Dostojanstvo na radnom mjestu – imamo li pravo tražiti ga?

U državi u kojoj se rijetko koji radnik može povezati s dostojanstvenim zaposlenjem, dok nas istovremeno preplavljuju ispraznim parolama o poštivanju radničkih prava i floskulama „mladi grade budućnost“, nevjerovatno je koliko je sužen prostor da se javno govori i problematizira povreda osnovnih prava na radnom mjestu.

Razmišljajući o tome koja su to moja prava kao radnice povrijeđena, shvatila sam da ih ne mogu tek tako jasno odrediti. Redovno primam plaću, imam zdravstveno i socijalno osiguranje. Mnogi mi govore: „Šta ti je više potrebno? Imaš više od mnogih.“ Ali nakon svakog radnog dana odlazim kući i porodici iscrpljena i isfrustrirana. Negativne emocije i nezadovoljstvo me preplavljuju kada pomislim na to da sam još jedan dan u nizu provela povlađujući drugima radi „sigurnog posla“. Radeći u tišini i obavljajući poslove koji su čak i ispod nivoa mojih mogućnosti, ali iznad zakonskih obaveza. Osjećam se bespomoćno kada na pitanje svoje djece: „Kako si provela radni dan?“, ne mogu iskreno da im kažem: „Odlično.“ Svjesna činjenice da svaki posao ima svoje dobre i loše momente, nemogućnost da izrazim svoj lični stav, koji ima šansu da bude prihvaćen, stvara mi osjećaj beskorisnosti i nekompetentnosti. Naprosto: taj mi je posao, kao i većini ljudi, zaista potreban, pa se moram svako jutro probuditi, spremiti, doći na radno mjesto i sve ponovo ispočetka proživjeti.

Da li je moguće da je stvarnost postala toliko izokrenuta da pravo na dostojanstvo na radnom mjestu ne treba zahtijevati? Kada se osoba nalazi u situaciji da je jedina zaposlena u porodici koja od nje ovisi, potreba za izražavanjem i zahtijevanjem prava ne smije biti iskazana jasno i glasno. Zašto je to tako? Da li je moguće da je stvarnost postala toliko izokrenuta da je zahtijevati pravo na dostojanstven rad postalo izlišnim?

Radno mjesto na kojem sam zaposlena zahtijeva osobu sa srednjom stručnom spremom, eventualno s višom stručnom spremom, poznavanje rada na računaru i poznavanje administrativnih protokola. Moje vještine i znanja prelaze taj nivo i prelazile su ga još od samog početka kada sam došla na to radno mjesto. Kao žena, smatram da sam preuzela odgovornost, zarad porodice, da radim i posao koji mi nije bio u planu kada sam završavala fakultet, mnogobrojne edukacije, profesionalne obuke, treninge i volonterske angažmane. To zatajavanje želje i potrebe za angažmanom u domenu mojih sposobnosti mi izgleda kao neka uporedna realnost, koja je vjerovatno nedostižna u stvarnosti u kojoj živim. Suživot s nepoštovanjem drugih osoba već postoji, ali suživot s nepoštovanjem same sebe sam sama sebi nametnula.

Imala sam veliko radno iskustvo u nevladinom sektoru, u radu s mladima i na polju socijalnog rada. Profesionalno sam bila angažovana devet godina u radu sa svojom stručnom spremom. Imam osamnaest godina volonterskog staža u radu s djecom i mladima na razvijanju njihovih životnih vještina. Od momenta prelaska na ovo radno mjesto sam, u nedostatku aktivnosti, preuzela i druge obaveze i odgovornosti (promišljajući da ću tako imati priliku usavršiti se u drugim oblastima i dokazati se na način da budem prepoznata ili eventualno da dobijem priliku za napredak u profesionalnom smislu). Počela sam raditi na aktivnostima realizacije evropskog projekta, u kojem sam navedena kao asistentica. Mojoj sreći nije bilo kraja. Dobila sam džekpot. Imam sigurni posao, na neodređeno, u Instituciji. Dobila sam priliku da radim s osobama s višegodišnjim iskustvom i ugledom. Sve me to potaknulo da s elanom i vjerom u svoj doprinos razvoju Institucije radim i složene poslove u nedostatku kompetentnog osoblja, dok druge kolege i kolegice naprosto nisu htjeli dodatni „namet“ na svoje redovne aktivnosti. No poteškoće počinju kada su se te moje, na moje odobravanje, nametnute obaveze počele razumijevati kao nešto redovno u mom osmočasovnom radnom vremenu, a moja prava koja sam tražila (veća vidljivost, pristup informacijama na svim nivoima rada) nešto što nije moguće dobiti jer bih to svakako trebala raditi prema opisu radnog mjesta.

