U razgovoru za „Karike.ba“ s kliničkim psihologom Ognjenom Pjanom, Stefan ocrtava sopstveni put i motive koji su ga ponukali da se počne baviti psihoterapijom. Takođe, upoznao nas je s umijećem integracije različitih psihoterapijskih škola i pravaca. Stefan nastoji objasniti važnost mentalnog zdravlja, čari ali i izazove psihoterapijskog procesa, a posebno se dotakao stigme kada su u pitanju muškarci i njihovo mentalno zdravlje, njihova nježnost i ranjivost u kontekstu „brdovitog Balkana“. Pobliže nas je upoznao s traumom, zacjeljenjem, te nam ponudio do sada najduži spisak preporučenih knjiga za čitanje.
Stefan Mitrović Jokanović je poslovni psiholog i transakciono analitički psihoterapeut, odnedavno i edukant iz tjelesne psihoterapije. 2016. godine je s par entuzijastičnih koleginica osnovao udruženje „Ubuntu“, zamišljeno ali i realizovano kao centar za lični rast i razvoj, mjesto koje nudi psihološku pomoć te usluge savjetovanja i psihoterapije. U pomenutom centru radi kao psihoterapeut i edukator, a trenutno obavlja poslove supervizora i direktora. „Ubuntu“ je trenutno jedno od najvećih savjetovališta u Srbiji (jedan centar u Novom Sadu, tri u Beogradu i online savjetovalište) s pedeset i pet zaposlenih stručnih saradnika koji praktikuju psihoterapiju. Stefan trenutno piše psihoterapijski roman „Sex, droga i psihoterapija“ za koji se nada da će ugledati svjetlost dana do kraja 2022. godine.
- Stefane, za početak nam reci kako je izgledao tvoj put do profesije psihoterapeuta. Šta (i zašto) te vodilo baš na to mjesto psihoterapeuta? Lori Gotlib u knjizi „Možda bi trebalo da popričaš sa nekim“ postavlja to sjajno pitanje: „Zašto bi iko odabrao profesiju koja podrazumeva da upoznaje nesrećne, uznemirene i neprijatne ljude i da sedi s njima, i to s jednim za drugim, sam u prostoriji?“ Koji bi tvoj odgovor bio?
Uh, odakle početi a da stane u ovaj intervju, možda od majke? (smijeh) Od malih nogu sam, kad god bih imao priliku, radio razne poslove da zaradim neku kintu za sebe. Od prodavanja sredstava za skidanje selotejpa s prozora nakon bombardovanja kad sam imao 12 godina, preko građevinskih radova, pa sve do animiranja dece u rođendaonicama – tu sam čak imao devetogodišnju karijeru od koje sam plaćao fakultet i psihoterapijske edukacije. S takvim iskustvom bio mi je pun kufer toga da budem šljaker i upisao sam poslovnu psihologiju s idejom da se bavim psihologijom marketinga, tačnije advertajzingom. Jedna rečenica iz tog perioda mi je i dalje u sećanju: Manipulisaću ljudskim umovima i zgrnuću lovu. Kada bismo je izvukli iz konteksta, bila bi apsolutno nespojiva s onim što danas jesam. Ta rečenica je dolazila iz toga što sam u to vreme duboko uronio u mračnu trijadu ličnosti kroz stručnu literaturu, filmove i serije o kriminalističkom profilisanju. Naravno, odrastanje u društvu koje je svoju ekonomiju baziralo na kriminalu devedesetih, kao i u porodici s dosta psihopatije je dalo lepu podlogu za to. Moja željena karijera je bila da hvatam serijske ubice i ostale devijantne umove, al’ pošto Srbija nije baš neko tržište za to, bio sam spreman da se zadovoljim psihologijom marketinga.
