Upalite vaš TV i vidjet ćete bezbroj reklama u kojima se propagira zaštita zdravlja žena. Uglavnom, uz sugerisanje i naglašavanje važnosti reproduktivnog zdravlja žena, nude neke od proizvoda za žene. Sve su češće dijagnoze neredovnih mjesečnica, potpuni izostanak iste ili, pak, opakih bolesti koje se otkrivaju kod djevojčica od samo deset godina. Brojne su teorije odakle, kako i zbog čega, a koje nam niti najmanje ne pomažu kod rješavanja problema, već samo kod širenja neukusnih dijagnoza među tetkama i strinama koje nemoral stavljaju kao glavni uzrok takvog stanja.
I ja sam rođena kao jedna od djevojčica koja je od prve mjesečnice počela da redovno posjećuje ginekologe. Pogledi uprti u moju majku dok je kuhala ko zna koji čaj tog dana, i na ljetnom raspustu mi ga iznosila da ga popijem prije nego me nagradi sladoledom, mamili su sažaljive poglede mojih prijateljica. A tek da vidite reakcije mojih tetki i strina. Uža i šira familija, kada po ko zna koji put dobijem koji kilogram više za kratko vrijeme, jer hormonska terapija udara tačno tamo gdje okolina voli gurati nos, kaže:
„Malo vam se ubucila mala.“
„Juh, što ne pazite šta jede ovo dijete, vidite koliko su joj obrazi nabrekli.“
„A džaba vi idete kod stomatologa, pojest će joj zube ovolike količine čokolade. Dozvolite joj samo 200 grama po danu.“
Svakodnevno sam slušala pridike i savjete stručnjakinja i stručnjaka
Dječija pubertetlijska glava je slušajući takve priče stvarala galaksiju kompleksa i preslikavala ih na svoje tijelo. Spolja ništa nije odgovaralo zamišljenom, a tek unutra – ni ono osnovno što me razdvajalo od muškarca je bilo u kvaru. Srdžbu prema samom svom postojanju je dodatno uvećavalo mjesečno neizostajanje s fizičkog vaspitanja, te prikazivanje mene kao primjera djevojčicama koje su se i više puta vadile na poštedu, kako bi izbjegle fizičko vaspitanje. Da li je i koliko teško aktivno učestvovati na času fizičkog vaspitanja, za mene je i dan-danas nepoznanica, a ujedno i toliko nebitno iskustvo. Nažalost, danas je to tako. Djevojčici u pubertetu je to bio veliki problem i brana za poistovjećivanje s djevojčicama svoje dobi.
Takav problem mi je ostavio naviku da jednom godišnje i danas, sa 30 godina, redovno posjećujem ginekologa. Uređenje zdravstvenog sistema u BiH je polovično funkcionalno; u nekim dijelovima jedan je krak funkcionalniji od drugog, u nekom drugom je drugi i tako dalje. Sve u svemu, reforme svakog vida su potrebne i u ovom sektoru. Kao i svake godine, uzela sam neplaćeni dan kako bih mogla da posjetim ginekologa u Javnom zdravstvenom centru Brčko distrikta BiH, te tamo za nekoliko sati završim sve potrebno. Kako imam redovno uplaćeno zdravstveno i uz to sam dobrovoljni davaoc krvi, nisam nailazila na probleme kod ovakvih posjeta koje samo još jednom potvrđuju moje uredno ginekološko stanje.
Bez uzbuđenja, ali uz pozitivan stav sam otišla u ambulantu, te uz uredno predanu zdravstvenu legitimaciju čekala svoj red. Za to vrijeme je u toku bila pauza, te se gomila sa zdravstvenim legitimacijama uvećavala. Nervoza je rasla jer u moru tih žena u poodmaklom stadiju trudnoće sa sretnim licima i uzbuđenosti, bila je i pokoja žena s maramom i perikom na svojoj glavi. Trudile su se sakriti svoje podočnjake koji su kao korita rijeka nakon što se voda povuče skrivala priču o teškoj borbi. Izmučena lica i vidljivo izmučeno tijelo, s ugašenim očima, čekale su još jednu kontrolu, bez da su se nadale ičemu dobrom.
Valjda su navikle da svoje borbe vode same, bez nade i očekivanja, samo sanacija i poružavanje stepena trpljenja. Gledam u bijela vrata ordinacije i dodajem boje licima, zamišljam da će im sada kada uđu reći da je gotovo, da je prošlo i da će im još samo malo strpljenja trebati. Pomičem usne izgovarajući molitvu i govoreći Bogu da od mene uzme energije i da je da tim iscrpljenim tijelima.