Šta se zapravo desilo?

U nedostatku osposobljenih osoba za takav rad, ja sam bila idealno rješenje: motivisana, kompetentna, odgovorna, i u toku s aktuelnim dešavanjima i razvojem digitalnog okruženja. Dakle, bila sam idealna osoba. Ali moj balon idealizma nije dugo trajao, jer iz glorifikacije i vjere u napredak vremenom je moj posao postao opterećen ogromnom količinom posla, za koji se nije smatralo da je važan i bitan, već ga je potrebno uraditi. Ako neki posao radi osoba koji prema opisu nije višeg ranga u strukturi, taj je posao nebitan. Tako je bilo i u mom slučaju. Bez obzira na složenost poslova koje sam obavljala, moja pozicija je u rangu nižeg, pa se tako posmatrao i moj urađeni posao. Konkretno, mnogi će reći: „To može svako.“

Nakon određenog perioda sam zahtijevala i dobila sastanak s nadređenim osobama i iznijela svoj problem s kojim se suočavam na profesionalnom planu. Da se osjećam iskorišteno, da radim stručne poslove koje ne bih trebala, da moj rad nije vidljiv tamo gdje treba biti itd. Odgovor koji sam dobila u tom momentu, kada sam zahtijevala da se taj moj angažman na neki način vrednuje (u vidu slobodnog dana, plaćanja, unapređenja), bio je detaljan i proširen opis mog radnog mjesta, koji se lijepo analizirao u proširenom i kreativnom smislu. Tako je npr. tehnička podrška u organizovanju konferencija i aktivnosti za stručne djelatnike interpretirana kao planiranje i vođenje radionica, organizacija stručnih sastanaka i komunikacija na nivou davanja stručnih uputa i sl.

Radi se o klasičnom iskorištavanju postojećih zaposlenika, mene i mojih sposobnosti, znanja, vještina koje sam stekla svojim vlastitim mukotrpnim radom unazad dvadeset godina unazad.

Da li, u skladu sa svim navedenim, moj stav da imam pravo na dostojanstvo na radnom mjestu, pravo na stimulaciju kao oblik zakonske podrške za rad na poslovima koji su iznad složenosti opisanog radnog mjesta, nemogućnost napredovanja i plaćenog stručnog usavršavanja, čini kao pravo bez pokrića? Da li je to uopće moralno zahtijevati jer, zaboga, u državi je ipak nezaposleno cca 50 % radno sposobnog stanovništva? Ja želim i biram da budem dio pozitivne statistike, da radim, da se usavršavam, ali i da se moj rad ispravno i adekvatno vrednuje. Osjećaj nebitnosti, gaženja mojih vrijednosti, iskorištavanje vještina je apsolutno ono što sam prepoznala u sebi. Stavovi i vjerovanje da će moje kompetencije, znanje i vještine biti prepoznate bez zaleđa moćnih društvenih pozicija, poznanstava „pravih“ ljudi, pokazali su se kao obična iluzija. U određenom momentu su mi upravo ti stavovi doprinijeli uništavanju samopouzdanja, lične slike o meni, kao profesionalcu, čak i majci i članu zajednice.

Mogla bih reći da sam se našla u ogromnoj nesrazmjernosti. S jedne strane, zbog manjih obaveza i veće mogućnosti da provodim kvalitetno vrijeme sa svojom djecom, prelazim s jednog radnog mjesta na drugo, s radnih zadataka veće odgovornosti na niže. Opet na novom radnom mjestu nailazim na to da dobijam zadatke velike usložnjenosti koji se ni na koji način ne prepoznaju niti nagrađuju stimulacijama, zvanjima, odnosno unapređenjem pozicije. Našla sam se u jasnom birokratiziranom sistemu u kojem se određene privilegije ne mogu dobiti, ili se dobijaju puževim koracima. Obzirom da sam provela šesnaest godina u treninzima i obukama mladih osoba u oblasti razvoja ličnih kompetencija, životnih i organizacijskih vještina, bilo je jednostavno reći da ja mogu raditi i slične zadatke na ovom mjestu. Bez obzira što to moja pozicija od mene ne zahtijeva, svi se vode onom krilaticom: „Ako nešto znaš raditi, onda možeš i trebaš“, bez obzira što za to niti sam plaćena, niti sam odgovorna, niti trebam to da radim. Naravno, kao dobra zaposlenica, koja je privilegovana jer radi u jednoj od Institucija, ne trebam da se bunim. Imam stalni posao, godišnji odmor, čak mogu i bolovanje uzeti u slučaju kada mi je, ne d’o Bog, jedno od djece bolesno, ili kada me muž diže s poda jer su me leđa ukočila od dugotrajnih terenskih vožnji. Privilegovana sam i trebam da trpim.