Da bih bolje razumeo ljudsko funkcionisanje, na drugoj godini fakulteta sam paralelno upisao i edukaciju za transakcionog psihoterapeuta, s idejom da znanja koristim za manipulisanje i zgrtanje love. Psihoterapijske škole od edukanata zahtevaju ne samo akumuliranje znanja, već dubinsko istraživanje sopstvene ličnosti kroz ličnu psihoterapiju. Napokon sam dobio priliku da upoznam sam sebe. Parozgrtački i manipulativni deo mene je naravno bio samo psihološka odbrana da preživim okolnosti i sredinu u kojoj sam odrastao. Nakon upoznavanja sebe i svih benefita koje mi je psihoterapija donela, nisam mogao da zamislim kako se bavim bilo čime u životu, osim da tu priliku dajem i drugim ljudima.
„Zašto bi iko odabrao profesiju koja podrazumeva da upoznaje nesrećne, uznemirene i neprijatne ljude i da sedi s njima, i to s jednim za drugim, sam u prostoriji?“ Odgovor je jasan, zato što ima dovoljno mazohizma, mada ako dovoljno duboko zaronimo i u svoje mračne delove, shvatićemo da se i sadistički deo terapeuta hrani sedeći kraj tuđeg bola, a ne mora „da zaprlja ruke“. Naravno, ovde govorim u svoje ime; drugi terapeuti nemaju svoje mračne delove, ili bar jako veruju u to. Ali, da ne mračim više, ne bih se složio s Lori da su moji klijenti nesrećni i neprijatni ljudi. Da, neki su imali nesrećne životne okolnosti, veliki broj njih se nosi s neprijatnim emocijama i neprijatnim životnim situacijama, ali su oni daleko više od toga.
Dok s klijentom žvačemo bol, polako pronalazimo nadu. Dok vidamo rane, iznedravamo snage. Rasterujući mrak, otvaramo prostor svetlu. U zemlji nađubrenoj životnim sranjima, sadimo seme iz kog će porasti novi i kvalitetniji život. Ko ne bi želeo da bude deo takve priče?
Sa svakim klijentom imate priliku da prođete put heroja i da budete njegov Gandalf, Yoda, Đepeto, ili kako su me sve već zvali klijenti… Za mene je prilika da budem katalizator u njihovim životnim preobražajima od neprocenjive vrednosti. A načini na koji upoznamo sami sebe kao terapeuti u tom procesu su posebna priča za bar jedan roman.
- Još jednom bih se referisao na Lori Gotlib i pomenutu knjigu u kojoj navodi da su skoro tri četvrtine psihoterapeuta osobe ženskog pola. Reci nam nešto o tvom iskustvu, da li si „usamljen“ kao muški psihoterapeut? Da li i zašto ima malo muških psihoterapeuta – kolega?
Ja bih rekao da je daleko više od tri četvrtine. Ako pogledamo fotografije iz prvih godina razvoja ovog našeg zanata, Ana Frojd je jedina žena među tadašnjim velikanima. Kod nas u Ubuntu centru, od pedeset pet saradnika imamo čitavih pet muškaraca.
Iako sam većinu života proveo u ženskim kolektivima i društvu, prijalo bi mi malo više testosterona u organizaciji. Moram priznati da smo, pogotovo u početku, bili spremniji da snizimo kriterijume za muške terapeute na samim intervjuima. Razlog za deficit muškaraca u profesiji je jednostavan; generalno gledano žene imaju daleko bolje predispozicije da budu psihoterapeuti. Bolje su kada je briga o ljudima i živim bićima u pitanju, dok su muškarci bolji u vođenju računa o neživim stvarima, manipulisanju objektima, orijentaciji u prostoru kao i analitičkom rešavanju problema. Svakako, postoje izuzeci na obe strane.
