Je li klimatska kriza prirodna pojava ili politička odluka? I koliko još vremena imamo prije nego što račun plate oni koji ga nisu ni ispisali?
Piše: Matea Zovko
Dok konferencije o važnosti klimatskih promjena okupljaju svjetske čelnike u klimatiziranim dvoranama, u sušom pogođenim zemljama, poplavljenim naseljima, prenapučenim četvrtima, milijuni ljudi svakog dana gube krov nad glavom, zemlju i sigurnost. Klimatska kriza je ovdje i sada – ali ne pogađa sve jednako.
Klimatske promjene predstavljaju jedan od najvećih izazova s kojima se čovječanstvo danas suočava. One obuhvataju dugoročne promjene u temperaturi, padavinama i vremenskim obrascima, koje su u velikoj mjeri uzrokovane ljudskim aktivnostima. Siromašnije zajednice i radnička klasa često su najteže pogođene – bilo kroz gubitak domova uslijed poplava, nemogućnost hlađenja stanova tokom toplotnih valova ili gubitak poslova u pogođenim sektorima.
Iza svake statistike o rastućim temperaturama kriju se složenije i dublje priče. One nemilosrdno razotkrivaju klasnu neravnopravnost koja je prisutna, ali nama nevidljiva u sjenama moćnih kompanija. Posljedice klimatske krize najteže padaju na one koji su najmanje pridonijeli njenom nastanku.
Biti pogođen ovom krizom na bogatom sjeveru i siromašnom jugu, nije isto. Nije isto gledati kako raste cijena hrane u supermarketu i ne moći nahraniti svoje dijete jer tvoja njiva više ništa ne rađa. Nije isto ostati bez struje u neboderu s generatorom i ostati bez vode na selu gdje je bunar jedini izvor života.
Klimatske promjene predstavljaju temeljnu prijetnju za ljudsko zdravlje. Utječu na okruženje u kojem se ljudi rađaju, rastu, žive, rade i stare. Zdravstveni rizici povezani s klimatskim promjenama nerazmjerno pogađaju najranjivije i najugroženije skupine, uključujući žene, djecu, etničke manjine, siromašne zajednice, migrante ili raseljene osobe, starije osobe i one koje već imaju ugroženo zdravstveno stanje.
Prema statistikama UNDP-a, Svjetske zdravstvene organizacije, UNICEF-a i IPCC-a iz 2023., 2024. i 2025. godine, procjenjuje se da će više od polovine stanovništva u Africi biti pogođeno ekstremnim sušama i vrućinama do 2030. godine. U Južnoj Aziji, čak 80 do 90 posto ljudi bit će izloženo sve učestalijim poplavama i toplinskim valovima
U posljednjih dvadeset godina broj ekstremnih vremenskih događaja – uključujući poplave, suše, toplinske valove i oluje – udvostručio se. Prosječna globalna temperatura porasla je za 1,5 °C, a glavni uzrok tog porasta su ljudske aktivnosti, prvenstveno emisije stakleničkih plinova. Ovi plinovi – uključujući ugljični dioksid (CO₂) – apsorbiraju i zrače toplinsku energiju, „zarobljavaju“ toplinu u atmosferi i time doprinose tzv. efektu staklenika.
Fosilna goriva, plastika i društvena nepravda
CO₂ nastaje sagorijevanjem fosilnih goriva kao što su ugalj, nafta i prirodni plin koji pokreću većinu industrije, prometa i električne energije u svijetu. Kada se ta goriva sagorijevaju (npr. u termoelektranama, motorima s unutarnjim sagorijevanjem ili industrijskim postrojenjima), oslobađa se velika količina ugljičnog dioksida. Time se dodatno zagrijava atmosfera i oceani, što rezultira toplinskim valovima, otapanjem ledenjaka, porastom razine mora i sve češćim vremenskim nepogodama.
