Azra Bajraktarević potvrđuje pravilo da je studiranje novinarstva nemoguće bez uporedne neformalne edukacije. Studenti koji se susreću sa više ljudi i razmenjuju iskustva stvaraju veze za buduće, potencijalne poslove i saradnju. Prenosimo vam iskustvo proaktivne studentkinje novinarstva iz Tuzle koja je uspešna u svom školovanju i komunikaciji unutar studentske zajednice, ali i van nje.
Zašto i kako si odlučila da se baviš novinarstvom?
Kada te zanima gotovo sve, ali ništa dovoljno toliko da bi se okrenuo isključivo njegovom izučavanju – novinarstvo je jedini (i odličan!) izbor. Oduvijek sam voljela da znam „ko, šta, gdje, kada, kako i zašto“ ali na takav način da ne bude „mahalski“. Godinama poslije, poželjela sam da to naučim obavljati na jedan profesionalan način, jer sam uvidjela da način na koji ćeš nekome nešto saopštiti, isto je važan kao i to što si saznao. Motiviše me želja za promjenama koje su neophodne našem društvu, a mislim da kao novinarka itekako mogu doprinijeti tome.
Koje razlike si uočila kada si počela da studiraš u odnosu na ono što si do tada znala o novinarskoj profesiji?
Svijet koji se stvara ispred kamera dosta je drugačiji od onog kako ga ja kao prosječan gledalac vidim. Toga sam bila svjesna. Međutim, negativno sam se iznenadila kada sam „ulazeći“ u taj svijet uvidjela koliko je malo saradnje među kolegama i koliko sebična želja za „biti prvi“ zna donijeti svjesno objavljenih netačnih informacija i neoriginalnosti – što su po meni dva ključna uvjeta koja moraš ispuniti.
Smiješno mi danas zvuči i kada se sjetim svog upisa na studij. Prijatelji(ce) su bile u fazonu: „Ti možeš puno pričati, upiši novinarstvo.“- a ja i potrča. Priznajem da sam i ja bila jedna od onih koji su mislili da je komunikativnost presudna pri bavljenju ovog posla. Danas znam da je potrebno puno, puno više od toga da bi bio dobar novinar.
Kada si počela sa praksom i kako je to izgledalo?
Još u osnovnoj i srednjoj školi počela sam se baviti nekim vidovima novinarstva. Pisala sam za školske novine, vodila raznorazne manifestacije, bila moderator i PR nekih projekata… Da bi negdje krajem srednje škole to preraslo u nešto ozbiljnije. Počela sam da radim na radiju, gdje sam sa par drugara imala svoju omladinsku emisiju. U godinama tokom studija, kako sam o kojem žanru i mediju učila, nastojala sam proći kroz praksu. Možda sam zbog toga jedna od rijetkih kolega sa svog odsjeka koja je sigurna da se baš ovim želi baviti. Studij je, po meni, neophodan temelj i smatram da ga svaki „ozbiljan novinar“ mora izgraditi. Međutim, treba imati na umu – novinarstvo je najvećim dijelom praksa.
Koje su tvoje želje, ambicije i planovi u novinarstvu?
S obzirom da su mi pisane riječi oduvijek najdraže igračke, mislila sam da će radio i televizija biti zadnji medij na kome želim raditi. Vremenom se ispostavilo drugačije… Nakon što sam prošla, bar nakratko, sve vrste medija, na radiju i televiziji sam najviše pronašla sebe. Ne želim se ograničavati i sasvim sam sigurna da ako budem radila i na nekom od ova dva medija, neće izostati ni istraživačko novinarstvo koje će biti objavljeno u nekim novinama ili portalu. Novinarstvo i volim zato što ti uvijek daje bezbroj opcija.
Šta je neophodno postići da bi se bio/bila uspešna novinarka u BiH?
Neovisnost, istrajnost i razvijen osjećaj za etiku. Možda u vremenu senzacionalizma i nije ključ za uspjeh u našoj zemlji, ali je za mene jedini pravi i dugoročni put. Baš se rastužim kada u mladim novinarima i novinarkama , koji inače treba da su puni elana i lavlje hrabrosti da istražuju i propituju sve što je apsurd, ugledam pesimizam i pasivnost da se „ovdje ništa ne može promijeniti.“ Takvi se najčešće i okrenu samo onome što donosi profit i poprimaju oblik posude u koju ih staviš. Koliko god donosilo novca, ja to ne vidim kao uspjeh. Kratkoročno je, nije novinarstvo i ne donosi ništa dobro na duže staze.
Je li bolje da budeš specijalizovan novinar ili novinar koji pokriva sve teme?
Više sam za specijalizovano novinarstvo. Smatram da će takvi novinari mnogo temeljitije i efikasnije obavljati svoj posao, a samim time više doprinijeti društvu u cjelini. Specijalizovano novinarstvo svakako ne znači da i o drugim temama ne možeš istraživati, samo si mnogo više upućen u onu jednu u kojoj si najbolji. Ipak, ne treba zaboraviti, od novinara se nekako očekuje da o svakoj temi zna bar nešto da kaže.
Koje su vedre strane novinarskog posla?
Svaki dan je priča za sebe. Ako ne volite rutinu i monotoniju, a skloni ste izazovima i tome da „nikad ne znaš šta te tamo čeka“ – novinarstvo je super opcija. Saznat ćeš bezbroj stvari koje sam vjerovatno ne bi krenuo spoznavati, a onda i pogledati super predstavu, otići na odlične koncerte, mjesta i tamo upoznati mnogo različitih ljudi i kultura.
Smatraš li da ima dovoljno konkursa za novinare u BiH?
Smatram da ima mjesta za svakoga ko želi raditi i dokazati se. Mnogi konkursi prođu nepaženo – da li zbog lijenosti novinara da se prijave ili mišljenja koje često čujem: „Šta ću džaba ići, svakako se već zna ko ‘upada’“. U drugu ruku, ja zaista ne znam niti jednog dobrog novinara – kolegu, a koji bar negdje nešto nije počeo da radi. Treba i dokazati da vrijediš, a ne samo govoriti to na sav glas okolo.
Kako ocenjuješ izbor novinarskih poslova u BiH?
Nedostaje nam puno toga: originalnih sadržaja, kritičkih osvrta, istraživačkih priča… Možda je uzrok tome taj što danas svako ko ne zna šta bi – osniva portal i postaje novinar, a to onda prouzrokuje puno toga. Zato je sasvim očekivan ovoliki broj senzacionalističkih sadržaja, nebitnih informacija i svega onog što dolazi nakon objavljivanja društveno-relevantnih tema. Naši medijski sadržaji su jako siromašni, nedomišljati i često nekreativni i neiskorištenih mogućnosti koje konkretni medij nudi. Istina, ima i nekolicina onih koji odlično obavljaju svoj posao, međutim problem i leži u tome – nekolicina.
