Najmlađi odbornik u Skupštini grada Banjaluke – Draško Stanivuković, svoju ulogu je od samog početka shvatio ozbiljno. Odmah nakon izbora, krenuo je sa ozbiljnim radom. Izlazak na teren i komunikacija sa narodom, odlika je ovog mladog političara. Za Omladinski magazin Karike ovoga puta pričao je o mladim ljudima i politici, aktivizmu, trenutnim događajima, ali i o svojim planovima.
Šta znači biti politički aktivan?
Svako treba biti politički aktivan, jer politika prema svom poimanju znači interesovati se za okolinu u kojoj živiš – kakvi su ti putevi, kanalizacija, imaš li vodu, struju, mogućnost pristupa internetu, kakva ti je plata, posao, da li imaš priliku putovati i živjeti normalno. Politika je interesovanje za sebe i svoju okolinu. Onaj čovjek, a danas je mnogo takvih, koji kažu – ne interesuje me politika – direktno svoju sudbinu i sudbinu svoje mjesne zajednice, grada i države prepuštaju nekome drugom. Danas smo te stvari prepustili ljudima koji mnogo ne mare. Prosto čovjek mora znati da on bira ljude koji će voditi mjesnu zajednicu. Na nama je da biramo i odlučujemo. Takođe je važno znati – kome mi to dajemo svoj novac, te ko tim novcem upravlja? Ako tako razlažem, onda postavljam pitanje – da li biste vi svoj novac dali svakom? Mislim da ne bi!
Koliko je važno da se mladi ljudi aktiviraju?
Nužno je. Neminovno je da će moja generacija voditi grad, državu. Danas je vodi starija generacija, dok se mi moramo interesovati za ono što ćemo sutra voditi i ono što će sutra biti naša budućnost i sadašnjost. Ne vidim razlog da ja koji sam rođen u ovoj zemlji, plodonosnoj zemlji, sa lijepom istorijom i tradicijom, trebam svoju sreću graditi u nekoj drugoj zemlji. Mislim da trebam ovdje. Duboko vjerujem da ako su zemlje sa nekoliko miliona stranovnika mogle napraviti sistem, da mi sa milion takođe možemo. Jer ako je neko uspostavio firmu od hiljadu radnika, kako ja ne mogu kiosk sa pet radnika!
Da bi se mladi aktivirali, misliš li da im treba lider, neko ko će ih voditi?
Važno je da ima neko ko vuče. U svemu, pa i politici, uvijek postoji par pojedinaca koji su pokretači. Sve akcije koje sam radio i sve što radim – radim okružen nekolicinom ljudi. Ako pričamo o slučaja pokojnog Davida Dragičevića, a znamo da je do sad bilo mnogo nerazjašnjenih slučajeva u RS, ipak se samo jedan čovjek nametnuo kao pokretač. Važna je pokretačka energija i podrška. Svakako je potreba da postoje mladi ljudi koji će povući druge mlade ljude da rade. Ja danas mogu reći da jesam pokrenuo mnogo mladih, ali isto tako mogu reći da je ova zemlja potencijal moralnih i umnih kapaciteta, novih i mladih ljudi. Samo što je ovaj narod pod strahom. Mnogi ljudi sa najviše znanja i obrazovanja, te mnogo uloženog truda, moraju da slušaju i služe one koji svega toga imaju manje, kako ne bi bili pod sankcijama. Mnogi šefovi stranaka, šefovi pojedinih institucija nisu najpametniji ljudi, samo su najposlušniji ljudi koji su se drznuli da su bogovi. Upravo oni zatiru moralne i umne kapacitete našeg naroda, ali i sputavaju mlade naraštaje koji dolaze. Zato smo mi tu da srušimo te barijere i predrasude kako bismo otvorili put svim mladim ljudima naše zemlje.
Misliš li da ljude, generalno, treba opismeniti što se tiče politike? Ne gledaju svi na nju kao društvenu sferu u kojoj svaka odluka direktno utiče i na nas!
