Kako sam mogao znati da će mi ruksak postati sagovornik, oslonac i prijatelj? Da ću zavoljeti ove žuljeve na nogama, jer je tako vraški dobro skinuti patike? Da sam ipak trebao ponijeti tu prokletu ljepljivu traku? Onda ne bih izbjegavao kapljice kiše koje cure kroz šator, dosadno podsjećajući na okrutnost italijanskih Alpa. Ali, neka ih, od njih je sve i počelo. Volio bih da imam bar jednu kapljicu te hladne kiše koja me naučila da budem ono što jesam. Kamo sreće da sam svaku kapljicu spremio u teglu i ostavio je na mjesto na kojem obično suveniri skupljaju prašinu. Jer ja zapravo i nemam suvenira.
Malo o meni i šta možete očekivati od mojih putopisa
Kada zatvorim oči vidim Taj Mahal. Kada pogledam u planine vidim Himalaje. Kada se naježim sjetim se Machu Picchua. Zar mi treba magnetić da me podsjeti na to? Kako da me podsjeti na vjetar koji udara u lice dok visim iz voza koji tutnji prema Bombayu? Kako da me podsjeti na trčanje kroz favele Rio de Janeira u tri ujutro? Na haotične ulice Bangkoka, tunele vijetnamskog rata ili okus tarantule u Kambodži? Ne postoji način da vam dočaram vreli dominikanski pijesak, ali će možda baš moje riječi biti one naporne kapljice italijanske kiše koje će vas natjerati na razmišljanje. Na otkrivanje sebe.
I možda ćete čitati moje riječi i stvarati sopstvene snove o dalekim prostranstvima, dalekim plažama, džunglama, cestama i sokacima. Zato pustite da vas vodim riječima i oslobodite jedno mjesto za mene. Vidimo se tamo negdje, od Brazila do Perua.
Greška u sistemu
Južna Amerika je Mekka backpackera. Tako sam i ja još od malih nogu sanjao da ću jednog dana hodati putem Inka. U mislima sam mogao čuti krik majmuna, vidjeti žene u šarenim nošnjama dok kilometrima nose dijete na leđima u savijenoj prostirci, gledati u kip Isusa na stijeni Rio de Janeira i čuti šum morskih talasa na Copacabani.
Kada sam ugledao kombinaciju za 200€ iz Bologne za Sao Paolo, i nazad za Litvaniju, nisam puno razmišljao – takvo nešto se ne propušta. Turkish Airlines, svima dobro poznata avio kompanija, imala je grešku u sistemu i uspio sam je iskoristiti. Za 200€ do Brazila i nazad, uz dva noćenja u Hiltonu u Istanbulu. Zvuči nevjerovatno, zar ne?
Većina ljudi u BiH putovanje iz snova zamišljaju kao let iz Sarajeva, preko bijelog svijeta, i nazad na kućni prag. Moj put izgleda mnogo drugačije i odlazak iz Bologne, a povratak preko Litvanije, mi je predstavljalo samo dodatnu avanturu. Uz Južnu Ameriku obići i Veneziu, Firencu, Bolognu, Vilnius, Warsawu, Beč i vratiti se kući preko Zagreba, ne zvuči kao loša zamisao.
Sada možda mislite da će biti skuplja pita od tepsije, ali ne ako znate da Megabus (kojeg je nedavno akvizirao Flixbus) ima proljetne akcije od 1€, a Luxexpress koji vozi Baltikom svake godine za 8. Mart organizira prodajne akcije za 5€ u svim pravcima. Busevi koje sam spojio na relaciji Zagreb – Venecija – Firenza – Bologna i Vilnius – Warsawa – Beč – Zagreb su me koštali 25€. Šteta što je Flixbus počeo dominirati zapadnom Evropom i takvih akcija je sve manje. 1€ karte su sada samo historija.
Zagrebačke stjenice
Prva noć, od ukupno 40, me odvela u osrednji zagrebački hostel. Duboka je noć, desetak cimera uporno hrče, a ja osjetih peckanje po tijelu. Zar opet stjenice? Te malene krvopije kao da su pravo iz pakla izašle. Ne postoji ništa gore za putnika nego spavati u krevetu sa stjenicama. Budim se, palim svjetlo pored kreveta i ugledam desetak buba na sebi. Da li postoji gora noćna mora?
Ovo je već drugi put u nekoliko mjeseci da me izjedaju u Hrvatskoj. Spavao sam svugdje, od Indije do Vietnama, ali stjenice sam doživio samo u susjednoj nam zemlji. Odmah sam napao uspavanog momka na recepciji koji je ujedno bio i vlasnik.
„O majku im je*em! Sinoć su ovdje spavali Indijci, eto šta su mi donijeli! Sad moram plaćati dezinfekciju dvadeset tisuća kuna. Oprosti, kompa, hoćeš čaj?“
Kakav čaj, idem na bus za 2 sata ovako izujedan. Već sam znao da ću ujutro biti sav otečen i pun fleka. Nije mi prvi put, nažalost.
Okus raja u Italiji
Spustih se iz Zagreba, crven i otečen kao poslije 3 mjeseca teretane, do malenog Conegliana u blizini Venezije. Porodica Nardelotto me ugostila na pravi italijanski način. Prijateljicu Veronicu upoznao sam prije dvije godine u Poljskoj i njen otac me silno želio upoznati. Bivši moreplovac, svjetski putnik, kapetan u penziji, čvrstog stiska ruke i italijanske pedantnosti.
Pogled s balkona je bio vrhunski, a tek večera?! Pa to se opisati ne može. Sve na stolu je bilo isključivo lokalno. Hljeb od pet vrsta brašna, salame i pršuta koji se tope na jeziku, šparoge uz prosecco i lokalno crveno vino. Sir? Sir je posebna priča. Uzmeš komadić parmezana i umočiš u džem od kruške ili narandže…i zavrtiš očima. Bilo me stid pojesti ljudima mjesečne zalihe hrane, pa sam onako stidljivo nakon petog tanjira rekao da mi je dovoljno.
Kasnije sam se priključio Veronicinom društvu u obilasku italijanskih barova. Do dva ujutro smo lutali ulicama starog Trevisa i isprobavali lokalna vina. Najviše me dojmilo slatkasto desertno vino, snažnog okusa i lijepog mirisa, po imenu Passerina,što u lokalnom slengu znači vagina. Mahom ga piju muškarci i uz podsmijeh nazivaju jedni druge passerinama.
Već sam narednog jutra krenuo za Firencu, promašio bus u Bologni i odletio prema Brazilu. O srednjovjekovnom gradu porodice Medicci, besplatnom hotelu Hilton u Istanbulu, letu za Sao Paolo i avanture u Santa Cruzu, čitajte naredne sedmice. Spread love <3