Tomislav Perko je iz Zagreba, ima 31 godinu i putovanja su njegov život, posao i karijera. U zadnjih pet godina posjetio je 40 zemalja, odstopirao preko 50 000 kilometara i sve to sa budžetom od desetak dolara.
Do 2008. godine njegov imidž bilo je odijelo i kravata. Radio je kao broker. S dolaskom finansijske krize, odijelo je spremio u ormar, a novac i lagodan život pomalo su ga napuštali. Odlučio se za jedan sasvim drugačiji put. Onaj oko svijeta. Nakon par godina, krenuo je u “obilazak” svijeta, bez podrške porodice i gotovo bez novca.
Zašto stopiranje?
Svako putovanje kretalo je iz Zagreba, a želja i volja su se vremenom povećavale. Često je imao neki okvirni plan gdje putovati i koje zemlje posjetiti, ali trudio se što više improvizirati.
Tomislavov put kreće zvonjavom alarma, doručkom i pronalaskom domaćina preko couchsurfinga. Na taj način upoznaje nove ljude i domaćine s kojim će se družiti i provesti dan ili noć. Što se tiče obilaska grada, nema pravila.
Postoji više načina putovanja, a on je izabrao stopiranje. Kako kaže, ono mu je omogućavalo da stekne više iskustva putujući između točke A i točke B. „Put do odredišta je nerijetko bio zanimljiviji od samog odredišta“, govori nam Tomislav.
1000 dana
Nakon gotovo pet godina putovanja po pet različitih kontinenata, svoje prve kilometre zabilježio je u svojoj prvoj obavljenoj knjizi „1000 dana proljeća.“
U knjizi je pisao o studentskim danima, poslu brokera, o naizgled bezizlaznim finansijskim problemima, preokretanju života naglavačke i pronalaženju puta koje je slijedio u narednim godinama.
Ako želite čuti Tomislavovu priču, pridružite mu se na turneji i budite dio putopisnog predavanja “7 godina na cesti” u Sarajevu 2. marta u Kriterionu u 19 sati, ili u Banja Luci 30.marta, Dom omladine, 19 sati.
„1000 dana proljeća“ na neki način je i predgovor drugoj knjizi, čiji je naziv „1000 dana ljeta.“ U njoj piše o iskustvima autostopa, spavanju u domovima neznanaca, kampiranju pored ceste, hranjenju po supermarketima, ispijanju piva na klupicama, pa čak i volontiranju.
Jedinstvo ima različite boje
Tomislav je posjetio Peru, Indiju, Tajland, Tursku, Keniju, Bangladeš, Australiju, Nizozemsku, Novi Zeland, Bali… ali kaže kako nijedno mjesto nije toliko posebno koliko povezanost sa okruženjem. Ljude, atmosferu i vremenske (ne)prilike je trebalo doživjeti.
Svoje putovanje naziva putnim fakultetom na kojem nema štrebanja za ispite, uči se svakim pređenim korakom, stopom, razgovorom… Za njega svaki period života ima svoju priču, pa kaže, ako ikada prestane uživati u putovanjima, potražit će neku novu priču o kojoj će moći pisati.
Mladim ljudima poručuje da ne razmišljaju o negativnostima koje ih mogu zadesiti na putovanjima. Zdrav razum i logika su ključni dio cjelokupnog putovanja.
“Potraga za smislom je vječna potraga, i mislim da tu nema nekog konačnog cilja – bitno je uvijek iznova pronalaziti što te ispunjava, i to raditi. Kad te prestane ispunjavati, treba tražiti dalje. Tako da ta potraga nije vezana uz sam cilj koliko uz put. A putovanja su samo jedan od bezbrojnih načina da ta potraga traje.”
Sa ruksakom na leđima, sa sobom je ponio otvoren um, srce i mnogo nepromišljenosti. Jer na kraju nije bitno šta će vam taj put dati ili oduzeti, naučit ćete lekciju i možda pronaći mjesto koje je vapilo za vašom prisutnošću.
Sve fotografije preuzete sa: https://tomislavperko.com/
