Književnost je, u svom najširem značenju, grana umjetnosti koja nam omogućava da istražimo nepoznate svjetove, proširimo našu maštu i obogatimo jezične sposobnosti. No, šta se desi kada riječi uzdrmaju temelje moći?
Piše: Tajra Novaković
Zabranjena književnost oduvijek je bila snažan pokazatelj straha vlasti od moći riječi. Književnost se zabranjuje jer “kvari moral” društva, dok je stvarna namjera često ideološka kontrola. Kroz historiju, režimi su pokušavali kontrolisati narativ cenzurom, progonima autora i, u najekstremnijim slučajevima, spaljivanjem knjiga.
U Njemačkoj, 10. 5. 1933. godine, nacističkih studenti i pristalice na Opernplatzu u Berlinu, spalili su preko 25.000 knjiga autora koji su proglašeni “neprijateljima njemačkog duha“. Spaljena su djela autora kao što su: Karl Marx, Bertolt Brecht, Albert Einstein, Sigmund Freud, Erich Maria Remarque, Henrich Heine i mnogih drugih. Listu zabranjenih autora nacističke Njemačke možete vidjeti –> ovdje.
Uništavani su tiskani materijali autora koji su bili Židovi, pacifisti, anarhisti, socijalisti, komunisti itd. Cilj nije bio samo paljenje papira, već ponižavanje autora i eliminisanje ideoloških protivnika. Iz ovog čina simboličke represije na slobodu mišljenja možemo prepoznati i najavu brutalnijeg napada na čovječanstvo.
“Ondje gdje pale knjige, vremenom će paliti i ljude” – Henrich Heine, 1822.
Tri stoljeća unazad, knjige su se zabranile na nešto “mirniji” način i objavljen je Indeks zabranjenih knjiga (Index librorum prohibitorum) u Vatikanu, tj. službeni popis knjiga koje je Katolička crkva zabranila zbog teoloških, moralnih ili političkih razloga. Prvi put je objavljen 1559. godine pod papom Pavlom IV, a posljednje izdanje izlazi 1948. godine. Indeks je nastao kada je Katolička crkva bila suočena sa izazovima od strane protestantskih reformi, novih naučnih i filozofskih ideja, za koje se smatralo da su “opasne” za crkvenu dogmu.
Na listi su se našli književnici kao što su: Honore de Balzac, Daniel Defoe, Gustave Flaubert, Victor Hugo, Emile Zola; naučnici: Galileo Galilei i Nikola Kopernik, filozofi: Descartes, Immanuel Kant, John Locke i mnogi drugi. Čitanje ovih zabranjenih knjiga, njihova distribucija ili samo posjedovanje, moglo je da izazove razne društvene posljedice. Iako je ukinut (1966., papa Pavao VI), Indeks je ostavio dubok trag u historiji cenzure i odnosa između Crkve i slobode mišljenja.
A šta se dešava danas?
Iako se nalazimo u 21. vijeku, vremenu u kojem se sve više promoviše sloboda govora, ironično je da cenzura u književnosti nije dio prošlosti. U SAD-u zabrane knjiga doživljavaju dramatičan porast. Prema izvještaju PEN America, od 2021. čak 16.000 knjiga je zabranjeno u školama širom regiona, a tokom školske godine 2023/2024. zabilježeno je više od 10.000 zabrana knjiga u javnim školama, što predstavlja gotovo trostruko povećanje u odnosu na prethodnu godinu.
Ove zabrane najčešće se odnose na naslove koji se bave temama rase, seksualnosti i rodnog identiteta, a posebno su pogođeni autori iz manjinskih zajednica, uključujući LGBTQ+ i afroameričke autore. Zabrane se najviše odnose na klasike i bestselere, kao što su: “Igra prijestolja” (George R. R. Martin), “Ubiti pticu rugalicu” (Harper Lee), “Lovac u žitu” (J. D. Salinger), “U potrazi za Alaskom” (John Green), “1984.” (George Orwell), pa čak i “Harry Potter” (J. K. Rowling). Cijelu listu možete vidjeti –> ovdje. Glavni pokretač ove zabrane je, kao uobičajeno, ideja da se ljudi, prvenstveno djeca, zaštite od “neprikladnih” sadržaja.
Ali pitanje je, zbog čega su ti sadržaji “neprikladni”?