Žene imaju razvijenije meke veštine, bolje su u komunikaciji, empatičnije su, samosvesnije, spremnije da pričaju o emocijama, imaju biološku predisponiranost k negovanju, daleko su bolje u slušanju. Ove osobine su odlična predispozicija za dobrog terapeuta. Što naravno ne znači da su sve žene ovakve, niti da nema muškaraca koji imaju razvijene ove osobine. Ja ovde pričam o statističkoj većini i o biološkoj predisponiranosti. S druge strane, muškarcima je često neophodna kompetetivna radna sredina, gde će moći da se dokazuju i napreduju u hijerarhijama. Dosta muškaraca privlači moć, što definitivno nemamo u psihoterapijskom kontekstu, bar ne onom dobrom. Psihoterapeut i klijent bi trebali da su ravnopravni ukoliko želimo da terapija uspe.
Da ne bude da ovde favorizujem ženske terapeute u odnosu na muške, ja samo pričam o predispozicijama, ali da bi neko bio dobar u bilo čemu pa i u psihoterapiji, neophodan je rad, mnogo rada!
- Da li si u procesu edukacije, a i sada u psihoterapijskom radu, kroz supervizije i razmjenu iskustava s kolegama i koleginicama razmišljao o nekoj specifičnoj razlici u interakciji/dinamici koja se kod klijenta pokreće u odnosu na muškog i ženskog psihoterapeuta? Psihoanalitičar Paul Federn je pisao o nužnosti ženskog pomagača u radu s osobama koje imaju shizofreniju ili neki drugi psihotični poremećaj asocirajući na značaj prvog objekta vezivanja, odnosno majke, a Vinikot o primarnoj majčinskoj preokupaciji. Šta dodiruje psihoterapeut muškarac u sebi kada pokreće saosjećajnost u odnosu na osobu koja mu se obratila?
Naravno, postoje značajne razlike u tome šta mogu da zaleče muški, a šta ženski terapeuti. To zavisi najviše od toga koje su klijentove potrebe, tačnije u kom životnom dobu i pod kojim okolnostima su traume nastale. A taj deo zavisi od klijentove priče koja je specifična za svakoga od nas. Imao sam klijentkinju s problematičnim ocem alkoholičarem, radili smo neko vreme veoma uspešno, ali nismo se toliko bavili odnosom s majkom. Nakon par godina sam je prosledio kod moje poslovne partnerke kako bi njih dve nastavile daljnji rad. Sećam se rečenice koju je izgovorila nakon par meseci rada s koleginicom: „Stefane, ja sam sve vreme mislila da mi je problematični roditelj otac, ali sada mi je sve jasnije koliki je problem zapravo u mom odnosu s majkom!“
Gotovo sve traume su nastale u odnosu s drugim bićem i jedino se i u odnosu mogu izlečiti. Ukoliko je recimo otac bio destruktivan prema nama verbalno, emocionalno, fizički, seksualno…, verovatno ćemo imati poteškoća da ostvarimo dobre odnose s muškarcima. Logično, ove rane ćemo najbolje razrešiti u odnosu s muškim terapeutom. Da li to znači da treba odmah ići kod muškog terapeuta? Ne nužno! Nekada su te rane toliko duboke da nam je gotovo nemoguće da verujemo muškarcu. U tom slučaju je nužno da neko vreme provedemo u terapijskom odnosu sa ženskim terapeutom kako bismo se suočili s traumom u odnosu koji je za nas sigurniji. Naravno, ovo važi i u obrnutom slučaju.
Što se tiče zapažanja Paula Federna, apsolutno je u pravu. To zapažanje vezano za to kada je trauma nastala. Ukoliko traumatizaciju doživimo u prenatalnom periodu ili do šestog meseca života, velika je verovatnoća da ćemo razviti šizofrene mehanizme odbrane, ili ako je trauma baš velika, onda i neki od šizofrenih poremećaja. U tom periodu uloga oca u direktnom kontaktu s detetom je gotovo nevažna (njegova uloga je tada važnija prema majci), dok razvoj i psihofizičko preživljavanje deteta zavisi od majke. Zato je klijentima koji su traumatizovani u ovom periodu odnos sa ženskim terapeutom daleko bolji izbor za oporavak.