Ako nisi trudna, nema pregleda!
I dok se tiho molim za čudo, osluškujem nazive bolesti koje su dijagnostikovane ženama pored mene, slušam brojeve mjeseci i sedmica trajanja trudnoće i zamišljam listove kalendara iskrižane i precrtane, obojene i uljepšane. Nadom i strahom, kako kome. A onda se pojavljuje žena obučena u bijelo, s licem na kojem ne pišu emocije niti godine rada, samo mehanički stav. Svojim glasom kao prikopčanim na razglas počinje da proziva imena, jedno po jedno. Anica, Martina, Fata, Silvana, Jelica, Tanja, Sabira, i tako redom. Koncentrisana sam na svoje ime, ta druga me i ne zanimaju. Čujem svoje i ustajem.
„Ja sam.“
„Jesi li trudna?“
Zbunjena ne znam šta da kažem. Uglavnom mi dijagnozu uspostavlja doktor, a ne medicinska sestra nasred hodnika, pred svim ostalim pacijenticama.
„Nisam“, izustih. Pola u nadi da je istina, a pola u nadi da je laž. Ne znam koji je odgovor tačan jer nisam pregledana.
„Doktorica ne prima nijednu pacijenticu koja nije trudna. Samo redovni pregledi trudnica. Ostale žene idite kući.“
Iz mase čujem negodovanja i riječi da je tako već zadnja četiri mjeseca. Da svi imamo pravo na pregled. Da su neke bile onkološki slučajevi i da sada samo žele redovnu kontrolu. Svega deset minuta vremena. Moje lice oblijeva blaga vatra, pa onda led. Naizmjenično se gubim u masi i pokušavam da joj objasnim da je moj pregled kontrolni, redovan te da treba da ga obavim.
„A nisi ni do sada rađala?“
„Nisam“, odgovorih uz osjećaj krivice što sa svojih 30 godina još uvijek imam status djevojke koja nije rodila, a što bi me, da jesam, klasifikovalo u neku drugu skupinu, te bih možda uz laž da sam trudna dobila svoju šansu za pregled.
Bijeli anđeo mi vraća moju knjižicu uz riječi da je doktorica pretrpana i da dođem neki drugi put. Bez racionalnog i razumnog vremenskog okvira koji govori kada je taj drugi put. Ostala sam ukopana, u nevjerici da mi se ovo dešava. Da mi sistem moje države opet lupa šamar i govori mi da može i lošije, ako hoću i pokazat će mi. S ratom u grudima i suznih očiju sjedam u auto gledajući druge žene kako, namještajući kape preko svojih pokrivala na glavama, zabrinute odlaze iz prostorija ordinacije. Suznih očiju upućujem osmijeh jednoj od njih, slegavši ramenima i dopuštajući suzama da se kotrljaju niz obraze.
U glavi jedna slika: ŠTA AKO je ova kontrola mogla da mi spasi život? Moj, njen, njezin. Šta ako je i ona uzela neplaćeni dan i danas ostala nepregledana, a ni novac na poslu nije zaradila? Kada će opet moći uzeti slobodan dan? Hoće li je i sljedećeg puta vratiti?
Bezbroj pitanja i milion emocija koje poput čekića udaraju o moju glavu i lome mi lobanju dok vozim kući i vrištim. Na radiju kreće reklama za neku novu polikliniku u gradu koja ima i ginekologinju. Okrećem broj i dogovaram termin, za dva dana. Nedjelja. Slobodna sam nedjeljom, iskoristit ću to. Ali… Ja sebi mogu to priuštiti, a šta je s onom koja je finansijski iscijeđena, koja mora da nosi historiju bolesti sa sobom i kojoj itekako znači da ne mora da plati ništa. Jesam li nemoćna da joj pomognem?
Uputila sam pismo šefu Javnog zdravstva Brčko distrikta BiH i u njemu mu predočila nezadovoljstvo korisnice usluga koje pružaju njegovi podređeni. Kao i na većinu drugih stvari, kao i većina drugih šefova, oglušio se. Oglušila se i medicinska sestra i doktorka Jelena, ali ja nisam.
Još dugo ćemo se vaditi iz mulja umrle empatije i oblačiti odijelo nevinih u porastu broja umrlih onkoloških slučajeva. Čuvajmo jedni druge!
Fotografije: Unsplash.com
Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine ‘Karike’ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“
