Čekajući aktšlus

Radovan: Imamo vesti iz zemlje, vesti iz sveta, vesti iz inostranstva.

Katica: Iz kulture.

Radovan: Ma ko jebe kulturu!

Kako je izgledalo okruženje koje je navelo Dušana Kovačevića da napiše dramu, upotpunjenu maestralnim izvođenjem Zorana Radmilovića, vjerovatno možete da zamislite. Nije to neko naročito drugačije okruženje od današnjeg nama dobro znanog. Odavno se  suočavamo sa činjenicom da se ljudi ne otimaju previše za karte niti im ad spectatores  naročito predstavlja zadovoljstvo, kao ni sjedenje u prvom redu i gledanje pozornice u oči. Ako ste se pitali kakvo je danas stanje pozorišne umjetnosti i ujedno gdje mladi ljudi koji vole glumu mogu korisno utrošiti vrijeme, donosimo vam odgovor u vidu teksta o nekoliko banjalučkih pozorišta za mlade.

Studentsko pozorište, Banjaluka

Dok se šetate Gospodskom ulicom, kako je u narodu poznata, odnosno Veselina Masleše, razgledate butike u samom srcu Banja Luke, onda uz nekoliko dodatnih  koraka možete posjetiti Studentsko pozorišteOsnovano davne 1977.godine predstavljalo je, a i danas predstavlja okupljalište mladih umjetnika i ljubitelja umjetnosti. Prvi režiser i idejni tvorac pozorišta, glumac Živomir Ličanin Likota, prepoznao je mlade talentovane ljude te izgradio pozorište u kome se već decenijama mnoge generacije bave onim što vole. Do sada su na sceni izveli 69 premijera sa više stotina studenata i srednjoškolaca. Na repertoaru se može pogledati muzička komedija Rokenrol šou. Dobitnici su mnogih nagrada, među ostalima i najnovijeg međunarodnog priznanja na „ Chuncheon Theatre Festival 2018 ” u Južnoj Koreji.

Dis teatar, osnovan 1991.godine do sada je dočekao i ispratio 120 pozorišnih projekata sa više od 2000 repriznih izvođenja. Repertoar se sastoji od predstava za djecu i odrasle, a neki od naslova su: Praistorijski tinejdžer, Terapija, U četiri zida, Sa prevodom za odrasle, Stara tajna, Kamen mudrosti, Pipi duga čarapa i druge. Za sebe kažu da su urbano, nezavisno, savremeno pozorište mladih, što nam potvrđuje glumac, student Akademije umjetnosti i srpskog jezika i književnosti, Rade Kostić.

„Poslije srednje škole pokušao sam upisati Akademiju, ali pošto je prilično teško upisati s obzirom da primaju mali broj ljudi, pao sam prijemni ispit, ali sam tada upoznao raju iz Dis pozorišta koji su takođe bili na prijemnom, neki iz glume, neki iz režije. Tako da sam od juna 2015.godine aktivan član Dis pozorišta, a ove godine sam i uspio upisati Akademiju. Kada bih ponovo birao, izabrao bih Dis teatar iz više razloga. Prije svega zbog toga što se odnos prema pozorišu ne temelji na komercijalnim stvarima, nego umjetničkim. Sve naše projekte pokreće prijateljska saradnja, te su predstave produkti eksperimenta u rediteljskom, glumačkom, scenskom ili nekom drugom smislu. Posebno me oduševljava mogućnost realizacije sopstvenih ideja kao i druženja i prijateljstva koja stvaramo na probama i turnejama.”

U Banjoj Luci postoji više pozorišnih kuća, kako profesionalnih tako i amaterskih, ali kako Rade ističe nedovoljan broj pozorišta po broju stanovnika.

„Naravno, to je slika našeg društva. Društva koje nema potrebu za pozorištem i umjetnošću generalno, ali vjerujem da se to već pomalo mijenja na bolje. Problema u pozorištu ima i više nego se vidi na prvi pogled, mada se o tome rijetko govori jer pozorišni entuzijasti ne stavljaju materijalno na prvo mjesto. Svakako da mali izdaci za kulturu dovode do sve manjeg broja pozorišnih projekata. Da bi se stekao bolji dojam o problemima, preporučujem predstavu Karolina Nojber u Narodnom pozorištu, koja na izvandredan način govori upravo o pozorišnim teškoćama. Iz dosadašnjeg iskustva znam da je pozorišna umjetnost zastupljenija u većim gradovima, dok u manjim, ruralnim sredinama imamo odsustvo pozorišne scene. Pozorište se zavoli od malih nogu pa tako mislim da je prava investicija igrati predstave za djecu u školama.”, dodaje za Karike.