- U jednoj svojoj psihoterapijskoj bilješci pišeš i osvrćeš se na mentalno zdravlje muškaraca gdje je prisutan čvor stida, nesigurnosti i zabrane na osjećanja. Da li muškarci dolaze na terapiju? Gdje su nastale, a gdje nestale muške suze? Kolika je cijena tog poricanja osjećajnog u svakom čovjeku?
Iako su žene daleko spremnije da zarone u sebe i dođu na psihoterapiju, ogrešio bih se kada bih rekao da nema muškaraca u psihoterapijskim foteljama. Kod mene ih svakako ima više s obzirom da muškarci uglavnom češće biraju muške terapeute, ali ih itekako ima i kod koleginica.
Kada je u pitanju nastanak suza, one se javljaju bez obzira na pol. Plačemo od tuge, ganutosti, ponosa, radosti itd. Muškarci kulturološki imaju zabranu da pokazuju tugu, ali i mnoga druga neprijatna osećanja poput straha ili stida. Neretko je da nam nije dozvoljeno da pokazujemo ni prijatna osećanja. Tradicionalno, muškarac bi trebao da bude stena i da ne pokazuje nikakvu ranjivost. Došlo je do zamene osnovnih teza, ranjivost je izjednačena sa slabošću, a slab muškarac nije poželjan u surovim okolnostima u kojima se decenijama nalaze muškarci Balkana. Sve te emocije nigde ne nestaju – one bivaju zatrpane duboko u nama, potiskivane, zalivane cigarama, rakijom i ostalim alkoholnim derivatima, drogama, prekomernom hranom ili već otrovom po našem izboru. Problem s potisnutim emocijama je to što se ponašaju kao naduvana lopta gurnuta duboko u vodu; onog momenta kada nam samo malo isklizne iz ruke, velikom silinom se vraća na površinu da nas udari u facu. Tako se i potisnute emocije vraćaju da nas raspizde, samo u vidu migrena, čira na želucu, problema s varenjem, impotencije, raznih oblika kancera ili drugih autoimunih bolesti. I to je samo kada pričamo o ličnom nivou zdravlja. S druge strane, neiskazivanje emocija ima katastrofalne posledice na međuljudske odnose. Kvalitet partnerskih odnosa je u ozbiljnoj krizi ako ne možemo pred voljenom osobom da budemo ranjivi; nemoguće je s nekim imati bliskost bez da pokažemo ranjivost. To važi i za prijateljske, a bogami i za poslovne odnose gde su emocije tek prognane u poslednji krug pakla. Naravno, pokazivanje emocija unutar porodice je podjednako važno jer time i ostalim članovima dajemo prostor da budu ranjivi, a sebe kao muškarca prikazujemo kao živo biće, a ne supermena. Koliko god deci trebalo nekad da je njihov tata supermen, daleko im više treba otac koji je živ čovek.
- Koja škola psihoterapije je tebe privukla u edukaciju i zašto? Šta uopšte određuje izbor psihoterapijskog pravca kod mladog edukanta? Da li imaš neko iskustveno zapažanje o tome šta određuje klijenta da ode kod određenog terapeuta npr. psihoanalitičara, geštalt ili kognitivno-bihejvioralnog terapeuta?
Prva psihoterapijska škola koju sam završio je transakciona analiza. U tom periodu svog razvoja sam dosta vremena provodio u intelektu i u posmatranju međuljudskih odnosa, i to je upravo ono za šta je ova škola odlična. Naravno, veliku ulogu kod nas igra i dostupnost samih edukacija kao i kvalitet edukatora. Ne mogu reći da sam previše vremena proveo u traganju za školom, ova je bila dostupna i svidelo mi se to što sam dobijao, tako da sam istrajao u njoj. Ali nakon decenije rada kao psihoterapeut, osetio sam ograničenja ove škole i javila se potreba za novim načinima rada. Većina psihoterapijskih škola su intelektualne/verbalne i samim tim aktiviraju levu stranu mozga, što je problematično jer je većina trauma nastala daleko pre nego što smo tu stranu mozga uopšte pokrenuli. (Re)aktivacijom desne strane mozga ćemo doći do najboljih rezultata, a za to je neophodno da mnogo više u terapijski proces integrišemo i rad s telom, pokretom, glasom, životnom (telesnom) energijom, kao i duhovnost koja je dosta zanemarena kod zapadnog čoveka. Iz tih razloga sam od prošle godine ponovo u ulozi edukanta na Integrativnoj telesnoj psihoterapijskoj školi.
