Nasilje ne nastaje prvim dahom i grlenim plačom. Nastaje kada ljubav iz djetetovih toplih šaka zamijeni hladan dah odbacivanja. Nastaje...
Kako bi se svijet promijenio kada bi se snaga riječi koristila za podizanje umjesto za uništavanje. Kako bi se životi promijenili kada bi se tijelo koristilo za zagrljaj umjesto za napad. Nasilje nije rješenje. Naučite kako se izboriti protiv njega i doprinosite stvaranju boljeg svijeta, bez straha i nasilja.
Nasilje je jedan od vodećih problema s kojima se suočava naše društvo danas. Bez obzira na oblik nasilja, bilo da je psihičko, fizičko ili emocionalno, ono ostavlja dugotrajne posljedice na žrtve i često ima razorne učinke na njihove živote.
Fizičko nasilje je najčešće vidljivo i često se javlja u porodicama, na radnom mjestu, u školi ili javnom prostoru. To može biti udaranje, guranje, štipanje, bacanje predmeta, pa čak i ubijanje. Fizičko nasilje je najčešće posljedica bijesa, frustracije i impulsivnosti, a često ga izazivaju problemi u odnosima i nesuglasice.
Psihičko nasilje, s druge strane, je teže prepoznati i manje je vidljivo. To obično uključuje vrijeđanje, omalovažavanje, ignorisanje, prijetnje ili zastrašivanje. Psihičko nasilje može biti jednako razorno kao i fizičko, a može uzrokovati nisko samopoštovanje, depresiju, suicidalne misli i druge negativne emocije.
Za magazin „Karike“ razgovarali smo s profesoricom i psihologinjom Ajlom Mavrić-Gavranović o nasilju među mlađom populacijom.
Devojke, da li ste nekada doživele da idete ulicom i da vam s neke građevine ili iz nekog auta neko svirne ili vam dobaci: „Joj, mala, jes’ dobra!“ Je l’ vam lepo kad to doživite ili vas to „strašno nervira“ i „seksualno uznemirava“?
Što je bre ružno to? Jesi li ti normalna? Da nema tih na baušteli, niko ti nikada ne bi rekao da si dobra riba! Čoveče, svi ćute, niko te ne primećuje na ulici!
Ovako je zvučala interakcija Goce Tržan s publikom u emisiji „Ako progovorim“. Konkretna tema epizode je bila „Zašto se žene sređuju?“. Citirani iskaz je popraćen uvodom u kojem se negira pojam toksične muškosti i posprdno pominje borba za „raznorazna ljudska prava na sve i svašta“. Štaviše, sporni monolog je uklonjen sa snimka emisije na YouTube kanalu K1, no postao je viralan na društvenim mrežama i izazvao mnoštvo negativnih reakcija. Iako je bilo određenih objava koje upućuju na glavne probleme ovakvog razmišljanja, većina reakcija se svela na vrijeđanje voditeljice i prepričavanje njene izjave.
Ovaj ispad otvara više pitanja. Zašto je ovakav stav (ne izjava, već stav) problematičan? Šta je toksična muškost? Zašto je problem što je ovo izrekla upravo Goca Tržan? Kakav je stav medija po ovom pitanju?
Priznati sebi, a onda okolini, da si žrtva je opasno. Ne samo zbog reakcije nasilnika, nego i zbog reakcija porodice, prijatelja, poznanika, a i drugih ljudi do kojih će se priča pronijeti raznim sredstvima komunikacije. Njihove reakcije, ako su lišene saosjećajnosti i razumijevanja, mogu izazvati suicidalne misli, napade panike ili otpor izlasku napolje i komunikaciji s ljudima. A žrtve, koje o tome šute zbog ovih reakcija, odabrat će da ostanu u krugu nasilja koje može završiti i smrću.
Početak godine obično donosi nadu u bolje sutra, brojne liste želja i planova, te poneki mamurluk, no početak ove godine obilježio je malo drugačiji scenarij. Medijski prostor bio je preplavljen serijom tekstova, fotografija i videozapisa o poznatom scenaristi i učitelju glume Miroslavu Miki Aleksiću i djevojkama koje je on seksualno zlostavljao dugi niz godina.
