Mnoštvo različitih nastavnih planova i programa, zastarjela literatura kojom se učenici koriste i nedostatak reformi u obrazovanju, samo su neki od problema s kojima se učenici bosanskohercegovačkog društva danas susreću.
Isfrustrirana svim problemima s kojima sam se susretala tijekom svog obrazovanja i potaknuta komentarima svojih vršnjaka, odlučila sam da napišem ovaj tekst. Međutim, nisam željela da ovaj članak bude samo rezultat mog mišljenja i stava, pa sam odlučila razgovarati i s drugim srednjoškolcima i studentima iz Bosne i Hercegovine.
Kroz razgovor s preko 70 srednjoškolaca i studenata širom BiH, na pitanje „Šta mislite o obrazovnom sistemu u Bosni i Hercegovini?“, preko 65 je odgovorilo da je loš, a manjina da nije loš, ali da može biti bolji.
Iznenađena svim komentarima i replikama koje sam dobila, bila sam samo više sigurna da ću napisati ovaj tekst. Psihička tortura učenika, ispoljavanje frustracije zbog privatnih problema na učenicima, psovanje na časovima i neprimjeren govor profesora, te forsirano propagiranje politike i religije (učenici se na hodnicima moraju pozdravljati isključivo religioznim pozdravima) su samo neke od grozota koje sam čula od srednjoškolaca iz različitih dijelova BiH.
Ipak se na kraju većina složila da je najveći problem bh. obrazovanja zastarjele metode poučavanja, te stare literature koje učenici koriste, a koje ih opterećuju s dosta nepotrebnog gradiva, kao i nepravedno ocjenjivanje koje se ravna prema tome koliko su roditelji učenika uticajni i financijsko stabilni građani.
Srednjoškolka A. S. iz Brčko Distrikta tvrdi kako je to sasvim normalno, jer od profesora koji nisu profesionalno i ispravno odabrani za svoje pozicije ne može se očekivati da će oni profesionalno i ispravno ocjenjivati učenike.
Sve češće smo svjedoci kupljenih diploma i zapošljavanja „preko veze“, a svjesni smo i da mnogim obrazovnim institucijama upravlja vladajuća politička stranka i da bitno utječe na donošenje odluka koje bi se trebale ticati samo Ministarstva obrazovanja i samih obrazovnih institucija. Mito i korupcija u Bosni i Hercegovini odavno nisu tabu tema, pa tako ni u obrazovanju nisu nepoznati pojmovi.
Učenici profesorima na času predstavljaju objekt, a ne subjekt, nekoga ko će ih samo saslušati, sve to naučiti napamet kod kuće i izboriti se za svoju ocjenu, ali ne i znanje. Obrazovni sistem u BiH je striktno zatvoreni krug koji učenicima ne omogućuje širenje njihovih vidika, razvijanje kritičkog mišljenja i individualnih sposobnosti, te izgradnju univerzalnih vrijednosti poput mira, solidarnosti, jednakosti, slobode…
Podjela učenika na osnovu jezika kojim govore, nacije kojoj pripadaju, nejednaka prava za sve, prisutnost mita i korupcije se u civiliziranim zemljama naziva nepoštivanje zakona i segregacija, a u Bosni i Hercegovini način života i nešto što je danas već potpuno ustaljeno i normalno.
I dok druge razvijenije države stvaraju mlade koji će sutra biti aktivna radna snaga na tržištu rada, te ljude na kojima će ovaj svijet ostati – kako svi kažu, Bosna i Hercegovina stvara generacije ispolitiziranih ljudi i poslušnih glasača koje će upotrijebiti onda kada im to bude potrebno, mrzitelja, neracionalnih ljudi ili pak onih koji će svoju pamet i snagu ispoljiti u zapadnim zemljama svijeta.
