Od inkluzije bih i postdiplomski, ako može!

Inkluzivno obrazovanje – od osnovne do fakulteta – iz ličnog iskustva i prve ruke.

Kad sam krenula u osnovnu školu 1995. godine, inkluzije nije bilo. Zakonski su postojali neki elementi da se djeca s „lakšim“ teškoćama eventualno upišu, oslobode nekog dijela nastave, ali ne i da nam se nastava prilagođava – to je dolazilo sa sviješću učitelja i nastavnika. Srednju školu sam upisala one godine kad je u Bosnu i Hercegovinu inkluzija ušla na zakonska vrata, ali kad su posljedice neadekvatnog pristupa istoj postale očitije. U generaciji je sa mnom išao još samo jedan dečko s nešto težim invaliditetom, te nam gotovo ništa u školovanju nije bilo prilagođeno. Na fakultet sam krenula kao i svi ostali studenti. Dobro, zahvaljujući prosjeku ocjena iz srednje i uspjehu na prijemnom – uz plaćenu punu cijenu školarine, koju sam uspjehom dovela do kraja školovanja, baš tako.

Invaliditet – socijala

Od inkluzije imam ispričnicu za časove fizičkog u osnovnoj školi, traumu od stepenica i gužve u kojoj drugi mogu trčati i skakati s istih na odmorima, jednu uspomenu koja je na fakultetu opredijelila čime se želim baviti i stipendiju kroz dio srednje škole i sve godine studija, temeljem socijalnog statusa – jer je invaliditet u ovoj zemlji, u pravilu, socijala.

Autorica, privatna arhiva

Studiranje

Bila sam već na kraju studija kada nam je tadašnji dekan, profesor međunarodnog prava, izlagao svoj uspjeh izgradnje lifta za studente s invaliditetom. Dakle, skoro četiri godine sam se penjala bar jedan kraći i dva duža reda stepenica, da bih u zadnjem semestru čula da je, parafraziraću, ružno da osobe u kolicima roditelji nose na predavanja. Riječ je o 2011. godini, kada je Bosna i Hercegovina već ratificirala Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda. I profesor međunarodnog prava, ispred kojeg sjedim, nema ni najblažu predstavu da imam invaliditet, iako to uredno svake godine upisujem u upisni materijal. Završila sam kasnije studij, zbog zdravstvenih komplikacija, a master je morao da čeka. Prvo, jer studija koji bar u programu ima češće pomenuta ljudska prava u Bosni i Hercegovini ni 2018. nije bilo, a drugo, jer baš ništa nije bilo inkluzivno u studiranju u ovoj državi.

Čak ni ono čemu je osnovni zadatak bila inkluzivnost, kao centri za studente s invaliditetom, gdje su me evidentirali dok sam bila na apsolventskom stažu. Rekoh li da sam invaliditet bilježila svake godine u upisni materijal?

Master

Te godine, kad sam odlučila da upišem master, već sam bila u drugom gradu koji nema pravni fakultet pri javnom univerzitetu i pratila sam upise na master studije. Moj matični fakultet nije imao dovoljan broj zainteresiranih, Sarajevo i Mostar nisu nudili studijski program koji bi se željenom oblašću bavio i morala sam izvan granica Bosne i Hercegovine. U tom trenutku, Univerzitet u Beogradu je ponudio besplatno školovanje, prisustvo nastavi koje nije nužno ako stanujete dalje od Beograda (najmanje 50 km daleko) i otkriće – centar za studente s invaliditetom, koji sve što trebate rješava telefonski ili mailom. I lift u staroj zgradi, za koji vam ne zamjeraju ako ga koristite, iako piše da je za osoblje! Loša strana – dostupnost studija samo za studente koji su studirali na univerzitetima čiji je osnivač Republika Srpska, ali ne i drugi dijelovi Bosne i Hercegovine.