Naravno, ali dijelom krivim sve sadašnje ljude koji se bave politikom. Da li je to njihova volja, ili nije – ne znam. I ja, dok gledam politiku preko televizora, suviše mi djeluje komplikovano. Od raznih termina koji se vrlo često upotrebljavaju, dok običan narod ne zna zapravo o čemu se radi, do toga da se pojedine, jednostavne stvari komplikuju. U suštini, sve je jednostavno. Moj posao i posao ljudi koji se bave javnim životom jeste u pojednostavljenju stvari i njihovom što jasnijem izricanju. Opet ponavljam jednu stvar – kome ćete vi dati svojih 100 maraka, neko i više preko poreza, doprinosa, taksi. Dakle, kome ćete ih dati na upravljanje!? I o tome se mora voditi računa, kako bi se i narod mogao uključiti.
Kad su u pitanju izbori svi govore kako sistem treba promijeniti, a kad dođe vrijeme izbora, niko ne izlazi na izbore. Šta je sa mladim ljudima, da li bi oni mogli biti okidač da se tu nešto promijeni?
Sistem promijeniti!? Da bi se sistem promjenio mora u zemlji da se desi više stvari koje će pokrenuti narod. Mora biti više odlučnosti!
Upravo ovaj zadnji primjer, već pomenutog Davida Dragičevića, dokazao je da mi ne trebamo mijenjati sistem, jer sistem ne postoji. Taj događaj, upamtite, je pokazao da su institucije i država skrojeni od pojedinaca koji donose ad hok odluke – danas za sutra, danas za prekosutra. Znači, ne postoji sistem. Mi, novi ljudi, smo prinuđeni da ga gradimo od nule, a ne da ga mjenjamo. Potrebno je više pričati o događajima koji su se dogodili u zadnjih godinu dana – nezaposlene majke, štajk penzionera, kupovina skupih automobila za glavešine, stanje škola, i najgori među svima – gubimo mlade živote. Dakle, u tom periodu bilo je 10 do 15 varnica koje su jasno pokazale da ovu zemlju vode proizvoljno pojedinci, a da ljudi koji sada dođu i ljudi koji dobiju povjerenje, moraju da grade nešto novo.
Koliko je važno biti glasan u svojim stavovima?
Kada je država ogrezla o kriminalu i korupciji, kada jedan organizam zahvati rak, tada ga zahvate i mnoge metastaze. Naša država je upravo takav organizam – pod rakom najgoreg stepena. E, upravo zato, ako ćemo galamiti, onda treba galamiti najviše – protestovati.
Sud i tužilaštvo, policija ali i druge institucije nas ne štite. U takvoj zemlji, koja bukvalno nema institucija, tiha borba ne postoji. Ovo je Balkan i ovdje su pojedini ljudi na vlasti preko 20 godina. To je uhvatilo novca, a oko njih se uhvatila paučina da vi to ne možete ni mirno ni polako skinuti.
Moramo se boriti, izlaziti na ulice, galamiti. Nekad se mora i jaukati! Dosta je meni ljudi koji kažu: “Stanivukoviću pa to se moglo lagano i da pišeš dopise“. Kakve dopise, pa dopisuješ se s djevojkom. Ne može više tako!
Gledam kako je jedan čovjek obezvrijeđen. Ova zemlja je ubila značaj jednog čovjeka, a na najgori mogući način smo izgubili život za koji se ništa ne zna. Tako smo izgubili još 12, ali smo ubili i sve ljude koji ne vjeruju da je on važan. To je paradoks – država nije prijatelj čovjeka!
Je li po tebi opravdano to što mladi odlaze?
Mogu da ih razumijem, ali za mene smo svi mi ovdje rođeni s razlogom. Stanje jeste haotično, ali ja sam odgojen na način da volim ovu zemlju. Ona nam je dana na odgovoronost. Nimalo ne koristim izlizanu frazu, ali nemojmo da zaboravimo ni to da su prije 20 godina postojali ljudi koji su stavili svoj život za ovu zemlju. Mi danas nismo u stanju da ovu zemlju stavimo iznad svoje plate. To znači koliko je sistemski urušen naš moral, moralna čvrstina jednog čovjeka koji odluči opstati usprskos poteškoćama. Mladi ljudi više nisu moralano čvrsti, žele biti materijalno potkovani. Zavladalo je materijalističko doba, gdje je bitno da se lijepo obučemo, vozimo lijepe automobile, da imamo lijepe instagram profile. Svaki čovjek treba da služi svojoj porodici i zemlji. To su dvije istine – porodici koju voliš i zemlji u kojoj si rođen.
