U Bosni i Hercegovini postoji jedan ogroman paradoks. Dobro, postoji na hiljade, ali ovaj je specifičan. Zasigurno jedinstven na planeti. A to je da si izbjeglica u sopstvenoj zemlji. Možda ćete pomisliti da je to oksimoron, lapsus lingua. Nažalost, to je istina. I moja priča nije nikakav izuzetak, nego jedna u moru od preko 500.000 mladih koji su prošli kroz isti scenario u zadnjih 20 godina. Tragikomičan. A sada je ovo već globalna priča.
Šta je izbjeglica u svijetu, a šta u BiH?
Svako lice koje se – opravdano bojeći da će biti progonjeno zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti nekoj socijalnoj grupi ili svojih političkih mišljenja – nađe izvan zemlje čije državljanstvo ono ima je izbjeglica. Pojednostavljena definicija definisana prema standardima međunarodnog prava.
No, naravno, tako nije u BiH. Kod nas se sve tumači na specifičan način. Može biti “na papiru” kako želiš, ali na terenu je drugačije. Formalno vs. de facto. Kod nas je izbjeglica lice koje je napustilo BiH pa se ili vratilo ili nije vratilo u nju. Ali kod nas je i izbjeglica svako ko nije tamo gdje se rodio. Gdje su mu se ćaća i matera rodili, babo ili dedo. Možete pričati koliko želite da niste izbjeglica nego su u pitanju migracije, migrant. Džaba. Prema vama se ophode kao da jeste. Bili vi iz Srbije, Hrvatske, Slovenije ili iz njihove zemlje, Bosne i Hercegovine.
Recimo, status izbjeglice sam imao oko 10 godina lutajući po Njemačkoj, Austriji, Srbiji, Crnoj Gori, Albaniji pa opet do Bosne i tako u začaranom krugu. U nacionalnim državama koje sačinjavaju geopolitičku mapu svijeta baš taj nacionalni identitet je broj jedan, primaran. I legitimno je bilo zvati i mene i bilo koga sa izbjegličkom iskaznicom tako kada bih se našao u Hrvatskoj, Njemačkoj ili bilo gdje, sem u BiH. Nakon nekoliko godina moj pravni status je promijenjen iz “izbjeglica” u “raseljeno lice”, no džaba. Pravo i Bosanci/Hercegovci – ne ide to.
Jednom izbjeglica, uvijek izbjeglica
I tako je zaista bilo. Tako sam nazivan gdje god sam se našao. Od svoje 3-4 godine pa do dana današnjeg. Znam ja da je malo teško objasniti scenario u kojem si rođeni Sarajalija, rodom ipak iz okoline Visokog, da ti je prebivalište Bijeljina, a da živiš u Banjaluci, sa djedom iz Hercegovine, pradjedom/babom iz Crne Crne i mitomanskim pričama o Napoleonu i francuskim korijenima. Lera ima u Beogradu, ali i u Hrvatskoj. E, gdje god došao i krenuo ovu priču, neko bi me prekinuo i onako britko objasnio – ma, pusti ga, on je izbjeglica. Naučio sam da uopšte ne objašnjavam. Znate onu Ja sam ovdje biciklom. E, tako je najlakše.
Identitet – stigmatizacija – posljedice
Najvažnije pitanje u Bosni i Hercegovini vam je “Odakle si?”. Odgovor će vam dobrano odrediti životnu putanju. Pitaće vas i odakle vam je ćaća, matera, a i djed sigurno. I ići će tako sve dok budete odgovarali. U mom slučaju, idu do 18.vijeka i porijekla mog prezimena koje je u nekim pričama francusko. Hej, dva vijeka unazad! Identitet se potom spušta na regionalni. Da li ste iz Krajine, centralne Bosne, Hercegovine itd. Potom ide lokalni, iz kojeg grada. Je li baš iz Sarajeva ili iz okoline? Banjaluka ili Laktaši?
A šta kada si i Bosanac i Hercegovac, i Sarajlija i Banjalučanin, i Semberac i Krajišnik? Šta onda?
Znate li kako se najlakše prepozna odakle ste, šta odaje vaš identitet? Jezik. Kako govorite. Riječi. To odaje izbjeglicu. Sjećam se, prije par mjeseci, u razgovoru mi izleti bolan. Kaže cura – fuj! Nisam ni prokomentarisao, nemam snage. A meni će izletit’ bolan u Beogradu, bre u Sarajevu, bo (verzija ba, koja se koristi u Semberiji) u sred Trebinja itd. Buraz, tebra, paša. Shvatam ja njih zašto tako reaguju. Jer to znači da nismo dijelili iste ulice kao klinci, da nismo išli na iste izlete. Da nam se mame i tate ne znaju.
No, sve to ima posljedice po onog ko odrasta bez tog identiteta. Nacionalnog, regionalnog, lokalnog. Jer “izbjeglice” i migranti nikad nisu njihovi. Znate kad kažu – Ma, on je naš. E, nikada nisam bio.
Kako je odrastati i biti mlad sa ovim pečatom?
