Ko o čemu – mladi o odlasku!
Brate mili, meni je iz dana u dan “hrkljuš” u čelo, zakon. Tako se udarim, da zaboravim da sam uopšte išta vidjela i čitala.
Naime, unazad par godina, preplavljuju nas tekstovi o odlasku mladih iz BiH. Kontam da su mladi pravi trendseteri, kakvo twerkovanje i one nove valovite obrve. Zašto ovo pišem? E, zato što mi je tema odlaska odavde isto kao kad politička elita mekeće zaokupljenoj masi. Sve ostaje na tome zašto sam otišla, koji su razlozi, zašto je bolje tamo nego ovdje, itd. Dodat ću samo – Sretno.
Da budem na čisto, nisam ja protiv odlaska, samo protiv pričanja kojem nema kraja, a poslije kojeg samo zijevam. Voljela bih čuti nečiju (iskrenu) priču od početka – kako je otišao, kojim zaista povodom, i kakav ga je put dočekao – brdovit, strm, pun rupa, kamenja i trnja, ili pak disanja za vratom! Mislim da se ne završava sve pakovanjem kofera i kartom u jednom pravcu.
Nikad nisam voljela generalizovanje, pa ne volim ni ljude koji traže razlog za odlazak. Ako ti se ide odavde, idi brate mili, ne vuci nas za ruku i nos. Svjesni smo svih problema, jada i čemera u ovoj pećini od države, ali se svako bori na sebi svojstven način. Neko ko je odlučio ostati ovdje, recimo ja, nisam ovdje jer mi je fascinantno otvaranje Dodikovih 10 km puta, gdje su rijaliti dobili svoje udarne termine – sadržaj koji slijedi nije primjeren za one ispod 7 godina, a kultura zvana Kaya neka Ostojić sa pjesmom “Ne možeš da sediš sa nama”, ima 11 000 000 + pregleda. Ovdje sam jer cilj ne mjerim kilometrima i minutama.
I sad kad sam se malo odljutila, mogu nastaviti u onom tonu nakon “hrkljuša”. Ohladila sam se.
Za sve razloge odlaska, postoje razlozi i za ostanak. U slučaju da vam se ne sviđaju, slobodno čitajte tekstove koji su vam po želji, jer je ipak lakše čitati lijepo upakovan odlazak, nego boriti se za mjesto koje vam pripada.
Najjači su mi razlozi – ovdje nema para; sve je preko štele ili moraš imati člansku kartu partije (najbolje vladajuće); obrazovanje je prešlo u plinovito stanje, neopipljivo – a ponekad toksično. E pa dragi moji, tačno je da nema para, ali za one koji sjede u kafanama, natprosječno obučeni, i diskutuju o tome kako je skupa kafa. Isti ti (van)zemaljci imaju diplome u kojima piše da trebaju biti direktori, blago njima i njihovim majkama. Onda na red dolaze štreberi, koji su na vrijeme sve očistili, pa su im konkursi jedina zanimacija. Čekaju! Ipak, da ne griješi dušu, ima izuzetaka.
Nadalje, samozavaravanje je da nas sretan život pun blagostanja čeka u XY zemlji, jer i tamo se radi, bori i zarađuje. Istina, možda nekom to lakše ide od ruke. Zapitate li se šta je ključ za uspješan i ispunjen život.
Lično znam nekolicinu ljudi koji su otišli “trbuhom za kruhom”, iako su imali stalne poslove, stanove, porodicu i organizovan život, ali njima je i to bilo malo, pa rasprodaju sve što imaju te broje kilometer do odredišta. Ali znate šta je najzanimljivije, fotografije tih ljudi koji su otišli – pa npr. on na dizalici sa kantom punom pjene, dok ravnomjernim pokretima čisti prozore neke poslovne zgrade, ili na kojoj se vidi bauštelac, a u opisu slike “Šta će mi more”. Je li im to trebalo? Neću ih ni pitati, dovoljno je da se svako malo vraćaju svojoj kući, i uz neizmjeran broj srcadi na facebook-u ne mogu da iskažu svoju ljubav prema domovini.
Naposljetku, stižem do obrazovanja, kuće (ne)znanja, institucije – vešeraja. Kako kome! Pitanje kao što je – Zašto si upisala filozofiju i šta ćeš s tim raditi, isto je kao kad me pitaju kako ti možeš pisati lijevom rukom?! Jedna sam od onih kojoj oblačić iznad glave neprestano lebdi, pa nekad u tišini čujem samo svoje misli. Ponekad ih prekinem glasnom muzikom, pa nastavljam sanjariti! Sukladno tome, upisala sam ono što volim i što ispunjava predmet mojih interesovanja. Ne radim u struci kao profesor filozofije, ali ono što mi je ona dala, jeste znanje da postoje različita mišljena, te da poslije završetka fakulteta ne moram udarati glavom u zid. Filozofija nije puka definicija mudrosti, ona mi je omogućila da gledam širu sliku svega, postanem pisac i nadam se da sam na dobrom putu da budem dobar novinar.
Ukratko, fakultet nije jedini vid obrazovanja, ali nije ni za svakoga. Tu su različite studentske prakse (ako si student), volontiranje, online edukacije, razni video tutorijali, seminari, predavanja, i sl. Sve što je potrebno jeste popričati sa sobom, i odlučiti koji vid škole ti odgovara.
Nedavno je jednom poznaniku dijete krenulo u školu, te sam ga pitala kako se dječak snalazi. Kaže on: “Pa dosadno mu je u školi, ne voli baš da uči. Šta ću mu ja, ne mora ni ići na fakultet, neka bude automehaničar.” Ja sam iz toga izvukla konkluziju, da je automehaničar takođe zanimanje koje ja ne znam raditi. Onda sam se sjetila Platovone idealne države – temelj njegove ideje jest ideja pravednosti. To je nešto slično legitimnosti u današnje vrijeme, no zapravo je riječ o pravednoj raspodijeli rada prema sposobnostima svakoga čovjeka. Tako svako treba raditi ono za što je sposoban. Ali..
Ja bi samo podsjetila na našu rubriku, mladi koji o(p)staju.
Kako je neko završio fakultet i ko ga je zaposlio, nije naša stvar. Svako pronalazi smisao na drugačiji način, kreira najbolje odjelo u kojem će se osjećati udobno. Ako odlaziš, neka to bude samo tvoj izbor, bez pukih nagađanja ili pravdanja. Usput ponesi i sebe, možda upoznaš nekog novog Ja u drugačijoj okolini.
“Da se razumijemo, svako sebi život stvara tamo gdje misli da može i treba! Ako ništa drugo država je od nas napravila kreativne ili mutave ljude, kako se uzme”, riječi su koje sam uputila starijem kolegi sa faksa, nakon poduže debate o istoimenoj temi. Znate koja je povratna reakcija?
NIŠTA!