Upravo su fosilna goriva – nafta, plin i ugljen – među najvećim uzročnicima klimatskih promjena. Ipak, velike korporacije i države bogate fosilnim resursima nastavljaju ostvarivati ogromne profite, često na štetu okoliša i života miliona ljudi širom svijeta. Osim toga, plastična industrija također doprinosi klimatskoj i ekološkoj krizi.
Sam proces proizvodnje plastike je intenzivan, pri čemu se emitira velika količina ugljičnog dioksida i drugih štetnih plinova. Nakon upotrebe, plastika ne nestaje – ona završava na odlagalištima, u oceanima, spalionicama ili kao mikroplastika u zraku, tlu i hrani. Unatoč ovim razornim posljedicama, korporacije koje proizvode plastiku bilježe rekordne profite.
Plastična industrija, uz podršku političkih i ekonomskih struktura, nastavlja širiti proizvodnju, često pod izgovorom „reciklaže“, a istina je da se samo oko 9% plastike globalno reciklira. Zemlje i korporacije nastavljaju profitirati od klimatski destruktivnih industrija, posljedice te neravnoteže najteže pogađaju one koji imaju najmanje sredstava za zaštitu. Klimatska kriza nije samo ekološka i ekonomska – ona je i pitanje društvene pravde.
Bogate zemlje imaju resurse, infrastrukturu i planove za prilagodbu, dok se siromašne zajednice suočavaju s realnošću koju ne mogu kontrolirati. U bogatijim zemljama veći je pristup kvalitetnoj zdravstvenoj skrbi, što smanjuje smrtnost povezanu s visokim temperaturama dok u siromašnijim državama, nedostatak bolnica, lijekova i stručnog osoblja povećava rizik za najugroženije skupine.
U bogatim zemljama postoje sustavi socijalne pomoći, koji mogu pružiti pomoć ranjivim građanima tijekom kriznih razdoblja (npr. financijska potpora, distribucija vode i hrane) dok u siromašnijim zemljama ti sustavi često ne postoje ili su nedovoljni.
No iza tih brojeva, tona plastike i milijardi dolara profita, kriju se stvarni ljudi. Ljudi čiji su životi svakodnevno pogođeni klimatskim promjenama. Iza hladnih brojki i statistika kriju se stvarne ljudske sudbine — ljudi čiji životi su nepovratno promijenjeni.
Ljudske sudbine iza statistike
Jedna od UN-ovih zabilježenih priča iz Nigera govori o Adamu Arouni, umirovljenom imamu, koji je cijeli život proveo uz rijeku. No, dramatične poplave u kolovozu 2020. uništile su njegov dom i natjerale njega i njegovu obitelj na bijeg. Privremeno su se sklonili u školu, a zatim preselili u kamp za raseljene osobe Gamou.
„Kad su prošle godine došle poplave, uspjeli smo spasiti samo osnovno: dokumente i madrace. Voda nam je sezala do prsa.Više ne mogu vidjeti svoju rijeku. “
Adam je u kolovozu 2020. doživio najgore poplave u svojoj povijesti. Cijele četvrti u glavnom gradu Niameyu bile su uništene. Obilne kiše i porast razine vode u glavnim riječnim slivovima doveli su do velikih poplava diljem zemlje, uzrokujući raseljavanje stanovništva, pogoršanje nesigurnosti u opskrbi hranom i dodatno opterećenje humanitarne situacije.
Kamp Gamou osnovan je u listopadu 2020. za smještaj osoba pogođenih poplavama u Niameyu. Zbog logističkih i proračunskih problema, isporuka humanitarne pomoći prestala je u travnju 2021. Više od polovice stanovnika nema nikakve izvore prihoda.
Zdravstveni centar više ne radi, a skloništa su u lošem stanju. Kad pada kiša, ljudi ostaju budni cijelu noć kako bi skupljali vodu i spriječili njezin prodor u šatore.