Imaju li mladi ljudi dovoljno hrabrosti da na pozorišnim daskama iznesu kritiku društva ili je u današnjem vremenu trend da neka nova  „Gospođa ministarka”  godinama  stoji u ladici? 

Odgovor na ovo pitanje, kao i neka druga, doznali smo iz razgovora sa Ognjenom Bogdanovićem, umjetničkim direktorom Dis teatra i studentom dramaturgije na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci.

„Kultura danas ima nevjerovatnu moć da produhovi i pouči čovjeka. Tako mu nameće potrebu da postavlja vrlo precizna i egzistencionalna pitanja, te, ujedno i da pronalazi odgovore na ista. Opšte je poznato da obrazovaniji i pametniji narod traži sebi ravne vladare. U našem gradu je vrlo česta pojava da u drugom planu ili kroz medije predstave nailaze na otpor i cenzuru. Pozorište u svom originalnom obliku ne smije da dopušta cenzuru, inače nema nikakvo pravo da se naziva teatrom. Samim tim, rizik i strah od plasiranja pozorišne ideologije je vrlo jasan i, očigledno, prisutan. ”

„Smatram da je za Kovačevića suvišno išta govoriti. Ovakav bard, već decenijama oslikava naš mentalitet, naše vrline, slabosti i mane. Prikazuje odnos prema kulturi, životu, politici, odnos prema gotovo svemu. Repliku Radovana vrlo dobro dokazuje i činjenica da kada pitate ljude ko je napisao Maratonce, Profesionalca i Balkanskog špijuna nećete dobiti odgovor. Još ako im kažete da je to prvenstveno nastalo kao pozorišna djela, dobićete nezainteresovano blijedo lice sagovornika”, ističe za Karike.

Ognjen smatra da mladim ljudima ne nedostaje hrabrosti već onima na „drugoj” strani.

„Ne mogu da govorim globalno, ali mlade na daskama često vode beskičmenjaci i neuki, bez stava i želje za promjenama i to prenose na njih. Veliki dio mladih je potpuno nezainteresovan. Ili su tu iz želje da postanu slavni jednoga dana, ili pak, zato što mame i bake žele da vide svoje dijete na daskama. U mladalačkom buntu je najveća snaga. To je pobuna koja se ne guši i na koju niko ne može da ostane ravnodušan. Nedavno smo imali priliku to i da vidimo u predstavi Sa prevodom za odrasle, gdje grupa mladih vrlo direktno, hrabro i, zasluženo i opravdano, vrlo bezobrazno govori o problemima srednjoškolskog zakona. Tako da, nije problem u mladima. Kada treba, oni ne znaju za strah. Problem je nedostatak hrabrosti na “drugoj” strani.”

Nevid teatar, posljednji na listi, ali ne i manje važan, osnovan 2009. godine sa misijom razvijanja kulturnih interesovanja i kulturne navike još u najranijem djetinjstvu, ohrabrivanje intelektualne i stvaralačke potencijale djece, mladih i odraslih, u svrhu razvijanja kritičkog razmišljanja putem umjetnosti. Do sada su u projektima angažovali 34 umjetnika iz pet zemalja, takođe i predstave izvodili na pet jezika. Pored predstava za djecu, među kojima se mogu pobrojati Pustolovine Boleta komete, naučno-fantastične basne Spejs koka, mogu izdvojiti i komedija Slučajevi, stend up Pohvala ludosti, muzičko-pantomimska igra Zvaće se Hamlet, antimonokoreodrama Arto Luda.

Mladi ljudi koji bi voljeli da kroče na daske koje život znače i upotpune svoje umjetničko stvaralaštvo, mogu da se prijave na audicije, informacije potraže na web sajtovima pozorišta i prezentuju svoje glumačko umijeće. Ili posjete neko od navedenih pozorišta i uživaju u sadržaju.

Najčitaniji tekstovi

Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Ljubav u vrijeme ratnog ludila
Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
Ko će pobijediti čovjeka?
Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
Sarajevski studenti književnosti na strani ideologije Vojislava Šešelja
More Stories
Književni četvrtak: Izobličeni umovi iza dječijih lica