Nasilje nema opravdanja: „Zašto je važno prepoznati, prijaviti i zaustaviti nasilje?“

Nasilje je kao kamen bačen u mirnu vodu – može izazvati neizmjernu štetu i poremetiti harmoniju koju smo gradili godinama. Kao društvo, moramo se boriti protiv nasilja i raditi na stvaranju kulture, mira i tolerancije.
Piše: Sadina Smajlović

Kako bi se svijet promijenio kada bi se snaga riječi koristila za podizanje umjesto za uništavanje. Kako bi se životi promijenili kada bi se tijelo koristilo za zagrljaj umjesto za napad. Nasilje nije rješenje. Naučite kako se izboriti protiv njega i doprinosite stvaranju boljeg svijeta, bez straha i nasilja.

Nasilje je jedan od vodećih problema s kojima se suočava naše društvo danas. Bez obzira na oblik nasilja, bilo da je psihičko, fizičko ili emocionalno, ono ostavlja dugotrajne posljedice na žrtve i često ima razorne učinke na njihove živote.

Fizičko nasilje je najčešće vidljivo i često se javlja u porodicama, na radnom mjestu, u školi ili javnom prostoru. To može biti udaranje, guranje, štipanje, bacanje predmeta, pa čak i ubijanje. Fizičko nasilje je najčešće posljedica bijesa, frustracije i impulsivnosti, a često ga izazivaju problemi u odnosima i nesuglasice.

Psihičko nasilje, s druge strane, je teže prepoznati i manje je vidljivo. To obično uključuje vrijeđanje, omalovažavanje, ignorisanje, prijetnje ili zastrašivanje. Psihičko nasilje može biti jednako razorno kao i fizičko, a može uzrokovati nisko samopoštovanje, depresiju, suicidalne misli i druge negativne emocije.

Za magazin „Karike“ razgovarali smo s profesoricom i psihologinjom Ajlom Mavrić-Gavranović o nasilju među mlađom populacijom.

Vršnjačko nasilje kao vodeći problem današnjice

Profesorica Ajla Mavrić-Gavranović kazala je da uvijek stoji na raspolaganju svakom djetetu. Kada smo došli da obavimo razgovor, primijetili smo da ima jako topao odnos s djecom, te da joj djeca vjeruju.

„Nasilje postoji, i psihičko i fizičko, ali ono što je značajno, na svako spominjanje nasilja mi u školi reagujemo. Sve što nam se kaže, mi reagujemo, a ono što nam se ne kaže, mi ne možemo znati. Nažalost, mnoga djeca ne kažu, trpe, i u dosta slučajeva odu iz škole a ne progovore o tome. Zašto je to tako? Vjerovatno postoji više razloga. Prije svega, možda su  naučeni da ne pričaju o problemima, boje se šta će biti, da li će biti izbačeni iz društva ili će neko ko ih zlostavlja ili čini nasilje nad njima biti još gori. To su neke stvari koje bi mogle biti razlog zašto djeca ne prijavljuju nasilje.“

Mavrić-Gavranović je također istakla da od prošle godine svaka škola ima psihologa i smatra da će to poboljšati rad u školama, te da će se smanjiti broj slučajeva nasilja.

Na naše pitanje da li je moguće da djeca ne govore svoje probleme zbog roditelja i dešavanja u porodici, ona naglašava da dosta porodica „gura probleme pod tepih“, misle da će sve proći i uvjeravaju djecu da preuveličavaju probleme.

Ajla Mavrić-Gavranović, privatni arhiv

Nasilnici vrlo često stvaraju nasilnike

S Mavrić-Gavranović razgovarali smo i o tome zašto ljudi postaju nasilni i koji su zapravo uzroci koji doprinose nasilnom ponašanju. Ona naglašava da nasilje u većini slučajeva kreće iz kuće.

„Ako dijete uči cijeloga života da je način na koji se rješavaju problemi nasilje, i ako je to jedini način komunikacije, vrlo često takvo dijete postane nasilnik. Postoji više uzroka nasilnog ponašanja, na primjer dijete koje uzima psihoaktivne supstance, dijete koje ne može da savlada svoje emocije, koje ne zna da se kontroliše ili je frustrirano na određeni način. Sve su to uzroci nasilnog ponašanja.“

Anksioznost i depresija su često prisutni kod mladih ljudi, ali se često i zanemaruju. Mavrić-Gavranović kaže da i to može biti uzrok da neko dijete pokaže svoju nasilnu stranu, ali vrlo rijetko su depresivni ljudi nasilni ljudi. U većini slučajeva oni svoje probleme pokušavaju riješiti u tišini.

„U svakom slučaju, tu su razni uzroci, od sklopa ličnosti, načina odgoja, do onoga šta je dijete prošlo u porodici, da li je prošlo neke traume. Ne mora biti samo u porodici, može biti u bilo kojem drugom okruženju.“

Problemi se rješavaju pesnicama

Svjedoci smo da je u Bosni i Hercegovini svakim danom sve prisutnija tema nasilja. Podaci pokazuju da je 69 % mladih uzrasta od 15 do 19 godina bilo izloženo određenom obliku nasilja. Nešto manji procenat, oko 55 % djece uzrasta od 2 do 14 godina imalo je iskustva s vršnjačkim nasiljem, pokazalo je istraživanje Univerziteta u Tuzli.