Radom na sebi, zbog emotivnih poteškoća u kojima sam se našla, osvijestila sam da me sistem u koji sam vjerovala učinio praznom, beskorisnom za produktivnost, kako na poslu tako i u privatnom životu, da ne kažem da me sve to dovelo do određenog psihičkog poremećaja, ali do depresivnog stanja, s kojim se trenutno i borim, jeste. Nisam i nikada neću osjećati sreću samom činjenicom da sam zaposlena u Instituciji, ali me upravo ta bespomoćnost, u kojoj sam se našla, učinila primjerom osobe koja šuti i trpi. Kako se često može čuti, ponašam se u stilu „sjedi gdje jesi i ne kukaj“.

Sada sebi postavljam pitanje da li je želja za promjenom, želja za boljim životom meni, mojoj djeci, privilegija moćnih u našem društvu?

Zbog (ne)namjerno složeno izgrađenog zakonskog okvira i „poštivanja“ koraka u tome, a opet, u samom sistemu se prave „rupe“ u zakonu kada je potrebno izvući iz radnika ili saradnika njihov maksimum. Možda se mnogi osjećaju slično kao ja, ali izgleda da smo nevidljivi. Moj zaključak je da naš društveni sistem, korupcija i povlaštenost ne dozvoljavaju lični razvoj pojedinca kako bi imao kvalitetniji život, njegovu kreativnost, znanje, kompetencije, već zahtijeva i insistira prvenstveno na poslušnosti, podobnosti, odanosti ideologiji i iskrivljenim vrijednostima. Tome teže i obrazovni sistem(i) svojim višegodišnjim (ne)reformama i stavljanjem informacija i sadržaja ispred inkluzivnog razvoja učenika.

Pandemija COVID-19 dodatno je usložnila moju poziciju u radnom okruženju i postojeće odnose te proizvela još veću zloupotrebu radnih prava. Pandemija – u obliku kakvom je mi vidimo – zahtijeva veliku ozbiljnost i poštivanje zadatih mjera. Međutim, ukoliko se ne donese određena odluka na višem nivou, to moje pravo nema izgleda da se ostvari. Kupovina higijenskih sredstava i čišćenje kancelarije nije dovoljna prevencija jer nekako se treba doći do posla. Ako se tome doda opis konteksta u kojem je sav taj posao moguće raditi od kuće ili s nekog drugog mjesta, zašto radniku ne ispuniti njegovo pravo i ne zaštititi ga na radnom mjestu, a samim tim i njegovu porodicu i širu zajednicu? Kompleksnost struktura Institucija, slojevitost i beskonačni prenos nadležnosti i odgovornosti doveli su do nesnalaženja uprave s izdavanjem preporuka i mjera, kao i do nemogućnosti da se posao iz kancelarijskog poslovanja prebaci u kućni, u kojem je također moguće obaviti sve svoje obaveze, podcrtale su i neke druge situacije, te produžile moj osjećaj agonije.

Karantinski rad mi je donio niz izazova kao roditeljki i supruzi, a potom i radnici odnosno hraniteljici porodice. Svakodnevna dostupnost porodici, kuhanje tri obroka i još pokoje užine, rad s djecom u online nastavi i, naravno, redovno obavljanje svih zadataka za posao, donio mi je da se osjećam bitnom i važnom u svojoj porodici, jer sam im tu na raspolaganju i potrebna, bitna, ali mi nije donio cijenjenje i uvažavanje mog rada i napora na poslu. Lijeganje u „gluha“ doba noći, rano ustajanje, trčanje po kući i, naposljetku, taj osjećaj da će pandemija potrajati ko zna koliko još dugo, a samim time i nemogućnost da se moja radna pozicija unaprijedi i promijeni, učinilo je da se počnem osjećati kao vjetar: nevidljiva, efikasna u obavljanju zadataka koji se očekuju i podrazumijevaju. Želim biti promjena, da doprinesem poboljšanju koje znam da donosim i mogu još više.