Što se tiče odabira terapeuta, moje iskustvo je da većina klijenata terapeute bira po preporuci, bez obzira na to iz koje psihoterapijske škole dolazi. A ako ih i biraju po školi, to je zato što su negde dobili ideju da će im baš ta škola pomoći, što je pomalo blesavo, jer ono što u psihoterapiji leči nisu toliko škole i tehnike, one itekako pomažu, ali daleko je važniji odnos koji stvore klijent i psihoterapeut.
Mi smo u Ubuntu centru dosta dobro rešili taj problem tako što imamo procenu psihoterapijske spremnosti klijenta, kao prvi susret. Na osnovu tog susreta naši stručni saradnici spoje klijenta i terapeuta u odnosu na ličnost i potrebe klijenta, složenost problematike kao i ekspertizu neophodnu za izlazak iz date situacije – nazovimo to psihoterapijskim provodadžisanjem.
- Pišeš, takođe, o ljepoti integracije različitih pravaca. Da li pored primarne edukacije nalaziš inspiraciju i u drugim čarima psihoterapijskih škola? Profesorka Tijana Mandić to pitanje ingeniozno objašnjava kada kaže: „… pokazalo se da ako su teoretski modeli rigidni, a ljudska psihopatologija ogromna i fleksibilna, onda su te male rigidne teorije i modeli bili osuđeni samo na određenu populaciju ili bili primorani da priznaju ograničenje ili da pišu večno o otporima u radu sa pacijentima.“ Da li terapeutu jedan teorijski pristup i paradigma mogu pružiti dovoljno znanja i vještina u aktuelnom vremenu?
Ni slučajno, poziv psihoterapeuta je „osuđen“ na doživotno učenje, istraživanje, integrisanje, i to ne samo psihoterapijskih škola i paradigmi, već života uopšteno. Mi čitamo knjige, gledamo filmove, predstave, eksperimentišemo, proživljavamo nove stvari i živimo život kako bismo bolje razumeli klijente i njihove perspektive! To je jedini način da se psihoterapiji pristupi kao pozivu, a ne samo kao poslu koji obavljamo.
- Na tragu prethodnog pitanja, čime je psihoterapijska soba sve više ispunjena? S čime dolaze tvoji klijenti kada ti se obraćaju za pomoć? Pored toga, koja je to kap koja prelije čašu i kada je teret prevelik pa ljudi odluče da se obrate psihologu, psihoterapeutu, psihijatru? S druge strane, da li je i koliko potrebno raditi na edukaciji o prevenciji mentalnog zdravlja i tome da osoba ne mora biti na granici izdržljivosti, preživljavanja, iscrpljena i umorna, da bi potražila pomoć? Koja je to tačka kada dalje ne bismo trebali sami? Kada bi zaista trebalo da popričamo s nekim?
Psihoterapijska soba je kao mala eksperimentalna laboratorija života. U njoj ćete naći sve što se nalazi i van nje. Od straha, tuge, očaja, anksioznosti, depresije, besa i ljutnje, pa sve do nade, radosti, ljubavi, ponosa, uspeha i pobeda! Nema univerzalnog simptoma zbog kojeg se ljudi javljaju, svi moji klijenti imaju normalne životne probleme i simptome koji su nastali kao posledica nenormalnih životnih okolnosti koje su proživeli.
Nažalost, veliki broj ljudi se javi kada već dogori do balčaka, što nije baš najbolje jer onda jedan dobar deo psihoterapije provodimo rešavajući posledice, a ne uzrok. Prava psihoterapija i rešavanje uzroka počinje onog momenta kada se osećamo relativno dobro. Mnogi čak i prekinu rad jer smo otklonili simptome, pa se posle opet vrate s istim simptomima. To je kao da prekrečite buđav zid bez da ste rešili izvor vlage.