Mislim, naravno na povoljniji aranžman, po međunarodnom, rekli bi – skoro pa međudržavnom sporazumu. Sva ponosna i sretna ipak sam te godine aplicirala za stipendiju resornog ministarstva i dobila odbijenicu jer – kao studentica s invaliditetom, nisam upisala studij na univerzitetu čiji je osnivač Republika Srpska, a studijski program koji sam upisala nije na listi programa koje pravni akti prepoznaju kao nedostajuće u visokom obrazovanju Bosne i Hercegovine. Da li sam napomenula da postoji međunarodni sporazum između Republike Srpske i Republike Srbije koji izjednačava status i dokumente u obrazovanju, a da studij koji sam upisala nisam mogla naći u Bosni i Hercegovini? Ipak, i bez stipendije, upisala sam taj studij. 

Toliko mi se svidjelo studiranje u Beogradu da još uvijek nisam formalno završila. U indeksu su mi ocjene daleko veće nego na osnovnom studiju, a komunikacija sa stručnom službom i osobljem je odlična. Inicijativu za usklađivanje mehanizma stipendiranja studenata s invaliditetom sam uputila kad je bilo jasno ne samo da resorno ministarstvo ne prepoznaje propust u pravilniku o stipendiranju, već i da ne vide ništa sporno u nedosljednoj primjeni međunarodnog sporazuma, ali odgovor ni više od dvije godine poslije nisam dobila.

Autorica, privatna arhiva

Inkluzija u praksi iz ličnog ugla

Petnaest godina od prvog pomena inkluzije u obrazovanju, u praksi je značilo sljedeće: mogla sam studirati u arhitektonski nepristupačnoj zgradi, u zajednici koja mehanizme podrške ne poznaje u obrazovanju već socijalnoj zaštiti, uz jako visok prag ostvarivanja prava na stipendiju kao studentica s invaliditetom mogla sam da upišem postdiplomski studij samo o vlastitom trošku.

U standardu Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, čak i nepotpunom, jer ga nijedna zemlja okruženja ne primjenjuje u potpunosti, inkluzija bi trebalo da izgleda ovako: studenti s invaliditetom nisu opterećeni financiranjem studija, jer im je svakako nepovoljniji društveni položaj, nastava se odvija u prilagođenim formatima (od kojih su neki online, pa nije baš da ne ideš na predavanja, već ih pratiš iz udobnosti svog doma), asistenta imaš prema realnim potrebama, a stipendiju bez dodatnih prepreka.

Bilo bi idealno još i da imaš mogućnost da imaš profesore koji eventualno imaju invaliditet, ali bi to značilo da ovaj sistem i obrazuje i zapošljava osobe s invaliditetom, što se nekad čini iluzornom pretpostavkom.

Drugi master

Ove godine, po starom ovdašnjem principu, „ganjam“ drugi master Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Novina je da je studij besplatan, a imaju i motiviranu suradnicu u Centru za podršku studentima s invaliditetom. Studijski program je u dio izbornih predmeta stavio kap ljudskih prava. Za stipendiju još ne znam. Nalikuje inkluziji, koju bih rado uzela i van granica obaveznog (pa i očekivanog) obrazovanja za nas s invaliditetom. Nije obavezna, ali je potrebna, poželjna i stavljena u okvir ljudskih prava. Pa, da probam!

Autorica: Ana Kotur-Erkić

Naslovna fotografija: Autorica na dodjeli diploma, privatna arhiva
Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine ‘Karike’ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Htio sam da nestanem, da me nema, kada je oko mene samo stid, sramota i strah
Novo lice lokalne politike: Tibor Kovačević – politika usmjerena ka rješavanju problema mladih
Novo lice lokalne politike: Tarik Halilović - transparentnost, održivi razvoj i preduzetništvo
Novo lice lokalne politike: Belmin Zukan - poboljšanje kvaliteta života u Visokom
Sa politikom na Ti – 6. redovna sjednica OV Stari Grad Sarajevo – odluka o stipendiranju vraćena na doradu
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Sa politikom na Ti – 5. redovna sjednica OV Ilidža – prostorno i građevinsko uređenje Općine
Novo lice lokalne politike: Admir Čavalić – transparentniji rad Gradskog vijeća i Gradske uprave
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Sa politikom na Ti – 5. redovna sjednica gradske skupštine Bijeljina – podsticaj poljoprivredi, podrška nauci i stipendije
More Stories
Kako putovati besplatno?