Dan kada je otišla Asja

Prvo je otišla Asja, a uskoro je i Lidija pakovala kofere. „Vraćam se nakon sezone“, rekla je. A isto je uradila i Anamarija. Za Barbaru već odavno znam da se vraćati ni neće. A ja? Ostajem ovdje, živeći svoj život sastavljen od krhotina. 

„Igor je dobio papire, idemo u Njemačku“, rekla je to moja najbolja drugarica prije nešto više od godinu dana. Ogromna tuga i ogromna radost zaigrale su u mojim očima, jer već tada sam znala. Gotovo je. Ovako izgleda kad ti neko drag saopšti da odlazi. Uprkos tome što znaš koliko je dobro što ide, tužan si jer sve što od niza godina ostaje jesu uspomene i dolazak u goste, kao podsjetnik da te BiH razori na proste faktore – svojom birokratijom, nepotizmom i apsurdima.

Dan kada je otišla Asja ispunile su suze i osmijesi njene mame i brata. Mene je ispunio osjećaj praznine, da drugarica kojoj postajem kuma, odlazi tek nakon što je diplomu uzela u ruke. U jednoj ruci diploma, u drugoj pasoš. Život stane u nekoliko kofera, i gledaš na taj maleni grad Jajce kako te kroz prozore pozdravlja, opustošen, podijeljen i sam. Otišla je. 

Ovdje ostaju oni koji su vezani

A onda je Lidija najavila odlazak na sezonu. Nekoliko mjeseci ranije i Anamarija je saopštila isto. Pisala sam o „Onima koji ostaju“, uporno tražeći razloge zašto ni one nisu mogle ostati. A unaprijed sam znala da šačice prilika koje se ovdje nude dijeli ruka moćnika u kojoj većina naroda igra tek lošu partiju. Odigrale su i one. 

Bezbroj razloga se izvrti pred očima kao najava filma za kojeg znaš da bi mogao dobiti svoj nastavak. Kad radiš u mediju u kojem konstantno pišeš o odlascima, o prvom martu koji se čekao više zbog olakšica za vize, manje zbog nezavisnosti, tada shvatiš. Da nema ovdje nezavisno. Nema slobodno i pravedno. Ovdje ostaju oni koji su vezani. 

Bilo da su vezani kreditima, porodicama, uspomenama ili državnim poslovima. Ostaju ljudi koji vjeruju da je kasno za promjene. Nedavno mi je prijatelj rekao: „Da nemam sina, sekunde ne bi ostao u Banjaluci.“

U momentu sam pomislila: „A zašto ja ostajem?“ Koji su to razlozi koji me navode da svakodnevno kao osoba koja nije u braku i koja nije majka gradim svoju budućnost na krhkim temeljima. I na kraju, je li to uopšte pravedno?

Prema meni i budućim naraštajima? Znati da si mogao bolje, ali nisi mrdnuo iz komfor zone.

Najdalje sam mogla ovih 70-ak kilometara do Banjaluke, znajući da je Jajce tu odmah kroz kanjon

Asja i Sara. Foto: Privatna arhiva

Znam da sam ostala, jer ne mogu. Učiti njemački i raditi niskorangirane poslove. Biti nešto što ne želim, uprkos tome što imam priliku da ovdje budem ono što jesam. Ne bih mogla ni dolaziti samo za praznike da vidim svoje jer, realno, da sam mogla, u startu bih otišla dalje. Studirala bih vani, živjela negdje daleko. Ali najdalje sam mogla ovih 70-ak kilometara do Banjaluke, znajući da je Jajce tu odmah kroz kanjon.

To sam ja, osoba koja bira da ostaje i kad su šanse minimalne za uspjeh. Ona koja je predala sto molbi za posao, prošla Danteove krugove pakla, lomila se i sastavljala, i učila. Životne lekcije, koje i dalje učim. I znam da mogu. Mogu ostati ovdje i vjerovati da mijenjam. Mrvu po mrvu ovo naše trulo društvo. Puževim koracima, dječijom naivnošću, filozofskim riječima.

Ali nije lako. 

Nije lako ostati u danima kada svi odlaze, jer dan kada je Asja otišla još uvijek pamtim. Pamtim i onaj kada je saopštila da postaje majka, a ja sam miljama daleko. Pamtim i sve one dane koji su uslijedili kao tanka selotejp traka na slomljenoj čaši. Jer ne može Skype zamijeniti moju Asju koja me čeka za kafu kod gradskog spomenika. 

Ne može Messenger dopisivanje zamijeniti zagrljaj i osmijeh kada je ona došla i kada sam upoznala njenu Emily. Ne može, jer se vidi da je samo loš pokušaj zamjene da nešto trajno mijenjaš privremenim. 

Prvo je otišla Asja, a onda je Lidija najavila drugu sezonu. Anamarija za svoju još čeka. Barbaru nisam ni vidjela, jer skoro da više i ne dolazi. Ostala sam ovdje, uporno tražeći smisao između redova napisanih riječi, baš kao što to uvijek radim. Dok svakodnevno pitaju: „A šta ja čekam?“

A ja uporno ne znam, ali vjerujem da mogu i želim.

Najčitaniji tekstovi

Ko će pobijediti čovjeka?
Zašto muškarci (ne) vole kučke?
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
Riječ urednika: Septembar i vrijeme odučavanja
Zlatna Karika Ana Šego: Mladima je često potrebna čvrsta odskočna daska
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Ne paničite! Evo šta treba da uradite ako izgubite ili vam ukradu telefon!
Uzroci izraelsko-palestinskog sukoba – razvoj događaja od kreiranja Države Izrael do  Jomkipurskog rata 1973. godine
More Stories
Koliko si sposobna za posao, kakvim znanjem i jezikom vladaš, šteta što si žensko