U važećem Zakonu o radu u institucijama BiH se u nekoliko članova navodi da je zabranjena povreda dostojanstva zaposlenika po bilo kojem osnovu suprotnom Ustavu BiH kao i međunarodnim konvencijama. Uprkos postojećim zakonima o radu i svim međunarodnim poveljama o zaštiti ljudskih prava, u koje spada i pravo na rad i dostojanstvo na radnom mjestu, suočena sam svakodnevno s kršenjem tih prava, kao i iziskivanjem poslodavca na mojim odgovornostima prema njima. Nenapisanim pravilima za datu situaciju, neplaćenim radom, agonijom koja polako prelazi u psihomentalno opterećenje, osjećaj manje vrijednosti, dolazim u situaciju da se nalazim u središtu vrtloga i opterećenja između radnih obaveza, nepoštovanja, nepriznavanja s jedne i opterećenja u privatnom životu s druge strane.

Kako kreirati stylish Instagram Feed – Part 2

U vrijeme ekonomskog pada, destabilizacije, urušavanja društvenih vrijednosti, pitanje dostojanstva čovjeka općenito je na vrlo važnom mjestu i trebamo zajednički inicirati njegovu važnost, promociju i zaštitu. Iako čovjek, ja, zbog materijalne situacije svoje dostojanstvo stavljam na neko mjesto u zaleđu kako bih prehranila svoju porodicu, ne mislim i ne želim da neko to treba iskorištavati. Ja, kao zaposlenica, relativno sigurnog radnog mjesta i primanja, kao žena i majka dvoje djece, ne smijem sebi dopustiti da gubim dostojanstvo jer predstavljam uzor i objekt imitacije upravo njima. Ako uvide da je njima najbliža osoba upravo to dostojanstvo stavila na drugu stranu, kako će oni osvijestiti važnost istog? Veoma mi je teško, da bez sarkazma, čak u nekim situacijama neke slatke psovke, budem uzor svojim sinovima da trebaju da se trude, usavršavaju, razvijaju jer će imati koristi od toga u svojoj budućnosti. Ali ne odustajem.

Dostojanstvo na radu je vrlo važno pitanje, posebno za nas žene, jer pored redovnog posla imamo i svakodnevni neplaćeni rad u svojoj porodici. Naš rad se ne svodi na radnu sedmicu od 40 sati već minimum 120. Ako već nemamo poticaj ili stimulaciju za svakodnevni rad kao žena u porodici i društvu (zbog nametnutih obaveza donesenih patrijarhatom, ali o tom potom), potrebno je osvijestiti društvo o obaveznom dostojanstvu na našem radnom mjestu kojim održava taj svoj nukleus društva.

Pritisak društva koji osjećam i koji mi je nametnut, nikada nisam više osjećala. Nalazim se u vremenu beskonačne tranzicije, reformi, digitalizacije, pandemije, svakojakih promjena. Zbog svega je neophodno, ukoliko već postoji mogućnost, da mi/nam se osigura, kao i svakom zaposleniku (radniku), dostojanstvo na radu, da moje znanje i vještine budu prepoznate i priznate, adekvatno plaćene, nagrađene, naravno sve prema postojećim i aktuelnim zakonima i uredbama. Ali ja kao žena osjećam i imam obavezu, iako je to u ravni s pitanjem opstanka na radnom mjestu, jačati se i zahtijevati poštovanje i dostojanstvo kakvo zaslužuje svako ljudsko biće, u svakodnevnom životu pa tako i na radnom mjestu.

Svjesna sam da se stvari neće riješiti tako brzo, međutim, vjerujem da i na ovakav način razmjene iskustva, pisanjem ovog bloga, mogu doprinijeti promjeni, osvještavanju i poboljšanju položaja žena. Na svima je nama da počevši sad razmjenom iskustava, informisanjem, zalaganjem za sebe, pokušamo donijeti promjenu koja je itekako neophodna u našoj državi gdje se pod okriljem „donesenih“, ali ne i u praksi primijenjenih zakona o radu, prava radnika i radnica, ravnopravnosti spolova, pokušava stvoriti slika demokratskog i legalnog društva. Imamo pravo da budemo moćne!

Za kraj, moram vam reći da mi nimalo nije bilo lako svoja osjećanja i sve drugo napisati i podijeliti s vama koji ovo čitate. Strah od nezaposlenosti, od autoriteta, beskonačne korupcije, patrijarhata, šta će drugi reći, nekako uvijek prevladaju moje znanje i svijest o mojim pravima i dostojanstvu koja su mi zakonom „zagarantovana“.

Nadam se da će moje iskustvo potaknuti i druge žene da podijele svoja iskustva kako bismo zajedno mogle dobiti ono što je naše, a to je poštovanje i dostojanstvo svakog čovjeka, pa čak i na radnom mjestu.

Autorica: Ugledna drugarica iz predgrađa.

Fotografije: Unsplash.com