Baš ja sebi dajem za pravo da ovo pričam, jer rođen sam u porodici koja ima i mogu sa sigurnošću reći da nije sreća u tome. Postoji viši ideal – imam sve ono za šta se drugi bore, a ja se želim boriti za njih. Boriti se za pravo da svako dostojanstveno živi.
Koji trenutak je onda bio presudan da se ti počneš baviti politikom i koji je zapravo tvoj prvobitni cilj?
Još kao dijete slušao sam priče o istoriji i zemlji u kojoj sam se rodio. Takođe sam uvijek volio da radim s ljudima. Jednostavno sam počeo da rastem sa državom i sa svojim narodom.
Moj jedini i osnovni cilj je zemlja o kojoj sam sanjao kao dijete. To je zemlja u kojoj su tradicija, kultura i sve njene ljepote u prvom planu. Ova zemlja ima tako lijepe ljude, Banjaluka je tako cvjetna, zelena i lijepa. Npr. imate zemlju koja je od pustinje napravila grad, ili zemlje gdje su led, snijeg i niske temperature prirodno stanje, dok je kod nas umjerena klima, sve cvjeta, buja, a sve što se posadi i proklija. Sa pravim ljudima, novim ljudima, za par godina, može da se desi obrat. Moj san je da uz ono što sam odrastao, održim na životu.
Spomenuo si da ćeš krenuti u novom smjeru – misliš na novoosnovani Građanski pokret „Bolje“?
Ljudi me ne vide kao klasičnog političara, više kao građanskog aktivistu. Unazad godinu dana građani traže da se nešto promijeni i da se radi. Ja sam rekao: “Krenite, ja ću vas podržati u tome.“ Tako da je Pokret građana “Bolje“ nastao od svih onih, da kažem, mojih saučesnika, boraca koji su bili sa mnom u svim aktivnostima, koji su bili podrška i svih onih ljudi koji su u mom načinu rada, tom proaktivnijem, vidjeli građanskog aktivistu koji radi na terenu. Ljudi ne žele nikakve nove političke opcije, nego promjenu koja se dešava među ljudima i kroz zajednički rad. Svojim radom podržavam pokret „Bolje“, podržavam svoje prijatelje iz Restarta, i podržavam sve nove talase mladih ljudi koji se organizuju na svoje načine kako bi donijeli bolje ovoj zemlji. U tome ja vidim budućnost. Kao što sam već pomenuo i Bolje i Restart, okupili su mlade ljude koji se politikom bave tek godinu dana. Potpuno novi ljudi, svježa, vrela krv koja treba ovoj zemlji.
Za kraj ovog intervjua, možeš li sa Omladinskim magazinom “Karike” podijeliti svoje planove, da li možemo očekivati kandidaturu na predstojećim izborima?
Moj plan je još više raditi, svakako ići na ove izbore, ubijeđen da ću biti narodni poslanik. Pozitivan je pritisak ljudi da idem na izbore. Mislio sam četiri godine biti odbornik, ali poslije godinu i po dana imate ljude koji kažu da će se razočarati ako ne budem kandidat, jer prosto misle da smo mi, mladi ljudi, jedno novo svjetlo koje može daleko dobaciti. Duboko vjerujem da će armija ljudi stati iza te ideje i da ljudi koji pravdaju svoje poslove i funkcije izaberu da budu ponovo birani. Ja mislim da sam duboko opravdao ono za šta sam odabran.
Sa uživanjem idem u ovu izbornu trku. Znam da ću opravdati povjerenje ljudi, te se posebno radujem kolegama iz Restarta. Iskreno se nadam da će naš sljedeći susret biti u poslaničkim klupama.