Pas nije samo životinja, nego prijatelj i porodica

„Zašto se brineš, to je ionako samo pas?!“ To je rečenica kojom me je, valjda, pokušao utješiti jedan prijatelj, nakon što sam mu, sav utučen i na ivici suza, rekao da je moj pas uginuo, nakon srčanog udara. Ispunjen bijesom zbog tih riječi i još uvijek shrvan tugom zbog gubitka, želio sam mu mnogo toga reći.

U mojoj glavi se stvorila bujica riječi, nekih i ne baš lijepih, ali u zadnji trenutak sam ipak uspio da se suzdržim i odgovorim tek s jednim mirnim: „Ne razumiješ ti mene, druže.“ I zaista, nije razumio. U njemu nije postojala zla namjera, vidio sam to jasno onoga trenutka kada sam se uspio smiriti od prvobitnog šoka. Jednostavno, nije me mogao razumjeti, jer nije posmatrao stvari iz mog ugla u datom trenutku.

Volim pse.

Još od malih nogu, otkako imam svijest o sebi, bio sam okružen tim malim, čupavim stvorenjima i jako rano mi je postalo prirodno da u kući ili barem ispred nje uvijek postoji neki mali četveronožac, naš pas i prijatelj, koji je u tom ranom djetinjstvu služio za igru i zabavu, a kasnije jednostavno postajao dio svih nas u kući. Tijekom godina, imali smo šest pasa (i jednu mačku, ali to nekom drugom prilikom), a to je značilo šest velikih ljubavi i, nažalost, šest velikih gubitaka. Zaključno s ovim posljednjim, s kojim sam započeo priču i zbog kojeg sada i pišem ovaj tekst.

Pas nije samo životinja koju nabaviš da bi plašio znatiželjnike koji zaviruju u tvoje dvorište kada te nema. Nije ni statusni simbol, stvar za pokazivanje i hvaljenje u društvu ili povećanje šansi među djevojkama. Ne služi pas kao neko kućno pomagalo ili predmet koji ima svrhu i koji je tu da se koristi, poput kosilice ili metle. Pas je ljubav. Čista, nepatvorena, bezuslovna ljubav, koja od vas ne očekuje ništa zauzvrat, samo vas voli. I, baš zato, zaslužuje sve.

Negdje sam, dosta davno, pročitao da je pas tu samo kroz jedan dio vašeg života, a vi ste njemu cijeli život, i ta mi je misao, ko zna zašto, prva pala na pamet tu noć kada je otišao.

Iako sam pod uticajem bola sam sebi obećao da više nikada ne smijemo imati psa, jer previše boli kada jednom ode, svakome savjetujem da ima psa u svom domu. U društvu psa je gotovo nemoguće biti tužan, nervozan ili čak depresivan, a ako i jeste, uz njih je lakše. Ipak, ako dijelite mišljenje s mojim prijateljem s početka ove priče, ako ne možete razumjeti tu vrstu emocije i ako ne razumijete ugao iz kojeg pišem sve ovo, u redu je, niste zato loša osoba, ali molim vas, nemojte nabavljati psa. Ako psa ne mislite voljeti i smatrati dijelom svoje porodice, nego ga samo imati, kao što imate neki cvijet, komad namještaja ili bilo kakav ukras u kući, ostavite nekome drugom mogućnost da udomi, njeguje i voli to malo stvorenje.

Na prijatelja nisam ljut, družimo se i družićemo se i dalje. Prihvatio sam da, ni pored najbolje volje, nikada neće razumjeti tu vrstu ljubavi, kao ni tugu koju sada osjećam za izgubljenim članom porodice, a on je prihvatio da se ja osjećam tako i odlučio je to poštovati, bez čuđenja ili ismijavanja cijele situacije.

Anđeli neka te čuvaju, bleso mali, bio si najbolji pas na svijetu.

Autorov pas, privatna arhiva

Najčitaniji tekstovi

Zašto sve manje studenata upisuje fakultete u BIH - loš kvalitet, demografska kriza ili neperspektivne karijere?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Zlatna Karika Saldina Nurak: Programiranje nije struka za slabiće
Darko Rundek za „Karike“: „Rijeke znače slobodu i opstanak svih nas“
Call centri: ZA ili PROTIV?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Ne sudi knjizi po guzici
Odlaze li mladi jer žele ili jer nemaju drugog izbora?
Ivana Džamić: Ponekad mislim da nijedan virus ne može da bude toliki neprijatelj kao što čovek može prema čoveku
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
More Stories
Dolazi promjena, a vi niste ni svjesni