Nadam se da će sva ova sjećanja prenijeta na ovaj papir vremenom skroz nestati iz moje glave, mog života. Bit će ih jako teško prenijeti na papir, a čitaoci će vjerovatno shvatiti koliko je teško sve to i PREŽIVJETI! Zovem se Adna, imam 24 godine i djevojka sam s kombinovanom cerebralnom paralizom. Otkako sam počela da saznajem o životu, vrlo dobro sam se upoznala s užasnim pojmom: nasilje u porodici! Kamo sreće da sam ga samo čula.
Na svojoj koži osjetila sam njegove ruke. Voljele su one, znate. Ali ipak, bile su ruke monstruma. Nešto toliko čvrsto i hrapavo ne može biti samo nježno. To sam shvatila, mjesecima kasnije. Ali te ruke nisu bile problem društva, nego moj problem. Samo moj! Ne može društvo da mi odredi koga da volim, ili koga da se bojim. Ili koga da uzdižem do zvijezda, znajući da će svaka prsnuti kao prenaduvani balon onoga momenta kada te zvijezde dotakne. Napominjem, ovo pišem u svoje ime, odlučna da podijelim svoje osjećanje i tok misli.
Postoje mnoge dimenzije nasilja koje se stapaju s našom stvarnošću, a da ih ne vidimo, niti smo svjesni njihovog postojanja. Primjer takvog nasilja je nasilje u intimnim tj. partnerskim vezama. U nekom trenutku života, nakon navršenih 15 godina, 47,2 % žena je bilo izloženo nekom obliku nasilja (Rasprostranjenost i karakteristike nasilja prema ženama u BiH). Kako mlade djevojke reagiraju na partnersko seksualno vrbovanje i vide li to kao nasilje?
Tokom perioda izolacije u kojem se našao cijeli svijet nakon pojave koronavirusa, djeca i mladi su bili mnogo izloženiji najrazličitijim sadržajima na internetu i potencijalnim predatorima, o čemu svjedoče brojni statistički podaci. Primjetno je bilo i da svakih nekoliko dana osvane po jedna stranica na internetu s dječijom pornografijom ili stranica nastala u okviru vršnjačke skupine koja ukazuje na „najružnije dječake/djevojčice“ određenog mjesta ili razreda. Takođe, oglasila se i Ozana Pevec, nekadašnja YouTuberica, koja je prošla strašan linč još kao dijete, doživjela prijetnje i zlostavljanje samo zato što je snimila video u kojem sprema hranu za školu.
Sa šest godina sam prvi put okusila zlostavljanje na svojoj koži. Desilo se pred mojim tadašnjim razredom – vikali su na mene i rukama me odgurali u ćošak. Bez posebnog razloga. Ustvari, rekla bih da je razlog bio taj što je ostaloj djeci to jednostavno bilo zabavno i zanimljivo. Da, osjećala sam da im to pričinjava sreću! Plakala sam, dok se njihov podsmijeh prostirao po cijeloj učionici i ulazio u svaku moju poru. Suze veličine graška padale su na moju majicu ostavljajući velike mokre tragove.
Nasilje prema nekome ne mora uvijek biti fizičko. Često više štete nanosi ono, naizgled bez tragova, emocionalno nasilje. Ako se događa fizičko nasilje, uglavnom u tom odnosu postoji i emocionalno, ali ako se događa emocionalno nasilje, uglavnom nema fizičkog.
„Baš neki dan, šetajući s momkom, primijetila sam djevojku koja radi u kladionici. Stajala je ispred i pušila cigaretu. Onda sam shvatila da nikada nisam vidjela nekog muškarca da radi u kladionici. Pokrenula sam s momkom tu temu i, u suštini, nismo našli neki zajednički zaključak i razlog zašto u svim kladionicama rade samo žene.“
