Banjalučka publika je imala priliku vidjeti višestruko nagrađivanu predstavu “Moje dete” u okviru 20. Teatar festa “Petar Kočić”. Ovaj komad uvodi u pozorišnu produkciju nekoliko ključnih, ali najčešće prećutkivanih socijalnih tema: izopštavanje marginalizovanih grupa, nasilje u porodici, alkoholizam, seksualno zlostavljanje djece, maloljetnička trudnoća, trulež zakona i sistema.
Predstava “Moje dete” se igra u koprodukciji Beogradskog dramskog pozorišta, a do sada je osvojila srca publike i žirija na festivalu mladog glumca „Zaplet“ 2016. kao i na festivalima u Tuzli i Zenici.
Iako je priča u prvom planu o Romima, posjeduje i univerzalne premise o posljedicama neobrazovanja i siromaštva na raspad porodice, moralnih vrijednosti, lјudskosti uopšte. Savršeno idejno osmišljena scenografija sa zakačenim oblačkom, tepihom, rasutim igračkama i ciglama po podu aludira na razoren dom, a isprljana bijela haljinica na uništeno djetinjstvo jednog čistog i nevinog bića. Upadljiva trubačko-gitarska muzika i plesovi karakteristični za romski narod dodatno začinjavaju tragičnost isprepletenih sudbina. Glumci psihološki delikatno stvaraju likove, bitno obraćajući pažnju na njihov autentičan govor i ponašanje. Dok su se spremali za predstavu gledali su dokumentarac “Ljudi naše savjesti”, posmatrali Rome iz svoje sredine i dolazili do različitih saznanja.
Stojan Srdić, autor pozorišnog komada, govori kako je “Moje dete” zamislio davne 2004. godine kada je upoznao romsku djevojčicu koja je u krilu držala šestomjesečnu bebu, pjevušeći joj nešto. Kada ju je upitao čije je to dijete, ona mu je ponosno odgovorila: “Ovo je moje dete” i ispričala kako ga je rodila u dvanaestoj godini u domu za nezbrinutu djecu.
“Tu priču sam dugo držao u sebi i nakon 10 godina je predstavio je na jedan poseban način. I ovo nije samo priča o njoj nego o svim potlačenim, ugnjetenim, obespravljenim i nezaštićenim”, rekao je autor.
Za Jelenu Gavrilović je posebno ushićenje bilo igrati lik silovane desetogodišnje djevojčice Ranke koja doživljava vidljivu transformaciju, od skrhanog djeteta do zrele djevojke, nakon pakla odvajanja od porodice.
,,Trebalo je naći mjeru da priča bude univerzalna, a da s druge strane zadrži i ono po čemu nije univerzalna. Zaboravljamo da ima ljudi kojima je mnogo teže nego nama”, navodi ona.
Mirka (Ivana Nikolić), majka djevojčice, odvodi je u sirotište kako bi je spasila od silovatelјa, teče Zuleta (Vladan Milić). Borkan je iskreno brižan Rankin otac (Andrej Šepetkovski), a Miško njena novopronađena lјubav (Mladen Sovilј) kroz čiji lik se još jednom prelama teška i neizvjesna sudbina. Jelisaveta Orašanin igra četiri lika – socijalnu radnicu, doktorku, policajku i vaspitačicu u sirotištu.
Andrej Šepetkovski tvrdi da je najveći podvig svakog čovjeka očistiti dušu od svih predrasuda, a najveća veličina je u tome kako se ophodimo prema onima koji nam ne mogu uzvratiti.
Ivana Nikolić je naglasila da se posebno majke teško oporavljaju nakon onoga što vide na sceni jer “Moje dete” može da bude bilo koje dijete svijeta.
Jelisaveta Orašanin kao otjelotvorenje različitih institucija pokazuje da su svi segmenti društva ozbiljno zahrđali. Od bahate šalteruše u birou rada, preko doktorke i policajke, do socijalne radnice koja se ispostavlja kao jedina nada jer se sažali i zadrži djevojčicu u sirotištu.
,,Institucija je hladna. Svako mora da krene od sebe kao pojedinac da mijenja nešto. U ovom slučaju se ispostavlja da je socijalna radnica taj pojedinac koji je uspio promijeniti sudbinu jedne djevojčice i zaštiti je”, zaključuje Orašanin.
Bez kuće i doma, bez adrese i zaštite na marginama života i društva, tu pored nas žive naši sugrađani Romi i njihova djeca. ,,Ne znam, desilo se” odjekivalo je u pozorištu iz usta silovatelja i mučitelja kao odgovor na ono vječito zašto. Publika je svjedočila užasu i dubini neljudskih ponora. Suzama, jakim emocijama i aplauzima.
fotografije preuzete sa www.bdp.rs