S edukacijom i primarnom prevencijom o mentalnom zdravlju mislim da nismo ni na 10 %, ogroman je put pred nama i ni slučajno ne treba da posustajemo.
Kada treba da krenemo na psihoterapiju – pa trebalo je pre deset godina. Pošto nismo tada, onda bi bilo najbolje već sutra da krenemo! Da specifikujem što bolje, rane dvadesete su odlično vreme za kretanje na terapiju jer smo se do tada dovoljno formirali kao ličnosti, dovoljno smo mladi i fleksibilni da nam promene dolaze lakše, a sam životni period je veoma izazovan gde god da smo se zaputili.
- Sa savremenim psihoterapeutima pojam traume se ponovo vraća u fokus psihoterapijskog pisanja i istraživanja. Ona je, svakako, pratiteljka ljudskog života, bilo da dolazi iz polja individualnog ili kolektivnog. Gdje nas trauma najviše ranjava? Da li smo uvijek svjesni da nam se dogodio traumatski događaj? Šta nam psihoterapija nudi na tom terenu? Da li su ožiljci neminovni?
Pre svega bih naglasio da trauma nije samo jedan ekstreman događaj koji smo doživeli poput saobraćajne nesreće, silovanja, požara ili slično. Često mi se dešava da klijenti kažu: „Ali ja se ne sećam da mi se ikada išta strašno desilo, sigurno nisam traumatizovan.“
Osim očiglednih iskustava, traumatsko iskustvo može biti to da su naše potrebe bile hronično zanemarivane, nisu nas adekvatno umirivali kada smo bili bebe, ili smo morali da budemo par dana u inkubatoru, pa čak i traumatska iskustva koja je proživela naša majka dok nas je nosila u stomaku utiču na nas traumatski. Ukoliko naš um ne može da se seti nekog događaja, možemo biti sigurni da ga je naše telo zabeležilo u nervni sistem, kožu, fasciju, mišiće i strukturu kostiju.
Gotovo je nemoguće da prođemo život bez da proživimo neku traumu, to je sastavni deo života. Samo rođenje deteta je prilično traumatično iskustvo, ali ga većina nas preživi. Važno je da trauma ne bude toliko užasna da nas preplavi i onesposobi za daljnji život, ili da nas uništi na licu mesta.
Ljudi tokom odrastanja na traume reaguju svojim mehanizmima odbrane, i u odnosu na to u kom periodu su traumatizovani, razvijaju određena ponašanja i karakteristike ličnosti. Ono što je struka uspela jeste da s jedne strane klasifikuje stvari u odnosu na traumatsku reakciju i da shvati šta je kom tipu ljudi neophodno ponuditi u odraslom dobu kako bismo ublažili negativne posledice, ili ih otklonili gotovo u celosti. Takođe, ono što smo otkrili je da svaki tip psihološke odbrane razvija dobre i korisne „simptome“, pa kroz sami psihoterapijski rad razvijamo i treniramo snage koje su karakteristične za datu osobu.
- Da li i u kojim slučajevima je pored psihoterapije potrebna i pomoć psihijatra? Kada je psihoterapijski rad limitiran i prevazilazi granice psihoterapije? Na koji način to utiče na sam odnos terapeuta i klijenta, i sam terapijski proces?
Jedan od najboljih pokazatelja da je potrebno uvesti psihijatra u proces lečenja je onda kada je biohemija klijentovog mozga ispala iz balansa – kada su osnovne biološke funkcije u krizi.