Ključna stavka u obrazovanju su i roditelji koji često pored škola vrše dodatni pritisak na djecu sa svojim prevelikim očekivanjima. Umjesto da obrazovni sistem, ali i roditelji naglašavaju ono dobro što djeca rade, često baš naprotiv naglašavaju samo njihove nedostatke. Potrebno je poboljšati saradnju, tj. interakciju između škola i samih roditelja koji bi na taj način mogli dosta više da utiču na one stvari na koje je potrebno obratiti pažnju.
Naravno, ovakav obrazovni sistem nema za žrtve samo učenike, nego i same profesore.
Da li su dovoljno plaćeni ljudi koji su zapravo jedni od najvećih kreatora umova, stavova i znanja mladih je pitanje koje se često nameće. Profesori ne smiju i jednostavno nemaju hrabrosti izaći iz datih okvira nastavnog plana i programa i time se gubi na fleksibilnosti što im ne dozvoljava da uvode bilo kakve promjene i improvizacije u nastavnu jedinicu. Žalosno je što upravo ti ljudi često i sami nemaju volje da nešto poduzmu po tom pitanju.
Većina profesora danas na svoj posao gleda kao da mu je jedina obaveza da dođe, ispredaje nastavnu jedinicu ili, kako to obično biva, da vodi monolog sa samim sobom, zada učenicima šta će naučiti i potom ode kući. To je upravo jedan od razloga zašto učenicima veliki problem predstavlja usvajanje gradiva – sve nastavne jedinice su uvijek iste, jednolične i dosadne, učenici se ne uključuju dovoljno u interakciju s profesorima, a svaki čas učenici su izloženi tonama informacija koje jedva stanu u 45 minuta jednog nastavnog časa, od kojih sigurno više od polovine učenici i ne zapamte.
Mnogi se slažu da se školovanje, naročito srednjoškolsko, svelo samo na mehaničko učenje gradiva kojeg se učenici par dana nakon testa uopće i ne sjećaju. Pored toga, mnogi tvrde kako je princip na kojem naše obrazovanje funkcionira neispravan jer se svim učenicima pristupa na isti način te s istim očekivanjima od svakoga, međutim, niko nije isti, niti na isti način i s jednakom lakoćom usvaja gradivo. Kada na sve to dodamo da postoje i profesori koji nisu kompetentni za rad u obrazovnim institucijama zbog nedostatka pedagoških sposobnosti koje treba da posjeduju ili neadekvatnom prenošenju znanja na učenike, možemo sa sigurnošću reći da je naš obrazovni sistem zasigurno zaostao.
Na pitanje „Da li su danas profesori dovoljno pedagoški obučeni da predaju u obrazovnim institucijama?“, od diplomirane studentice PMF-a u Tuzli i buduće profesorice biologije E.Dž. sam dobila odgovor: „Ne! Jedno ogromno ne! Niti pedagoški niti metodički. A to se posebno ogleda u srednjim strukovnim školama gdje imamo ‘profesore’ koji su položili pedagošku skupinu predmeta za sat vremena na privatnom fakultetu, a zapravo studenti koji se školuju za profesore, istu skupinu predmeta polažu dvije godine. Uviđate i sami razliku.
Po mom mišljenju, današnji profesor bi trebao da bude uzor svakom učeniku, ne samo zbog predmeta koji taj profesor predaje, nego zbog širokog shvatanja i znanja samog profesora i načina na koji se taj profesor ophodi prema svojim učenicima. Sama sam prošla kroz sve sisteme obrazovanja, od osnovnog, srednjeg i visokoškolskog. Broj profesora koji su mi predavali je zaista velik, ali samo tri profesora su ostavila značajan trag na moju ličnost. Samo tri za skoro 20 godina! Kada ove proporcije budu drugačije, onda ćemo moći reći da je obrazovanje u BiH napredovalo.“
Mislim da posebno treba staviti naglasak na zastarjelost našeg obrazovnog sistema koji više liči obrazovnom sistemu iz 19. a ne 21. stoljeća.
