju (iskrenu) priču od početka - kako je otišao, kojim zaista povodom, i kakav ga je put dočekao – brdovit, strm, pun rupa, kamenja i trnja, ili pak disanja za vratom! Mislim da se ne završava sve pakovanjem kofera i kartom u jednom pravcu.
Započeli su vlastite biznise, ponudili mogućnost drugim ljudima i nadu da se možemo izvući iz kolapsa u kojem stagniramo ili tonemo već godinama.