Nedavno je zabilježen slučaj na Bjelašnici kada je devetogodišnji dječak pretukao kolegicu iz skijaškog kluba. Kako mediji navode, dječak je tukao djevojčicu pet minuta štapom za skijanje. Njoj je to bilo kao vječnost – udarao ju je po glavi, nogama, tijelu. Kada su je roditelji pitali zašto nije digla ruke da se odbrani, navela je da ju je bilo strah dići ruke da joj ih ne slomi, jer na rukama nije imala štitnike. Ima dosta ovakvih slučajeva, gdje mladi ljudi ili djeca učine užasne stvari. Pitanje je: „Jesu li oni krivi ili njihovi roditelji?“

Obavili smo anketu u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, gdje smo prolaznike pitali ko nosi najveću krivicu za nasilje među djecom, i većina je rekla isto: Roditelji su najvećim dijelom odgovorni za nasilje svoje djece, a ne obrnuto.

Jedna prolaznica je navela da roditelji igraju ključnu ulogu u odgoju i formiranju karaktera svoje djece, ali to ne mora biti razlog nasilnog ponašanja: „Ako su roditelji nasilni, njihova djeca mogu biti izložena nasilju, a mogu i naučiti da je nasilje prihvatljivo ponašanje u određenim situacijama. Međutim, ne može se uvijek reći da su roditelji jedini krivci za nasilje kod djece. Pored roditelja, postoje i drugi uzroci kao što su vršnjačko nasilje, izloženost nasilju u medijima, mentalne bolesti i drugi psihološki problemi.“

Važno je napomenuti da nasilje među mladima može imati dugotrajne posljedice po mentalno zdravlje, uključujući depresiju, anksioznost, posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), poremećaje ponašanja i socijalne interakcije, a može dovesti i do tjelesnih povreda.

Društvo bez nasilja

Pitali smo mlade preko online ankete na koji način bi se mogao smanjiti broj nasilnika među mlađom populacijom, i većina je navela dvije stvari: stvaranje sigurnog okruženja i promociju nenasilnog ponašanja.

„Za stvaranje sigurnog okruženja važno je da se mladim ljudima pruži sigurno okruženje u kojem se osjećaju podržano i zaštićeno. To može uključivati sigurne školske i društvene prostore, te mjere za sprječavanje nasilja, uključujući i uvođenje sigurnosnih kamera, zaštitnih mjera itd.“

U današnje vrijeme, mediji su izuzetno rasprostranjeni i dostupni gotovo svima u nekom obliku. Na pitanje kako se mediji mogu koristiti za podizanje svijesti o nasilju, bilo je različitih odgovora. Svi su se složili da su mediji vrlo moćan alat za podizanje svijesti o nasilju.

„Društveni mediji su jedan od najpopularnijih načina komunikacije danas, stoga je važno iskoristiti ih za podizanje svijesti o nasilju. Kampanje protiv nasilja se mogu promovirati putem društvenih mreža, koristeći hashtagove i druge načine komunikacije koje koriste mladi.“

Prevencija nasilja među djecom uključuje promicanje pozitivnih i zdravih oblika ponašanja, uključujući učenje empatije, rješavanje problema i socijalne vještine. Odrasli bi trebali biti svjesni znakova nasilja među djecom i reagirati na njih na način koji će osigurati sigurnost i dobrobit djece. Također je važno educirati djecu o nasilju, kako ga prepoznati, kako ga prijaviti i kako se zaštititi od njega.

Mavrić-Gavranović poručuje da postoji veliki broj programa i usluga i da se na taj način radi s ljudima koji pokazuju znakove nasilnosti.

„Nedavno smo imali jednu radionicu koju nam je uradila osoba koja je zaposlena u disciplinskom centru. Disciplinski centar je nešto što u kantonu Sarajevo već dugi niz godina funkcioniše, i koji se bavi djecom koja znaju biti nasilna ili pokazuju nasilnička ponašanja.  Također, postoji i porodično savjetovalište koje se time može pozabaviti. Svaka škola ima psihologa, pedagoga, socijalnog radnika, socijalnu službu koja se bavi problemom nasilja. Dakle, imamo jedan širok dijapazon djelovanja gdje možemo u stvari puno napraviti.“

Za kraj dodaje: „Nasilje je kao kamen bačen u mirnu vodu – može izazvati neizmjernu štetu i poremetiti harmoniju koju smo gradili godinama. Kao društvo, moramo se boriti protiv nasilja i raditi na stvaranju kulture, mira i tolerancije. Jer, na kraju krajeva, najveća snaga koju posjedujemo je ljubav, a ne nasilje.

 

Najčitaniji tekstovi

Uzroci izraelsko-palestinskog sukoba – razvoj događaja od kreiranja Države Izrael do  Jomkipurskog rata 1973. godine
Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Ljubav u vrijeme ratnog ludila
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Ko će pobijediti čovjeka?
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Nindža, zaostala, bezgrešna ili nepropisno pokrivena – lične priče žena s hidžabom u BiH
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Zlatna Karika Saldina Nurak: Programiranje nije struka za slabiće
More Stories
Čapljina kao grad smijeha, mazlumske priče i cijena