Analize (PEN America), kao što je već spomenuto, pokazuju da zabrane često ciljaju na knjige koje se bave temama rase, seksualnosti i rodnog identiteta, što sugerira da je stvarni motiv politička i kulturna kontrola. Zabranjuju se knjige u kojima se spominje seksualni odnos (naveden roman od John Green-a), što dodatno potiče rast tabu-a; romani koji se bave adolescencijom (naveden roman od J. D. Salinger-a); roman koji je distopijski usmjeren prema kritici patrijarhata i totalitarizma (“Sluškinjina priča” – Margaret Atwood), a “Harry Potter” je zabranjen zbog promovisanja vještičarstva, paganizma i satanizma.
Kakve su posljedice cenzure u književnosti?
Posljedice su, prije svega, na psihološkom i intelektualnom nivou. Književnost nas uči da vidimo svijet iz različitih perspektiva, razvijemo empatiju i da ispitujemo svijet oko sebe. Sputavanje te mogućnosti stvara zatvoren um, sputava razvoj kritičkog mišljenja, potiče kulturu šutnje i konformizam. Posebno su pogođeni mladi koji prolaze kroz razne krize tokom odrastanja i često se osjete viđenim kroz određene likove i književna djela. Ako im društvo kaže da su neke priče “neprihvatljive”, šalje se jasna poruka da su njihova osjećanja, pitanja i razmišljanja neprihvatljiva i posve nebitna.
Pored sputavanja mladih, naslućuje se i alarmantan društveni problem. Kad se normalizuje ideja da se nepoželjne teme mogu jednostavno ukloniti, otvara se put ka širem obliku cenzure – mediji, obrazovanje i javni govor. U nekim slučajevima, cenzura može izazvati kompletnu reviziju historije – uklanjanjem knjiga koje govore o genocidu, rasizmu ili borbama potlačenih, nove generacije odrastaju na iskrivljenoj slici prošlosti što može imati ozbiljan efekat na budućnost.
Zato je bitno pitanje: kako se možemo suprostaviti zabrani književnosti?
Prvi i najvažniji korak je obrazovanje. Ljudi moraju biti svjesni značenja zabrane književnosti, da to nije čin “zaštite”, već pokušaj kontrole. Javnost, a posebno mladi, trebaju da znaju da pristup knjigama nije privilegija, već pravo. Obrazovni sistemi su zato važan dio suprostavljanja ovom činu.
Drugi korak otpora je upravo čitanje i dijeljenje zabranjenih knjiga. Ljudi su po svojoj prirodi znatiželjni, a tu znatiželju treba iskoristiti i u ovom polju. Da se pitamo, zbog čega je određena knjiga zabranjena? Gdje je možemo naći? Umjesto da podliježemo cenzuri, možemo joj odgovoriti tako što ćemo svjesno birati da čitamo ono što se pokušava potisnuti. U tom smislu, pojedinci, biblioteke ili kulturni centri mogu organizovati čitalačke klubove, javna čitanja i diskusije o zabranjenim djelima.
Javno istupanje je pokretač promjena. Kada se neka knjiga zabrani, ukloni iz biblioteke ili škole, važno je reagovati. Roditelji, učenici, profesori, autori i građani mogu pisati peticije, obraćati se medijima, izlaziti na proteste.
Bitno je i povezivanje sa organizacijama koje se bave slobodom izražavanja. Mnoge međunarodne i lokalne nevladine oganizacije, kao što je npr. PEN International, bave se zaštitom prava pisaca i čitalaca. Npr. PEN America poziva na proslavu Sedmice zabranjenih knjiga. Ove inicijative uključuju javna čitanja i diskusije, obrazovne kampanje i pravnu pomoć onima koji se suočavaju sa prijetnjama zbog distribucije zabranjenih knjiga.
- Također, listu bivših i aktuelnih zabranjenih knjiga u raznim državama (gdje se spominju BiH i Jugoslavija) možete vidjeti–> ovdje.
Zabrana književnosti nije samo zabrana riječi na papiru, već zabrana ideja, iskustva i slobode. Društvo koje cenzuriše književnost, cenzuriše svoju prošlost, sadašnjost i budućnost – nastaje tradicija i kultura cenzure. Slobodna riječ je temelj slobodnog uma, a bez slobodnog uma nema ni slobodnog društva.