Mateboko Hlashla, Lesoto
U izvještajima UNDP-a iz Lesota, selo Makoabating osobito je izloženo vremenskim nepogodama. Vjetar puše između kamenih kuća sa slamnatim krovovima koje su tipične za ovu regiju i uvučene su u padine brda.
„Naše selo poznato je po velikoj proizvodnji povrća“, rekao je Mateboko Hlashla, 60 godina.
„No, suša koja nas je pogodila utjecala je na mnoge obitelji. Stoka je uginula – nema dovoljno trave za ispašu.“
„Teško mi je prehraniti obitelj. Nemamo dovoljno vode. Pouzdani izvori vode presušili su. Kad nemamo dovoljno vode, dolazi do loših sanitarnih uvjeta. Tada često imamo proljev jer pijemo vodu iz istog potoka u kojem se napajaju i životinje – psi i sve ostalo.“
Primjeri iz Bosne i Hercegovine: Poplave u Jablanici i pakleno ljeto
Poplave koje su u listopadu 2024. godine pogodile Jablanicu nisu bile samo vremenska nepogoda – one su direktna posljedica globalnih klimatskih promjena koje sve češće i intenzivnije pogađaju ranjive zajednice. Ekstremne padavine koje su prouzrokovale bujične poplave i klizišta razorile su domove i infrastrukturu, ostavljajući mnoge bez krova nad glavom. U Donjoj Jablanici dogodilo se 19 od ukupno 27 smrtnih slučajeva u državi, što potvrđuje koliko su klimatski uzrokovani vremenski događaji smrtonosni i bez milosti.
Ova katastrofa nije samo prirodna, već i društvena – jer dok planeta pokazuje znakove opasnog zagrijavanja, mještani su prepušteni sami sebi. Državna pomoć izostala je ili je zakazala, a lokalno stanovništvo se većinom oslanjalo na donacije humanitarnih organizacija.
U Bosni i Hercegovini ljeto 2025. započelo je alarmantno – ne samo simbolično, već i doslovno. Već u lipnju zabilježeni su ekstremne temperature u BiH – čak 39°C. Zemlja je suha, usjevi propadaju, a čitava zemlja suočila se s toplotnim valom bez ijedne kapi kiše.
Upravo te okolnosti dovele su do niza požara, posebno u Trebinju i okolnim naseljima, gdje su vatrogasci danima vodili borbu s vatrom koja je gutala šume, ugrožavala kuće i prisiljavala stanovnike na evakuaciju.
Ovo nisu samo priče o poplavama, sušama i razorenim domovima. Ovo su ljudske sudbine koje dokazuju da klimatska kriza nije više neka apstraktna budućnost – ona je sadašnjost. Adam iz Nigera, Mateboko iz Lesota kao i mještani Jablanice i Trebinja – oni su žrtve iste stvarnosti koju nisu sami stvorili. Njihova svakodnevica je borba za preživljavanje, dok se drugi igraju moći i profita.
Ova neravnoteža nije slučajna – ona je sustavna. To nije „klimatska promjena“, to je klimatska nepravda. Ekstremne vrućine nisu „loše ljeto“ – one su rezultat sistema koji je stavio profit ispred planete i okrenuo glavu od ljudi.
Ovo su političke katastrofe. Rezultat izbora, interesa, profita. Rezultat ignoriranja znanosti, ignoriranja ljudi, ignoriranja stvarnosti. Ovo su katastrofe koje zahtijevaju više od lažnih obećanja i čekanja na još jedno izvješće i na još jednu političku konferenciju.
Klimatska kriza napreduje brže nego što stižu odgovori, a stvarnost jasno pokazuje razmjere propuštenih prilika. Djelovanje je bilo nedovoljno – ne samo na razini pojedinaca, već i društava i međunarodnih institucija. Posljedice već pogađaju milione ljudi koji nemaju kapacitet za prilagodbu, a teret krize neravnomjerno je raspoređen. Ovo više nije upozorenje – ovo je stanje svijeta.