Zajebano. Od škole po kojoj su ispisani graffiti “izbjeglice idite kući”, do nastavnika i profesora koji koriste svakodnevno taj termin, kreirajući pežorativni simbol upotrebljivan isključivo za degradaciju. Jer jezik je živa stvar, fluidna i riječi mijenjaju značenje. I kao klinac sam bio prgav, pa znao odgovorit – možda jesam izbjeglica, ali bar nisam neobrazovan kao vi! Ali ostali klinci vide ponašanje profesora i roditelja. Učenje po modelu. Jer nikada nisu edukovani šta je šta, koji termin koristiti, a koji ne.
Stigmatizacija nije samo u obrazovnom sistemu, nego je sveobuhvatna. I u zdravstvenom, i političkom i ekonomskom.
Probajte se zaposliti kao izbjeglica – dolazi glavno pitanje do izražaja “A odakle si ti, momak?”. Joj, samo me nemojte to pitati! A, vi kao izbjeglica sigurno niste u fantastičnoj ekonomskoj situaciji, vjerujte mi. Treba vam taj posao. Isto je i kada “ganjate” doktore. Zdravstvenu zaštitu prvo dobijaju njihovi, vi ste sekundarni. Ako stignu. Još neugodnije scene doživljavaju prijatelji koji su otišli u okolne zemlje i tamo žive. Tu se generacijama neće aklimatizovati, a biće selektivno ponižavani. Još su oni otišli da rade, i to kao stručnjaci, znači migrirali. Ali i dalje, suštinska razlika izbjeglice ili migranta, nekoga ko je iz ličnog razloga otišao, kao da ne postoji.
Da je u pitanju sistemski fenomen govori i motiv izbjeglice u muzici, filmovima, knjigama. Pjesma mostarske grupe Zoster – Izbjeglica je bila apsolutni hit.
Pošli smo putem al’ ne znamo kojim,
htjeli smo reći al’ nemamo kome,
rijeka zavadila obale,
ljudi s ljudima ne govore…
Dobar primjer je film i knjiga “Ćefurji, raus” (Izbjeglice, napolje), zasnovana na ličnoj priči autora Gorana Vojnovića koja objašnjava odrastanje Bosanca, Srbijanca i Albanca u Sloveniji kroz svakodnevnu borbu mlade generacije izbjeglica u trnovitom procesu integrisanja. O narkoticima i alkoholu u adolescenciji kao tunelu za bijeg. O porodičnim problemima. O posljedicama koje metastaziraju i ne dozvoljavaju da imate normalno djetinjstvo. Svakodnevnom šikaniranju. Djelo koje je i Europska unija nagradila sluteći šta će zadesiti prostore starog kontinenta.
Inkluzija i pasivno-agresivna reakcija sredine
A integracija u sredinu – uf, gotovo neostvariva. Nepostojanje ustanova koje bi se borile protiv stigma samo su otežavale sve. Kako vladinih tako i nevladinih. Institucionalni okvir kao da i dalje nije spreman suočiti se sa ovim problemom. Tabuom! Ne shvatajući da je jedini protivnik neznanje. Informisati i obrazovati, omogućiti integrisanje kao proces, bez nametanja novog identiteta. Kod mladih još ta svijest nije razvijena – svijest kako da se ophode prema vršnjacima koji nisu iz njihove zemlje, a pred kojima je težak period. U suočavanju sa novim licima u svojoj sredini, baš ti mladi ljudi počinju se osjećati ugroženo.
Druga strana medalje je ružnija, tamnija. A to je radikalizacija i prelazak u agresivnost kao reakcija na influks ljudi, na osjećaj ugroženosti njihovog identiteta. Tada će pod velom navijačkih skupima, lokal-patriotskih organizacija biti promovirano nasilje. Mediji senzacionalističkim naslovima pomažu širenju nasilja.
Izbjeglica uradio ovo. Migrant iz Sirije uradio ono.
Ni kao pravnik, ni kao novinar ne mogu preći preko tipskih naslova. Kao pravnik jer je lice N.N. ili sa inicijalima, a krivica individualna, ne grupna. Kao novinar zbog nepostajanja etike, zbog čiste propagande. Kreiranja straha i islamofobije. Onda nije iznenađenje kada viđamo inicijative poput online stranice Anti-imigracija koja aktivno radi na stvaranju negativnog i agresivnog stava prema izbjeglicama koje su došle u posljednjih par godina na ex-Yu prostore. Hiljade i hiljade lajkova! Indoktrinacija čista. I to na platformama koje je teško kontrolisati. Na društvenim mrežama, portalima. Jer mladi i neinformisani su pogodni za baš to, radikalizaciju kroz medije, zar ne?
A pitaju li se kako je tim ljudima što su došli? Kako je tim klincima, djeci? Ne!
Kao što rekoh, ovo nije moja priča. Ovo je univerzalna, globalna, ljudska. U svijetu gdje imamo preko 63 miliona izbjeglica i migranata i taj broj u Evropi samo raste moramo se dobro osvijestiti. Ne dopustiti populističkim naslovima da nam ugrade radikalne stavove! Ovo je jedan pokušaj!
„Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?” – Meša Selimović
I, na kraju, šta sam ja? Bosanac, Srbin, Francuz, Hercegovac, Semberac, Sarajlija, Krajišnik?
Lakše mi reći izbjeglica. Jer dok se dođe do toga da sam čovjek, prođe mladost.
*Autor teksta je nagrađen na konkursu za mlade novinare u okviru projekta “Borba protiv stigmatizacije kroz osnaživanje i promjenu stavova”. Projekat je finansijski podržala Evropska komisija kroz Erasmus+ program.