Naravno, ne možemo ni očekivati da budemo u rangu sa zemljama poput Njemačke, Finske, Švedske ili Švicarske, ali mislim da je itekako moguće, barem u maloj mjeri, modernizirati obrazovanje. Činjenica je da tehnologija sve više napreduje iz godine u godinu i upravo bi nam taj razvoj nauke i tehnologije trebao biti podstaknica da mijenjamo nastavni plan i program i prilagođavamo mu se, te koristimo sve čari tehnologije koje nam ona pruža u cilju olakšavanja nastavnih jedinica i čineći ih zanimljivijima i pristupačnijima učenicima i studentima.
Pored modernizacije izvođenja nastavnih jedinica, još jedan od mogućih načina unapređenja našeg sistema obrazovanja je i modernizacija udžbenika. Potrebni su nam savremeni udžbenici koji će biti objektivni, a politički orijentirani i zasnivati se na činjenicama, a ne osjećanjima.
Još jedna „kočnica“ našeg obrazovnog sistema je ta što se ono još uvijek oslanja na tradicionalni način učenja, više teorijsko nego praktično, pa stoga bivamo daleko od standarda u razvijenim državama gdje učenici svoje znanje i gradivo najviše usvajaju kroz praktičnu nastavu.
Dok u mnogim zemljama učenici dobijaju novčanu naknadu za izvršavanje praktične nastave i usvajanje potrebnog znanja i iskustva, u Bosni i Hercegovini je praktična nastava prilično zanemarena. To je poražavajuća činjenica uzimajući u obzir da danas imamo sve više učenika sa završenom medicinskom školom, ali s ni u pola znanja i iskustva koliko bi trebalo da ga imaju zbog čega se mnogi po završetku odluče i na dodatne obuke u svrhu dobijanja potrebnog znanja za određeni smjer. Pitanje praktične nastave u BiH se već dugo povlači, međutim, bez ikakvih konkretnih rezultata i promjena.
O kvaliteti praktične nastave mi je pričao i Ammar Grabić iz Gradačca, jedan od učesnika na projektu „Istraživanje o kvaliteti praktične nastave u BiH“, koje je pored ostalih gradova sprovedeno i u Gradačcu na inicijativu Asocijacije srednjoškolaca u BiH.
„Na osnovu ovog istraživanja došlo se do zaključka da srednjoškolci nemaju adekvatan i potreban materijal, niti uvjete za provođenje praktične nastave. Pored toga, utvrđeno je da neke struke čak nikako ili djelimično izvršavaju praktičnu nastavu, koja je po NPP obavezna. Za to ne treba kriviti škole, nego Ministarstvo obrazovanja koje ne odvaja dovoljno sredstava iz Budžeta za buduće nade, mlade ljude, na kojima bi ova država trebala da ostane“, kaže Ammar Grabić. Nakon sprovedenog istraživanja, članovi Asocijacije srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini su izašli i sa sloganom koji, iako je tužan, zapravo opisuje stanje našeg obrazovanja, a koji glasi „praksa nam je kriza, trebat će nam viza“.
Pored svega navedenoga, učenici problem obrazovanja vide i u mnoštvu različitih nastavnih planova i programa koji su nastali kao rezultat poslijeratne podjele u Bosni i Hercegovini. Zbog toga učenici u dijelovima FBiH s većinskim bošnjačkim stanovništvom uče historiju i bosanski jezik, učenici u RS istoriju i srpski jezik, a većina učenika u Hercegovini povijest i hrvatski jezik, s potpuno različitim izvorima i štivom koje se nalazi unutra.
Mnogi smatraju da je apsurdno što je nastavni program „raštrkan“ po svakom kantonu, regiji, pa uopće i u entitetu. Reforma nastavnog plana i programa je hitno potrebna, kako mnogi tvrde, jer bi to dovelo do uvođenja jedinstvenog plana i programa za sve, ali i ukidanja jednog od najvećih problema u BiH poznatog pod nazivom „dvije škole pod jednim krovom“.
Naime, fenomen „dvije škole pod jednim krovom“ predstavlja obrazovne institucije koje direktno segregiraju učenike na osnovu njihove nacionalnosti i koji uče po različitim nastavnim planovima i programima.