Kada su depresivni simptomi jaki i traju duže od šest meseci. Ukoliko klijent ima poremećaj sna, bez obzira da li ne može da zaspi ili spava previše. Kada klijent ima loš ili nikakav apetit. Ukoliko su volja i životna energija toliko niske da klijent ima poteškoću da obavlja svakodnevne radnje, onda se svakako preporučuje uvođenje farmakoterapije (psihijatrijskih lekova). Ako su simptomi anksioznosti preplavljujući toliko da onemogućavaju klijenta da aktivno učestvuje u društvenom životu, donosi odluke, doživljava panične napade, ima opsesivne misli koje ne može da kontroliše itd.
U situacijama kada klijent ima psihotične simptome depersonalizacije, derealizacije i gubi kontakt s ovim svetom, tada je farmakoterapija neophodna. Često je u ovim situacijama i neophodna hospitalizacija na psihijatriju kako bi pacijent uspeo da povrati minimum kontakta s realnošću; do tog momenta psihoterapija je jednostavno gubljenje vremena. Takođe, u većini lečenja zavisnosti od alkohola, droge, kocke, hrane, seksa… neophodno je uvođenje farmakoterapije u psihoterapijsko lečenje, a neretko je prvenstveno potrebno rehabilitacijsko lečenje u okviru neke od specijalizovanih ustanova za datu problematiku.
Ukoliko psihoterapeut i klijent ostvare odnos poverenja, svaka od ovih dopuna je samo jedan od instrumenata postizanja psihoterapijskih ciljeva i u službi je jačanja terapijskog saveza. Često se dešava da u samom početku naiđemo na veliki otpor, ali nakon što klijenti koji su odlučni da pomognu sebi osete benefite integrativnog lečenja sve je mnogo lakše.
- Preporuči nam nešto za čitanje.
„Romansa sa senkom“ – Koni Zvajg i Stiv Volf – Pošto sam intervju otvorio s deljenjem delova ličnosti iz svoje senke, mislim da je red da ovo bude prva preporuka u upoznavanju i integraciji ličnosti.
„Bogati otac, siromašni otac“ – Robert Kiyosaki – Ako želite da se finansijski opismenite ili da zgrnete lovu kao mladi Stefan, onda je ovo vaša azbuka!
„Kako da lenčarite: priručnik za dokoličare“ – Tom Hodžkinson – Ovo je definitivno knjiga koju treba da pročita svaka osoba koja živi u kapitalizmu. Što ste veći radoholičar, to je nužnost za ovom knjigom veća!
„Gledanje u sunce“ – Irvin Jalom (a i ostale njegove knjige) – Ova knjiga je penicilin za strah od smrti (umiranja) s kojim se većina ljudi u nekom momentu života suočava.
„Zen i umetnost održavanja motocikla“ – Robert Pirsig – Ovo je retko moderno filozofsko delo koje je pitko za čitanje, a na jednostavan način otvara nove poglede na život.
„Erotska inteligencija“ – Ester Perel – Odlična knjiga koja će vam rasvetliti mnoga pitanja iz oblasti partnerskih odnosa, ljubavi, seksa, strasti i svega što nam je važno iz ove oblasti života.
„Uvek u pravu“ – Eliot Aronson, Kerol Tavris – Knjiga za svakoga kome ljudi govore da misli da je uvek u pravu, a još više za one koji su uvereni u to da su uvek u pravu. Knjiga se bavi mehanizmom kognitivne disonance kojim svako od nas zamagljuje sopstveni pogled na svet i život.
„Toksično vaspitanje“ – Suzan Forvard, Kreg Bak – Knjiga koju često preporučujem klijentima kako bi bolje razumeli posledice koje je ostavilo (neadekvatno) ponašanje njihovih roditelja.
Knjige koje su moja hrana za dušu su definitivno:
„Gospodar prstenova“ – J. R. R. Tolkin
„Dobra predskazanja“ – Nil Gejmen i Teri Pračet
„Autostoperski vodič kroz galaksiju“ – Daglas Adams
I naravno za kraj, veoma ću preporučiti knjigu „Sex, droga i psihoterapija“ Stefana Mitrovića Jokanovića, samo još da budemo strpljivi i da damo autoru vremena da je završi! (smijeh)
